Hodočasnike koji su ispunili varaždinsku katedralu biskup Radoš je, uvodeći u misno slavlje, potaknuo na zahvalnost Gospodinu za milost hodočašća, za darovano vrijeme i priliku, svećenike koji su ih pratili na putu, one koji su s ljubavlju i pažnjom organizirali put, za ljude koje su susreli na hodočašću. Izrazio je biskup i osobnu zahvalnost za lijepu i radosnu atmosferu među hodočasnicima istaknuvši kako je upamtio upravo radosna lica koja su najočitiji znak susreta s Bogom.

U svojoj je homiliji biskup Radoš progovorio o važnosti hodočašća u duhovnom životu, odmaka od redovitog ritma, odlaska na sveta mjesta. Biskup je spomenuo kako je vrhunac kršćanskog hodočašća od početaka bilo mjesto Isusova groba u Jeruzalemu, dok su kasnije i grobovi svetaca, posebno apostolskih prvaka bila hodočasnička mjesta osnaživanja vjere.

U nastavku homilije pozvao je okupljene da danas slijede Isusa hodočasnika na putu u Jeruzalem, da ga danas susretnu u trenutku koje opisuje naviješteno evanđelje po Luki, da se pridruže susretu Isusa i Zakeja. Tumačeći susret Isusa i carinika Zakeja biskup Radoš se zaustavio na pogledima; Zakejev pogled prema Isusu, potom Isusov pogled prema Zakeju te naposljetku pogled mnoštva koje mrmlja promatrajući ovaj susret. Mogli bismo se pronaći u ova sva tri pogleda, rekao je nadalje biskup, ali želimo danas da nam Isus tako izoštri pogled da postane Njegov, da kroz nas On gleda i da mi gledamo ljude, svijet i sebe Isusovim pogledom.

Zakej, čovjek koji je bio usmjeren na sebe, zagledan u sebe, oportunist, nadcarinik, u svojoj je carinarnici zasigurno naviknuo na svakakve poglede ljudi koji su u njemu vidjeli neprijatelja, taj Zakej poželio je vidjeti Isusa i zbog toga se popeo na smokvu. Pogledi onih koji promatraju susret Isusa i Zakeja su pogledi sudaca, oni mrmljaju, preziru Zakeja, a onda i Isusa, protumačio je biskup, za njih je Zakej čovjek koji ne zaslužuje nikakvu blizinu, izopćen iz društva Židova.

„Ali Isus ne gleda tako, on ima pogled oca koji gleda na sina, ima pogled koji podiže, traži prostor koji nije zagađen u čovjeku. U Zakeju je to prostor njegove znatiželje, njegove želje da vidi Isusa. Negdje duboko u njemu se krije potreba, kao u svakom čovjeku, da susretne Boga koji ga može pogledati i može izdržati njegov pogled“, rekao je biskup. Zanimljivo je primijetiti kako Isus podiže oči gore, ne gleda čovjeka odozgor, Bog je došao da pogleda čovjeka kao dijete kako bi nas oslobodio straha, da mognemo izdržati Njegov pogled te da se u tom susretu rodi nešto novo: ljubav, povjerenje, želja za zajedništvom, pojasnio je nadalje biskup Radoš. Zakej spremno odgovara na Isusov poziv da mu bude domaćin, silazi sav radostan.

Pogled ljudi koji promatraju ovaj prizor, tumačio je nadalje biskup Radoš, je pogled koji sudi, prezire, zaustavlja se na onom izvanjskom, odijelu i tijelu, samo Bog može vidjeti što je u čovjekovom srcu. Ne znamo što se dogodilo u Zakejevoj kući, nemamo o tome ništa zapisano, rekao je biskup, ali vidimo da se Zakej promijenio u susretu s Bogom, odbacuje ono što je prolazno, a primio je Onoga koji je neprolazan, postao je Isusov učenik.

„Danas molimo Gospodina dvije stvari. Gospodine daj da osjetim da tvoj pogled počiva na meni. Ako tvoj pogled počiva na meni tada ću polako mijenjati svoj život, Tvoj pogled će ga promijeniti jer ću vidjeti stvarnost svoga života, ali u Tvome svjetlu, svjetlu da sam dijete Božje. Daj mi Gospodine da Tvojim pogledom gledam druge ljude, posebno one na marginama, periferijama života…To je svakako proces, to je hod, putovanje, hodočašće  s Kristom prema Jeruzalemu, prema njegovoj muci, smrti i uskrsnuću gdje se pogled vjere osnažuje i nosi nas kroz život“, završio je svoju homiliju biskup Radoš.

Na kraju misnog slavlja biskup je zahvalio svim sudionicima, organizatorima hodočašća, svećenicima koji su pratili skupine, te onima koji nisu mogli poći na put, ali su hodočašće pratili svojim molitvama, zaželjevši svima da ih Gospodin prati svojim blagoslovom.