Vidio sam, vidio nevolju svoga naroda

usp. Izl 3, 7

Treće korizmene nedjelje, šesnaeste godine u nizu, održava se Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Tom prigodom Bog i po nama iznova dovikuje Crkvi i ljudima s druge strane granice: vidio sam i vidim nevolju naroda svoga; vidio sam tvoje muke rata, tjeskobu poraća. Po nama prati neizvjesnost sadašnjeg trenutka i hrabri, razumije da se teško uspostavlja povjerenje među narodima. Posebno trpe manji, slabiji, izigravaju se njihova zajamčena prava – pravo na glas i biranje predstavnika kroz koje će formulirati svoje stavove i formirati legitimne institucije za izgradnju dugoročne ravnoteže odnosa.

Svakim danom sve smo svjesniji da rat zasijeca dublje nego što se okom vidi. On, i kad službeno završi, još dugo u srcu ostavlja ʻgelereʼ zla na duši naroda i pojedinaca. „Geleri“ se teško vade jer su na osjetljivom mjestu; a kad ih prepustimo strastima, brzo se pretvore u sukob, u eksploziv koji se aktivira. Srce treba ozdraviti, obratiti, a proces ozdravljenja srca redovito je dugotrajan, neizvjestan, mukotrpan i složen. Korizma poručuje da srce treba Kardiologa koji će ga otvoriti – razderati, zapisati u njega svoje ime, zasijati ga ljubavlju i strpljenjem da donese plod – MIR.

Kad Bog nije u ljudskom srcu, svjedočimo ovih dana, iz njega izlaze zle namisli rata, ubojstva nedužnih ljudi, lakomstva za tuđom zemljom, opakosti koje prijete još većim zlom, bezumlje koje sije strah i zlo. Val zla koji nas je zapljusnuo, dugo se kuhao u ljudskom srcu, i sada gledamo kako poput galopirajućeg tumora raste, ruši granice, razara gradove i sije smrt.

Zvijer rata sve podređuje vlastitim interesima, nikad u cijenu rata ne uračunava bol malenih i suze djece, majki i očeva na obje strane. Suze i bol u konačnici nikada se ne mogu uračunati, jer su dragocjeni i izmiču svakoj računici. Koga bol drugoga ne dotiče, porazio je vlastito čovještvo; poraz je ljudskosti gdje prostor življenja nije dostojan čovjeka.

Mržnja izbacuje ljude iz vlastitog doma, a ljubav uvodi pod svoj krov beskućnike. Mržnja ruši granice oružjem i nasiljem – dok ljubav otvara granice država i naroda kako bi prihvatila izbjeglički narod. Otvara granice srca, koja su spremna širiti ljubav znakovima dobrote, rušiti barijere predrasuda koje se, nažalost, na svim razinama podižu. Ljubav prema drugome zaustavlja se na vratima kuće drugoga. Ne ulazi s oružjem u kuću drugoga da je učini svojom, nego, naprotiv, štiti je kao svoju.

Gospodin nas u ovonedjeljnoj prispodobi o „neplodnoj smokvi“ odgaja za strpljivost. Strpljivost je djelo Božje ljubavi; odražava nadu koja gleda na mukotrpno rađanje i sazrijevanje. Bog nas poziva na strpljenje – i vjeru da se odnosi mogu riješiti, iako sporo, u dijalogu koji nema alternative. Strpljivost nije sinonim od „propustiti donijeti rod“, ne može biti izlika za „grijeh propusta“. Naprotiv, upućuje da je opasnost ako se ne obratimo. Obraćenje je donošenje plodova dobra. Dok poput Isusovih učenika nižemo slike iz crne kronike, Isus nam daje naslutiti odgovor na stanje u kojem se nalazimo. Svraća nam pogled na plodove koje (ne) donosimo. Propustiti učiniti dobro, ne rađati dobrim plodovima vodi nas u propast. Opominje nas da smokva našega bića, zasađena u Božjem vinogradu – Crkvi, ne bi ostala besplodna, nego da donese rod ljubavi. Ne smijemo propustiti izreći osudu i zavapiti u Božje ime da rat prestane. Trebamo zavapiti Bogu da mijenja srca – i molitelja i onih za koje se žarko moli.

U razdrto, obraćeno srce Bog piše svoje ime, a s njime imena naše braće i sestara. S posebnom pažnjom ovog Tjedna osjetljivi smo prema braći i sestrama u Bosni i Hercegovini, koji iz iskustva mogu posvjedočiti: rat je zlo, on ne donosi rješenje. Kad i površinske rane zacijele, ostaju one duboke, koje samo Bog može zacijeliti. Zajedno u molitvi s njima, povezujemo se plodovima dobra koje smo ove nedjelje pozvani prinijeti Gospodinu na dar.

✠ Bože Radoš
varaždinski biskup
predsjednik Hrvatskog Caritasa