XXVII. nedjelja kroz godinu, B

Misna čitanja:

Post 2, 18-24; Ps 128, 1-6; Heb 2, 9-11; Mk 10, 2-16;

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

Draga braćo i sestre,

1. Božja Riječ u današnjem prvom čitanju stavlja pred nas duboku istinu o čovjekovu životu na zemlji. Reče Gospodin, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.« Tu mu je pomoć dodijelio u ženi – istoga dostojanstva po svojoj naravi i po svom podrijetlu. Ni „životinje poljske“, „ni sve ptice nebeske“, niti išta od onoga što je stvoreno, nije ublažavalo tešku čovjekovu samoću, niti se čovjeku „nađe pomoć kao što je on.“ Jedino žena, osoba poput njega samoga, izaziva oduševljeno divljenje svoga muža, usklik ljubavi i zajedništva[1]: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega!« Slikovitim rječnikom, draga braćo i sestre, Sveto pismo nam progovara o iskonskom Božjem naumu: Muško i žensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svatko u svom bitku kao muško i žensko: »Biti muško« i »biti žensko« jest nešto dobro što Bog hoće; oni su stvoreni zajedno i Bog hoće da budu jedno za drugo.[2] U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći »jedno tijelo« (Post 2, 24) mogu predavati ljudski život te njih dvoje, kao supružnici i roditelji na jedinstven način surađuju u Stvoriteljevu djelu.[3] Isus u Evanđelju svojim odgovorom na pitanje farizeja »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« govori o tom praiskonskom Božjem naumu o ljudskom paru te potvrđuje nerazrješivost zajednice između muškarca i žene; on naviješta poruku vezanu uz značenje obitelji kao puninu Božje objave koja obnavlja prvobitni Božji naum te ponovno vraća ženidbi i obitelji prvobitni oblik.[4]  Ženidba i obitelj primaju od Krista, po Crkvi, milost Duha svetoga da svjedoče Evanđelje ljubavi.[5]

2. U tomu se, draga braćo i sestre, i ovaj put i u ovoj stvari, na zoran način očituje veličina i ljepota Božje susretljivosti i Božje brige za čovjeka koja uvijek prati čovjeka na njegovu životnom putu, koja ozdravlja i preobražava njegovo otvrdnulo srce svojom milošću, i koja ga usmjerava prema njegovu počelu, i to putem križa.[6]

O toj bismo Božjoj brizi i Božjoj ljubavi, Božjoj brižnosti prema nama ljudima htjeli danas, ovdje progovoriti. U današnjem evanđeoskom primjeru riječ je o bračnoj zajednici muškarca i žene. Mi tako već na počecima Biblije čitamo: »I reče Bog: ”Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on”« (Post 2,18). No takvih primjera Božje brige za čovjeka –  brige Boga koji najbolje zna što jest, a što nije za čovjeka dobro i koji sve čini da mu bude dobro,  Evanđelja su prepuna. Isus susreće, Isus podučava, Isus ozdravlja, Isus tješi, Isus uskrišuje… Isus je u stalnoj brizi i potrazi za čovjekom. On je onaj koji je otkupio i obitelj i ženidbu i obnovio ih na sliku Presvetog Trojstva, toga otajstva iz kojega izvire svaka prava ljubav.[7] On je onaj milosrdni samaritanac koji čovjeka ranjenog i napuštenog, podiže, povija mu rane i zbrinjava u zakloništu. On je onaj Dobri pastir kojemu je svaka ovca važna i nimalo ne oklijeva uputiti se u potragu za onom jednom koja se izgubila, iako su njih devedeset i devet već na sigurnom. On je onaj koji nas uporno traži i pita: »Gdje si?«, »Gdje ste?« On je onaj koji ne osuđuje, nego oslobađa, podiže i osposobljava za novi, obnovljeni život… To je naš Bog. To je Bog u kojega mi kršćani vjerujemo. Dobri Bog, milosrdni Bog, brižni Bog, vjerni Bog. To je Bog koji nam trajno hita ususret – da nas spasi i da nas učini sretnima. Da nam povrati i objavi smisao našega života na ovoj zemlji.

3. Divna je, braćo i sestre, ta Božja brižnost za čovjeka, ta Božja bezuvjetna ljubav prema čovjeku. Danas smo, u svijetu u kojem živimo, suočeni s mnoštvom tegoba koje nas pritišću, s mnogim bolima, brigama, neizvjesnostima… Puno je toga što nas muči i zadaje nam besane noći. Mnogima koji u znoju lica svoga zarađuju kruh, prijeti mogućnost gubitka posla. Mnogi ga pak nikako ne mogu pronaći. Jednima je neimaština, a drugima bolest zamračila horizonte života. Mnogima je smrt njihovih dragih i milih unijela u njihove živote golemu tugu i nanijela duboku bol… Obiteljski su nam odnosi počesto narušeni, i izvana i iznutra. Sve je to dio našeg života. Često čujemo ovakva bremenita  ljudska pitanja: »Što je to, ili – bolje rečeno – tko je  temelj naše nade, našeg optimizma, naše motivacije, naše snage za nastavak našeg životnoga hoda..? I postoji li takav temelj uopće? Ima li ga? Na to pitanje odgovaramo kao kršćanski, Kristovi vjernici: Ima ga! Postoji! Blizu je! Taj temelj je naš Bog. Taj temelj je Isus Krist, Božji Sin, Riječ Božja koja je postala čovjekom. On je ušao u dramu našega života i dramu povijesti ovoga našega svijeta. Riječ Božja je postala čovjekom da nas spasi pomirujući nas s Bogom, da tako spoznamo ljubav Božju, da nam bude uzor svetosti i da mi uđemo u zajedništvo s njime i tako postanemo Djeca Božja.[8] On »Sin Božji […] radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu.«[9] Eto, ta je istina temelj i izvor našeg optimizma, i naše nade i naše sigurnosti. Usuđujemo se kazati: ona je temelj svakog optimizma i svake nade. Ona je temelj svake naše sigurnosti u  mnoštvu golemih nesigurnosti koje nas svednevice okružuju i tište. Ona je za nas temelj i izvor svake jakosti na životnom putu za svakoga od nas, za svakoga čovjeka. Bog nas ne napušta. On je uvijek s nama i za  nas. Samo je pitanje: napuštamo li mi njega? Jesmo li mi njegovi i želimo li doista u intimi, u dubini svoga bića, svoga srca to biti, to postati?

Dragi vojnici, policajci, branitelji, vatrogasci, dragi – svi vi  prisutni hodočasnici! Mi smo danas ovdje jer uistinu želimo biti s Onim koji nam otkriva cjelovitu istinu o Bogu, svijetu i nama samima. Stoga naš Bog je vrijedan svakog našeg povjerenja i svakog našeg predanja u njegove ruke. To se uvijek događa po vjeri.

4. Braćo i sestre! Permanentna Božja briga za čovjeka temelj je i razlog nade naše. Ta nada nas poučava da nam i u osobnom, i u obiteljskom i u društvenom životu valja prihvatiti da, iako neke stvari neće ići onako kako mi želimo, Bog može ravno pisati po krivim crtama i izvući nešto dobro iz zala koje pojedinac ne uspijeva nadvladati u ovom svijetu.[10] Ovaj svijet i ono što nam se događa počesto su nalik pustinji, koja je prepuna praznina, strahova, bespomoćnosti… A baš su takve pustinje šansa da ponovno otkrijemo u svome životu one vrijednosti koje su bitne za naš  život. Da u tim „sušnim područjima“ u kojima pred nama zjapi golema provalija besmisla, otkrijemo životne prioritete, da otkrijemo onaj iskonski smisao i temelj našega života i života svijeta, da otkrijemo nadu, i to onu nadu »koja ne postiđuje« (Rim, 5, 5); u konačnici: da iznova u svome životu otkrijemo Boga koji nas beskrajno ljubi i brine se za nas te da se vratimo na put vjere.  A to nije ništa drugo nego put istinskog i iskrenog obraćenja. I baš u tim našim brojnim pustinjama na vidjelo izlazi potreba prije svega za ljudima autentične vjere. Oni nam samim svojim životom pokazuju put prema obećanoj zemlji i tako održavaju budnom našu nadu. Takva vjera, življena vjera, vjera koja od svakog od nas čini da postanemo živi izvor vode na koji će drugi dolaziti piti, takva vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma i beznađa.[11]  Takva vjera ovom životu daje novi temelj, novi oslonac, novo čvrsto tlo pod nogama, koje nam nitko ne može oteti i koje trajno ostaje.[12]

5. Draga braćo i sestre, to ćemo moći iskusiti, ili smo već iskusili, ako Isusovu poruku spasenja, njegovo Evanđelje, trudimo se primiti iskrena srca, otvorena uma i bez predrasuda. S djetinjim predanjem i povjerenjem u Boga Oca koji nas trajno i bez zadrške ljubi! Poput djece iz današnjeg Evanđelja koju Isus rado prima, blagoslivlja i na njih polaže svoje ruke. Čuli smo: »Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Molimo se danas, draga braćo i sestre, za takvu vjeru. Molimo se, premda odrasli, za dar takve vjere, takva prihvaćanja i sve jačeg poznavanja Boga: Boga koji je glavni oslonac u našemu životu (usp. Ef 2,12), Boga koji je jedini prava velika čovjekova nada, nada koja opstaje unatoč svim razočaranjima i svim pesimizmima. Boga koji nas je ljubio i ljubi nas »do kraja«, Boga koji je sam  Život i sama Ljubav.[13]

A ti Presveta Djevice u čijem se svetištu nalazimo i u čije svetište redovito hodočastimo, sveta Marijo, Majko Božja Bistrička, Gospe Velikog hrvatskog krsnoga zavjeta, utjeho naša, zagovornice naša, nauči nas vjerovati, nadati se i ljubiti zajedno s tobom. Pokaži nam put prema njegovu Kraljevstvu![14] Pomozi nam da ga prihvatimo iskrenom, djetinjom vjerom da bismo mogli u njega i ući. Tebi se utječemo i Tebi se molimo: „Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom“. Amen.

______________________________________

[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 371.

[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 369, 371, 372.

[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 372.

[4] Papa Franjo, Amoris laetitia, KS, Zagreb 2021, br.  62, 63.

[5] Papa Franjo, Amoris laetitia, br. 73.

[6] Papa Franjo,  Amoris laetitia, br. 62.

[7] Papa Franjo, Amoris laetitia, br. 63.

[8] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 457- 460.

[9] Drugi vatikanski Koncil, Past. konst. Gaudium et spes, br. 22.

[10] Papa Franjo, Amoris laetitia, br. 116.

[11]  Papa Franjo, Evangelii gaudium / Radost Evanđelja, KS, Zagreb 2015, br. 73.

[12] Benedikt XVI, Spes salvi /U nadi spašeni, KS, Zagreb 2008, br. 8.

[13] Benedikt XVI, Spes salvi, br. 27.

[14] Isto, br. 49.