Sprovodnu misu i obred pokopa predvodio je dubrovački biskup Roko Glasnović, a propovijedao je mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić. Uz pokojnikove sestre i njihove obitelji, kao i obitelj pokojnog brata, rodbinu, prijatelje i mještane na pogreb su stigli i svećenici, đakoni, redovnici, redovnice i vjernici iz Dubrovačke biskupije te i iz drugih biskupija.

Biskup Glasnović je na početku mise svima izrazio sućut te rekao kako je život Božji dar, a smrt je prijelaz iz život u Očevu kuću. Don Stanko je svoj život darivao Kristu, Crkvi i ljudima, radosno služeći u različitim službama koje je vršio, kazao je te potaknuo okupljene na radosno služenje jednih drugima i molitvu za dušu pokojnika.

Homilija biskupa Palića: Neka ga Gospodin primi u radost svoga zajedništva na nebu

„Uz sve drugo što je don Stanko u životu činio, ono po čemu će biti upamćen ostaje njegovo svećeničko i pastoralno djelovanje u župama Dubrovačke biskupije, a osobito u katedralnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, Gospe Velike u Dubrovniku“, kazao je na početku homilije biskup Palić. Podijelio je s okupljenima i neke osobne uspomene i sjećanja na pokojnika kojeg je poznavao skoro trideset godina i usko surađivao s njim više od dvadeset godina: „Don Stanko je bio među prvim svećenicima koje sam upoznao kad sam kao bogoslov došao u Dubrovačku biskupiju. Životni i svećenički put nas je učinio bliskim suradnicima, ne nužno i uvijek istomišljenicima, ali nikad s prijekim pogledom i povišenim tonovima. Jer, s don Stankom se jednostavno nisi mogao svađati. Ako si slučajno bio neraspoložen i ljutit i spreman na svađu, on bi to jednostavno okrenuo na šalu i nasmijao se ili bi jednostavno tiho nestao, dok se ‘munje i gromovi’ emocija ne bi stišale. Upravo iz tog razloga nije mu čovjek mogao zamjeriti ni njegovu brzopletost nekada, ali ni povremenu djetinju naivnost, kojom je pristupao životu i ljudima“. Spomenuo je i njihov susret u Varaždinskim Toplicama gdje je don Stanko bio na oporavku nakon teške zdravstvene situacije i nezgoda koje je doživio na hodočašću u Italiji.

Istaknuo je kako je don Stanko vrlo rado govorio i propovijedao pronalazeći pravu, svećeničku i ljudsku riječ, te pozvao vjernike da u ovom trenutku oproštaja s njim dopuste da u njihovim srcima odjekne Božja Riječ, riječ istine, nade i ohrabrenja.

Razmišljajući o životu i smrti na temelju čitanja iz Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima mostarski biskup je kazao kako je život nalik šatoru u kojemu uzdišemo, teret koji nam otežava putovanje. „Ponekad je život tako čudan i neizvjestan, kao da ne pripadamo ovdje, kao da nas nitko ne razumije, kao da ne razumijemo ni sami sebe, kao da nismo ni kod kuće u svojim tijelima, kao da ne postoji nitko kome vjerujemo. A ipak može biti čast i zadovoljstvo živjeti u tome šatoru, imati ovo tijelo i osjećati ovaj teret. Ponekad osjetimo otajstveno nešto više, poput predokusa na jeziku“, rekao je. Dodao je i kako čovjek ne živi samo da bi nakon smrti živio u sjećanjima drugih te skrenuo pozornost kako Pavao govori o jednoj uzvišenijoj nadi. „Tek nakon smrti ćemo biti kod kuće, lagani i neopterećeni, dobiti novu odjeću, živjeti u lijepoj kući a ne u šatoru, biti u zajedništvu s Gospodinom, u vječnom domu na nebesima. Naši životi neće jednostavno potonuti u tihu prošlost, već će biti otkriveni i cijenjeni, sa svim svijetlim i tamnim stranama“.

Biskup Palić poručio je kako je to utjeha vjere i nada spasenja koju je don Stanko naviještao, za koju je živio i vjerujemo da ju sada živi u potpunosti, u radosti nerukotvorenog, vječnog doma kod Gospodina.

Nastavljajući promišljanje nad evanđeoskom riječju „Sve što mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni, neću izbaciti“ (Iv 6, 37), mons. Palić je kazao kako u svjetlu ovih Isusovih riječi „svaka nesigurnost pred budućnošću blijedi, a činjenica i trenutak smrti postaju sigurni put prema susretu s Isusom Kristom“. Ustvrdio je i kako je u središtu svakog sprovodnog obreda evanđelje Isusa Krista, utješna spoznaja da Isus nikoga neće izbaciti. Kršćanstvo je kroz vjekove ispovijedalo da je Isus Krist Gospodin: Krist je umro i uskrsnuo, da bude gospodar mrtvima i živima. „Ova spoznaja pruža sigurnost u svim neizvjesnostima. U evanđelju slušamo i obećanje Isusa Krista: ‘Da, to je volja Oca mojega, da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.’ (Iv 6, 40) Život s Bogom znači biti u njegovoj blizini, zauvijek, neograničeno i neprestano“, kazao je mostarski biskup.

Zaključio je kako spomenuta Božja Riječ daje utjehu i povjerenje u ovom trenutku da don Stanko, kao i svi naši pokojnici, baštini vječni život i da je u Božjoj ruci. Slaveći za njega euharistiju, slavlje života i veliko otajstvo uskrsnuća, dušu pokojnog don Stanka povjerava se beskrajnom Božjem milosrđu. „Neka ga Gospodin primi u radost svoga zajedništva na nebu, a Blažena Djevica Marija, Gospa od porata, neka svojim zagovorom zagovara sve nas koji smo još na putu prema vječnoj domovini, da i mi jednom sretno stignemo i u radosti se sa svima nađemo“.

Pjesmom su pokojnog župnika ispratili članovi dubrovačkog Mješovitog katedralnog zbora pod vodstvom Željane Lučić te mu i tako zahvalili za desetljeća župnikovanja i sve što je činio u Gradskoj župi.

Oproštaji od pokojnika

Na kraju mise na životni put pokojnog don Stanka podsjetio je župnik Župe sv. Petra s Boninova u Dubrovniku don Ante Burić, a rektor zborne crkve Sv. Vlaha don Hrvoje Katušić pročitao je izraze sućuti. Sažalnice su pisanim putem uputili bivši dubrovački biskupi mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH te kotorski biskup mons. Ivan Štironja. Usmeno su sućut izrazili šibenski biskup mons. Tomislav Rogić i šibenski biskup u miru mons. Ante Ivas.

Mons. Puljić je, uz izraze sućuti svima, istaknuo kako malo pomalo odlaze stariji misnici koji su proživjeli teška vremena komunizma i velika stradanja u Domovinskom ratu, ali su ostali stameni i vjerni svećeničkom pozivu i poslanju. Među takvima je i don Stanko koji je trideset godina vodio župu Marijinog Uznesenja u Dubrovniku. Mons. Uzinić je, uz ostalo, napisao kako je don Stanko bio zauzet svećenik, gorljiv pastoralac, ali i iskren suradnik koji nije izmicao od tereta službe i odgovornosti, pa ni one najodgovornije i najzahtjevnije u suradnji s biskupom, službe generalnog vikara. Posebice ga je obilježila služba katedralnog župnika. Istaknuo je i njegovu iskrenu želju za svekolik napredak Dubrovačke biskupije te kako je uvijek davao najbolje od sebe. Mons. Štironja je sućut u povodu smrti vrijednog svećenika Dubrovačke biskupije uputio s pastoralnog pohoda u Kanadi, gdje se nalazi, obećavajući molitve za pokojnika uz želju da mu Uskrsli podari vječni mir i radost u nebu. Mons. Vukšić je izrazio sućut i svim svećenicima Dubrovačke biskupije koja don Stankovom smrću ostaju bez vrlo vrijednoga člana svoga prezbiterija, kao i svoj don Stankovoj rodbini, prijateljima, bivšim župljanima i poznanicima kojih je imao vrlo velik broj jer je uvijek znao na uljudan način, kao dobar pastoralni poslanik, stvarati i održavati dobre veze s ljudima.

Uime Mješovitog katedralnog zbora koji je pjesmom došao ispratiti svog dugogodišnjeg župnika oprostila se Laura Zoranić istaknuvši kako je don Stanko kroz trideset godina službe bio njihov sigurni oslonac i duhovni vođa koji je očinskom skrbi brinuo za zbor. Prisjetila se raznovrsnih događaja i trenutaka koje su dijelili zaključivši kako će im u pjesmi zasjati nasmijani lik veselog don Stanka u svoj vedrini i zanosu, „dobrog našeg don Stanka, iznimnog svećenika, velikog katedralnog župnika, ponosnog kanonika Svete Marije Velike, istinskog domoljuba, naučitelja i duhovnika, Gospinog štovatelja, a nadasve čovjeka i brata“.

Uime dubrovačkih vjernika i ispred katedralnog Bratstva Presvetog Sakramenta riječi oproštaja izrekao je Josip Žuvela. Prisjetio se trenutka kad ga je upoznao, kao i druženja koja su se nastavila na Korčuli, a zatim i u katedrali. Spomenuo je i trenutke provedene u Gradu za vrijeme Domovinskog rata. „Bio je ugledni građanin grada Dubrovnika i cijenjeni župnik, srdačan u susretu s ljudima dok je brzim koracima prolazio Stradunom, zabavan i duhovit čovjek. Na našim putovanjima i u posebnim prigodama znao nas je nasmijati do suza“, podijelio je neke osobne trenutke profesor Žuvela uz želju da pokojnik sada moli kod Boga za svoju kršnu Hercegovinu koja ga je dala i dubrovačku Crkvu koja ga je odgojila.

Kancelar Mostarske biskupije don Stipe Gale izrazio je sućut uime župnika domaćina i ostalih hercegovačkih svećenika koji nisu mogli biti na pokopu.

Posljednji pozdrav uime obitelji pročitao je mali nećak Leon Lasić. Podsjetio je kako je don Stankovo mladomisničko geslo bilo „Pjevat ću Gospodinu dok sam živ“ (104) dodavši kako je don Stanko po naravi bio veseljak koji je u svom svećeničkom zvanju našao sve što je želio. Istaknuo je njegovu veliku životnu energiju kojoj su se oni mlađi divili, opisavši to primjerom kako je don Stanko u jednom danu znao obići u Jarama staru majku Anicu, održati predavanje na fakultetu u Mostaru, vratit se na misu u Dubrovnik i na kraju otići u Slano zaliti vrt. Zahvalio je Bogu što im ga je dao.

Uz vjernike iz Dubrovnika na pokop don Stanka stigli su i vjernici s Korčule gdje je don Stanko gotovo dvadeset godina bio župnik.

U svojim odorama uz pokojnikov odar izmjenjivali su se predstavnici Bratstva Presvetog Sakramenta iz katedralne župe u Dubrovniku i bratstva iz Smokvice s otoka Korčule. Iza njih su stajali predstavnici Bratovštine festanjula sv. Vlaha.

Životopis

Dr. don Stanko Lasić rođen je u Jarama kod Širokog Brijega 1942. godine. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu gdje je 1957. godine imao malu maturu te je godinu dana nakon toga došao u Dubrovačko sjemenište i nastavio školovanje do 1961. godine. Teologiju je studirao u Zadru i Splitu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1967. u Splitu.

Prvu službu započeo je u kolovozu 1968. u Dubrovniku, kao bilježnik u Biskupskom ordinarijatu i biskupov tajnik. Kroz to vrijeme brinuo je i za župu Osojnik. U ožujku 1971. postao je župnik u Smokvici i na toj službi proveo je gotovo dvadeset godina. Jedno vrijeme upravljao je i župom Čara. Uz pastoralni rad u župama Smokvica i Čara studirao je moralnu teologiju na Papinskoj akademiji Alfonsiana u Rimu gdje je 1984. doktorirao. Na Korčuli je ostao do listopada 1990. godine, a u studenom 1990. godine imenovan je katedralnim župnikom. Uz službu na župi bio je i asistent na katedri moralne teologije u Splitskoj bogosloviji, te predavač na teološkim institutima u Splitu, Mostaru i Dubrovniku. Od 2004. do 2010. godine obnašao je dužnost dekana Dubrovačkog dekanata. Bio je pročelnik Vijeća za obitelj, duhovnik dubrovačke podružnice Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, vjeroučitelj u dubrovačkoj gimnaziji. Od 2014. godine uz katedralnu župu upravljao je i Župom sv. Andrija-Pile. Bio je kanonik Stolnog kaptola od njegovog obnavljanja 2016. godine. Dubrovački biskup Mate Uzinić u veljači 2017. godine imenovao ga je generalnim vikarom Dubrovačke biskupije. Umirovljen je 2019. godine.

Zlatni jubilej svećenstva svečano je proslavio u katedrali i u rodnim Jarama 2017. godine. Sve vrijeme svećeničke službe rado je organizirao brojne događaje duhovnog i kulturnog karaktera, te vodio hodočasnike u različita svetišta diljem Hrvatske i svijeta.

Posljednje godine života proveo je u Svećeničkom domu u Dubrovniku, gdje je i preminuo na prvu korizmenu nedjelju, 6. ožujka u jutarnjim satima.

Pokrenuo je, uz ostalo, list katedralne župe „Naša Gospa“, te objavio dvije knjige: „Pravo na rođenje u učenju Crkve“ (2009.) i „Župnikovi zapisi i sjećanja“ (2017.).