»Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon!«

Dragi moji vjernici!

Božjom pomoću dovršili smo ovu župnu crkvu, posvećenu sv. Mihovilu Arkanđelu. Srcem punim zahvalnosti prema svemogućem i dobrom Bogu, koji je jači od svih ratnih neprilika i prilika, otvaramo ovu novu župu na istočnoj periferiji našega Zagreba. Otvaramo je usred ovog radničkog naselja, koje kao da niče iz zemlje, otkad je naša državna vlast pristupila rješavanju pitanja radničkih stanova. Posvetili smo ovu župnu crkvu i ovu župu sv. Mihovilu Arkanđelu. Pitat će možda tkogod zašto je ova crkva i župa posvećena upravo njemu? Pustinjak, sv. Antonije, kažu da je rekao jednom: »Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i ako vide jednoga koji nije lud kao oni, ustat će protiv njega i vikati -lud si – samo zato jer nije lud kao što su oni.«
Nije li to vrijeme došlo danas, kad ogroman broj ljudi živi samo za ovaj svijet? I kad vide jednog, koji se trudi da se pobrine najprije za svoju dušu, koja će živjeti preko groba, onda ga smatraju ludom.
Ova dakle župna crkva, posvećena vojvodi nebeske vojske sv. Mihovilu Arkanđelu, ima da svraća vaš pogled i vaše misli i želje na jedan drugi svijet. Onaj svijet, koji jedini ima trajnu vrijednost. Onaj svijet blaženih duhova, kamo smo i mi po Božjem milosrđu određeni da dođemo, ako izvršimo što Bog od nas traži. Onaj svijet, kamo se ne stiže bez velikih borbi, muka i pogibelji, ali za koji se isplate sve žrtve i muke. Onaj svijet blaženih duhova, kojemu je na čelu sv. Mihovil Arkanđeo, kojega kao čuvara i zaštitni ka časti Sveta Crkva. I ne uzalud, braćo! Jer vjera je Svete Crkve, koju potvrđuje iskustvo, da postoje zli dusi ili đavoli, koji se trude svim silama da čovjeku naškode i da ga upropaste. Vjera je Svete Crkve, koju potvrđuje iskustvo, da postoje dobri dusi ili anđeli koji su od Boga određeni da pomažu čovjeku kako bi se spasio i bio zauvijek sretan. Pa ako čujete mnogog danas da se možda izruguje tomu, onda se sjetite, kao što je rekao sv. Antonije, da je došlo vrijeme, kad će ljudi poludjeti i smatrati nekog koji je na pravom putu samo zato ludim, jer nije lud kao što su oni. Ta već je pred tisuće godina rekao psalmist: »Reče luda u srcu svome, nema Boga!«(PS 14,1). Kako se onda ne bi našla luda na ovome svijetu, koja kaže: Nema ni đavola ni anđela.
Ali nije za nas mjerodavno ono što kaže budala, nego ono što kaže neprevarljiva učiteljica istine, Sveta Mati Crkva. Ona nam pak kaže da postoje zli dusi ili đavoli, koji nastoje čovjeku naškoditi gdje mogu, da ga strovale u pakao.
Gospodin Bog nije stvorio đavla kakav je sada, nego ga je stvorio lijepa, sretna, blažena. U pakao je bačen onda,  kad se kušao podići da bude jednak Bogu. Iz beskrajne sreće u tren oka strovalio se u beskrajnu bijedu i muku. Odonda kuha njegov bijes na čovjeka. Mnogi sveci tvrde, a među njima i sv. Toma Akvinski, da đavle više muči zavist radi toga, što će ljudi doći na njihova mjesta u nebu, nego i sama paklena vatra, koja ih muči dan i noć kroz vjekove. I zato, jer đavao ne može Bogu ništa, nastoji gdje može da naškodi Božjem stvorenju – čovjeku. I doista, dovoljno je baciti samo jedan pogled na povijest čovječanstva, da se vidi kako bi đavao želio da uništi sve istinske vrijednosti i dobra čovječja na zemlji, u prvom redu vjeru, kršćansku civilizaciju, slobodu, mir, blagostanje, ljubav, i namjesto toga stvoriti kaos, u kojem ljudi sami sebe uništavaju i zatiru kao zvijeri, da konačno propadnu zauvijek u pakao, mjesto vječnoga bola, plača i proklinjanja.
On se nije srami o, kako nam svjedoči sveto Evanđelje, da i samoga Krista kuša navesti na zlo, na oholost i preuzetnost, dakako bez uspjeha, kad ga je pozvao neka skoči s vrha hrama samo zato, da ga svijet vidi. On je zaveo u propast prve ljude u raju zemaljskom, kad im je lagao da će biti jednaki Bogu ako jedu sa zabranjenog drveta. on je, kako svjedoči Sveto Pismo, zaveo najprije na lakomost, a onda na izdaju apostola Judu, koji će zaslijepljen đavolovim nastojanjem prodati za trideset srebrnika Isusa Krista. A tek što ga je naveo na toliko zlo, onda ga je naveo na još gore, govoreći mu, da za taj grijeh nema više oproštenja, pa je nabolje da se ubije.
I Juda se objesio slušajući savjet sotonin, umjesto da se sjetio riječi Kristovih: »Veća je radost na nebu nad jednim grješnikom koji čini pokoru, nego nad devedeset i devet pravednika, kojima ne treba pokora!« (Lk 15,7). Đavao je, kako nam svjedoči Sveto Pismo, uništio sve imanje (dakako ne bez dozvole Božje) onom pravedniku Jobu, a iza toga udario ga strašnom bolešću, da je pokriven gadnim čirevima od glave do pete, sjedio na smetištu, zanemaren i od prijatelja i od vlastite žene (usp. Job 2,7-9). Đavli su, kako nam svjedoči Sveto Pismo, opsjednuli mnoge ljude u doba Kristovo i mučili ih na razne načine, prije nego ih je Krist istjerao. Nisu ni danas rijetki slučajevi u poganskim zemljama, da imade ljudi, koji su opsjednuti od đavla. Đavao nastoji posebnim načinom da naškodi, i ako je moguće uništi, vrhovnog glavara Svete Crkve, i biskupe i svećenike. To znamo iz riječi samoga Sina Božjega Isusa Krista kad govori apostolima: »Šimune, Šimune, evo sotona zatraži, da vas rešeta kao pšenicu.« (Lk 22,31). Htio je da uništi vjeru u dušama apostola, a i danas nastoji da je uništi u dušama svećenika prije svega, jer oni rade na uništenju kraljevstva sotonina. Zato razumijte, dragi moji vjernici, zašto u svakoj revoluciji naprije navaljuju na svećenike i biskupe. Znade naime dobro đavao, ako njih uništi, da mu je onda dalje lak posao. Ali on udara bez razlike i na sve ostale ljude, i zato nas opominje sv. Petar apostol: »Budite trijezni i bdijte, jer protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proguta!« (1 Pt 5,8). To su evo činjenice, koje dovoljno govore, kako je dobar Bog, kad je nama ljudima, naočigled tolikih pogibelji koje nam prijete sa strane pakla, dao svete anđele za zaštitnike, a njima na čelu sv. Mihovila Arkanđela, kojemu smo posvetili ovu župnu crkvu i župu.
Vjera je, rekao sam, Svete Crkve, a koju potvrđuje iskustvo, da postoje dobri anđeli, koji žele naše istinsko dobro i koji nas pomažu u životnoj borbi na više načina. Oni nam nadahnjuju dobre misli i potiču volju na dobro. Oni su na vidljiv način upozorili pobožne pastire na rođenje Sina Božjega. Oni su na vidljiv način upozorili žene na uskrsnuće Sina Božjega iz groba. Oni su na vidljiv način upozorili apostole i učenike prilikom Kristovog Uzašašća na nebo, da će Krist opet doći na ovaj svijet da sudi sve ljude. A tako svaki dan na nevidljivi način upozoruju na pogibelji, koje mu prijete, i na dobro, koje mu valja činiti.
Oni prinose Bogu naše molitve i naša dobra djela. To nam svjedoči Sveto Pismo za arkanđela Rafaela, kad je, opraštajući se od svetog starca Tobije i njegova sina, rekao: »Kad si se molio i pokapao mrtve i ostavljao objed svoj i sakrivao mrtve u kući svojoj i obnoć ih ukopavao, ja sam prinosio molitvu tvoju Gospodu!« (Tob 12,12). Slično rade i kod ostalih ljudi, ne zato što Bog ne bi znao za molitvu svećenika i vjernika, nego zato, da je podupru svojim svetim željama, da bude uspješnija pred Bogom.
Oni nas štite u pogibeljima. Sveto Pismo svjedoči da nije ni vlas s glave pala mladićima u peći babilonskoj, jer su anđeli bili s njima. Danielu nije pala ni vlas s glave, makar je sjedio usred krvožednih lavova u jami lavskoj. Sv. je Petru otvorio vrata tamnice i izveo ga da nitko od svih stražara nije primijetio. Mladog je Tobiju, svjedoči nam Sveto Pismo, obranio od zasjeda đavola, koji je bio pogubio već sedam muževa.
Oni su glasnici volje Božje čovjeku. Tako šalje Gospod Bog anđela Abrahamu, kad je htio da žrtvuje svoga sina Izaka i već zamahnuo nožem da ga zakolje. Anđeo ga sprječava u tome i poučava što ima činiti. Anđeo javlja Zakariji da će mu Bog dati sina, komu neka nadjene ime Ivan. Anđeo javlja i Presv. Djevici Mariji, da će postati majkom Sina Božjega.
Kad dakle promatramo, braćo, a i ne govorimo o drugim slučajevima, onda uistinu možemo reći, da je lud svaki onaj, koji ne računa s nevidljivim svijetom, odakle nam prijete tolike pogibelji, ali odakle nam jedino može doći sigurna pomoć u svim zbivanjima zemaljskog života. Srcem dakle punim zahvalnosti prema Bogu Stvoritelju podigosmo ovu župnu crkvu i otvaramo danas ovu župu na čast sv. Mihovila Arkanđela, da u ovo bezbožno vrijeme bude na pomoć svima župljanima, i našoj nadbiskupiji, i gradu Zagrebu, i čitavoj našoj domovini.
Pomolimo se dakle danas u Svetoj Misi od svega srca i preporučimo sebe i sve svoje zaštiti sv. Mihovila Arkanđela, kako nas to lijepo uči Sveta Mati Crkva, kad na koncu Mise svaki dan moli: »Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolovih budi nam zaklon!« Neka nam brani dar sv. vjere, »bez koje, po riječima apostolovima, nije moguće ugoditi Bogu!« (Heb 11,6). Neka nas brani od zasjeda đavolovih, da nam grijeh nikad ne rani duše. Neka štiti napose ovu malu dječicu, da im srca ostanu čista i nevina. Neka nam svima bude u pomoć u najteži čas, kada bude valjalo poći na sud Božji, da se na vagi Božje pravde vagne sve što smo u životu mislili, radili, govorili ili činili, da taj sud ispadne povoljno za nas, te zajedno s njime, vođom nebeske vojske, uzmognemo hvaliti i slaviti Trojedinoga Boga, kroz sve vijeke vjekova.
Vama pak, časni oci kapucini, kojima je povjerena ova župa, stavljam na srce, da povjereno stado pasete slično kao što je napisano na nadgrobnome spomeniku jednog dobrog župnika: »Oves suas pavit amore, more, ore, re, e!« Pasite i vi ovo stado ljubavlju Kristovom. Pasite ih primjerom svetoga života. Pasite ih marljivim tumačenjem riječi Božje i kršćanskog nauka. Pasite ih stvarno, to jest od sveg srca i samo Boga radi, ne iz zemaljskih motiva. Pasite ih i milostinjom u prvom redu duhovnom, a koliko budete mogli i tjelesnom, već prema bijedi pojedinca.
A vi pak, dragi vjernici, kao prave ovce Kristove, nastojte ići za vašim duhovnim pastirima da po zagovoru sv. Mihovila Arkanđela, patrona vaše župe, skupa s njima prispijete sretno u život vječni – Amen!
Katolički list, br. 3. (1942.), 25.-26.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 157–161.