Stotinjak svećenika najprije se okupilo u Pastoralnom centru gdje im je nakon molitve Srednjeg časa duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu vlč. Ivan Grbešić održao duhovni nagovor. Susret je nastavljen u varaždinskoj katedrali slavljem sakramenta pomirenja i misom koju je predslavio varaždinski biskup Bože Radoš.

Vlč. Grbešić u svom je nagovoru razmatrao evanđeoski odlomak 3. nedjelje došašća u kojem Ivan Krstitelj iz tamnice šalje svoje učenike Isusu s pitanjem: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Ivan, nakon što je na Jordanu prepoznao Isusa kao Mesiju, nakon što je pokazao na Njega, u tamnici sumnja, preispituje svoje poslanje. „Nitko od nas svećenika nije oslobođen sumnja u svoje poslanje, svoj put, ali od Ivana Krstitelja trebamo naučiti što činiti u tim trenucima: pitati Isusa. Isus u svom odgovoru Ivanu nabraja znakove dolaska Kraljevstva Božjeg. Naviještanje Crkve kroz čitavu povijest prate znakovi i zato je važno da Crkva, život svećenika, bude znak svijetu, da smo svjesni da u svojem svećeništvu nastavljamo Isusovo djelo“, rekao je vlč. Grbešić.

„Kako bi svećenik mogao biti znak Kraljevstva Božjega potrebno je da ostvaruje prisnost, blizinu s Isusom te prisnost s narodom Božjim“, kazao je. Potom je promišljao kako se to treba ostvarivati u životima svećenika.

Prisnost s Isusom zapravo znači usvojiti Isusovu misao, Isusov mentalitet, rekao je duhovnik te se poslužio pismom kardinala Franje Kuharića koje je poslao svećenicima Zagrebačke nadbiskupije kada je 1964. godine postao pomoćni zagrebački biskup. Vlč. Grbešić istaknuo je tri riječi za svećenike iz tog pisma: pazite, bdijte, molite.

„Paziti znači pitati, preispitivati kao Ivan Krstitelj, kao apostoli. Kardinal Kuharić poticao je svećenike da redovito preispituju svoju savjest, da se često i dobro ispovijedaju, da si pronađu iskusnog duhovnika. Bdjeti znači ljubomorno bdjeti nad svojom dušom, čuvati je kao hram Božji“, rekao je vlč. Grbešić. Istaknuo je kako život svećenika treba biti „Grad na gori“ koji sjaji da ga svi vide. No, upozorio je da su svećenici meta zloduha upravo zbog te svoje uloge i zbog toga moraju posebno bdjeti nad duhovnim dobrima, svjesni kako su odgovorni i za duše drugih ljudi kojima trebaju posredovati Krista. Treći poziv kardinala Kuharića u spomenutom pismu svećenicima bio je „molite se“. „Svećenik prije svega treba biti molitelj, u neprestanom, prisnom odnosu sa živim Isusom, zaljubljen u Isusa i njegovu Crkvu“, kazao je vlč. Grbešić istaknuvši važnost molitvenog plana i euharistijskog klanjanja.

U nastavku je voditelj duhovne obnove govorio svećenicima o potrebi da mudro biraju sadržaje kojima ispunjavaju svoje dane, te da izabiru one koji pune dušu. „I u redovitom pastoralnom radu toliko je trenutaka i susreta koji nam mogu napuniti dušu, ohrabriti nas u smislu i značenju našega svećeničkog poslanja, no s druge strane toliko je lako okružiti se ispraznim poslovima, razgovorima, medijskim sadržajima.“ Pozivajući svećenike na oprez, voditelj je rekao kako su svećenici poseban cilj zloga, jer bez svećenika nema Crkve. U nastavku je svećenicima stavio na srce sakrament euharistije, jer svećenici su rođeni u dvorani Posljednje večere. Istaknuo je i važnost riječi Božje spomenuvši kako je kardinal Kuharić svjedočio o bl. Stepincu, da je govorio riječju Božjom, kako za vrijeme njegovih posjeta Stepincu u Krašiću blaženik nije govorio o aktualnostima, onome što je čuo, vidio na televiziji. Osim euharistije i riječi Božje, vlč. Grbešić potaknuo je okupljene svećenike na štovanje Majke Božje svjedočeći iz vlastitog iskustva sa svećenicima da su svećenici privrženi Blaženoj Djevici Mariji drugačiji svećenici.

U završnom dijelu duhovnog nagovora vlč. Grbešić govorio je o potrebi da svećenik bude blizak s narodom Božjim. Istaknuo je zahtjev pape Franje za preobrazbom pastoralnog mentaliteta, potrebi da se otkrivaju novi načini i pristupi poput oratorija, obiteljskih zajednica, raznih pokreta u Crkvi, potrebi da se pronađu načini kako doprijeti do ljudi koji su daleko. Crkva treba, baš poput svećenika, biti znak kraljevstva Božjeg. Papa Pavao VI. rekao je kako je nova evangelizacija nemoguća bez novih ljudi, jer ako si sam evangeliziran imaš potrebu tražiti druge, ići im ususret jer ti nije svejedno da li drugi poznaju Isusa.

Na kraju je vlč. Grbešić potaknuo svećenike na molitvu za duhovna zvanja: „Svećenicima moraju biti na srcu duhovna zvanja. Ona dolaze iz Božjeg srca, ona moraju biti izmoljena, tu smo prosjaci i nemojmo se umoriti.“ Znakovi dobrih župnih zajednica su dobre obitelji otvorene životu i duhovna zvanja, rekao je duhovnik pozivajući se na riječi kardinala Kuharića.

Uvodeći u misno slavlje koje je uslijedilo u varaždinskoj katedrali, mons. Radoš najprije je zahvalio vlč. Grbešiću što im je pokušao svojom riječju, ali i iskustvom, životom približiti njih, svećenike Kristu i onima kojima su poslani, a to je narod Božji. Naglasio je i kako su svjesni potrebe da međusobne povezanosti kao braća čija je glava Krist te je potaknuo okupljene svećenike da nastoje da ta povezanost bude onako kako Krist želi: snagom Njegovoga života, Njegove krvi.

U homiliji je biskup Radoš nastavio promišljati o liku Ivana Krstitelja prolazeći kroz četiri etape njegova života: pustinja, svjedočenje, iščeznuće i pitanje „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“

Ivan naime, najprije odlazi u pustinju vidjeti i gledati. Zašto? Jer onaj koji promatra oslobađa se sebe. „Ivan je u pustinji da se oslobodi sebe, svojih želja, svoga ega. Ivan je jaka osobnost, ali nije jak ego, on se uspijeva osloboditi svoga ega“, naglasio je propovjednik te dodao kako je pažnja srž molitve i ljubavi. „Bez pažnje, bez gledanja, promatranja, izlaska iz sebe, nema molitve, nema ljubavi, nema duhovnoga života“, rekao je.

Istaknuo je i kako je Ivan svećenicima primjer u tome kako biti poslanik. Naime, poslanik, ako je ispunjen sobom, ne može donijeti riječ koju treba donijeti. On zapisanu Riječ ne smije pomiješati sa svojom. „Zato je poslanik uvijek ponizan čovjek, nikada sebičan, pun sebe, svojih želja, svojih ostvarenja, nego je ispražnjen od sebe, svojih želja, svoga ega, da može primiti Onoga koga treba nositi drugima“, poručio je mons. Radoš dodavši kako je Ivanova formacija u pustinji savršena formacija.

Druga etapa Ivanova života je svjedočenje. Naime, nakon promatranja, oslobađanja od sebe u pustinji, pustoši života, prepuštajući Bogu da se nastani u njemu, Ivan prepoznaje Spasitelja i svjedoči: „Evo Jaganjca Božjega.“ Ivan je svjestan da on nije Svjetlo niti Onaj koji ima doći, već mora biti transparentan kako bi drugi kroz njega mogli vidjeti Onoga koji dolazi.

„Nisam ja onaj koji ima doći, nije biskup onaj koji ima doći, nije svećenik onaj koji ima doći u župu i staviti sebe na pogled drugima“, rekao je varaždinski biskup. Pojasnio je kako je smisao svećeničkog, redovničkog, ali i života svakog vjernika, svakog onog tko je pozvan svjedočiti Krista Spasitelja, da bude na svoj način prozor prema Kristu.

Treća etapa Ivanova života jest iščeznuće. „On je toga svjestan“, poručio je biskup Radoš. Dodao je kako je Ivanova radost da Isus raste, a on da se umanjuje. Treba iščeznuti, jer svi oni koji su bili oko Isusa već su iščeznuli: Zaharija, Elizabeta, Josip − stoga treba i Ivan. Da se ljudi mogu okupljati oko Isusa.

„To je put i nas svećenika. Ne samo nakon određenog vremena, nego svakog dana. Znati pokazati na Isusa, ne vezati ljude uza se, ne vezati se uz ljude. Vezati sebe i ljude kojima smo poslani samo uz Isusa. Kao što to čini Ivan Krstitelj. To je ona radost koja ostaje, to je jedina radost − radost života“, naglasio je propovjednik. Protumačio je kako sve druge radosti koje su povezane s nekim drugim vezama, povezanosti, stavljanje u središte sebe, su kratkog daha i u konačnici ne donose radost već žalost života. Stoga je poželio da u njima bude uvijek ona iskonska želja da se vežu samo uz Isusa te da se Isus veže uz njih, a ne da se ljudi vežu uz njih i oni za ljude. Isus je taj koji jedini treba biti u fokusu. „Ivan je to savršeno činio“, ustvrdio je mons. Radoš.

Posljednja etapa jest Ivanovo pitanje Isusu: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“

Ivan je do sada bio onaj kojemu su postavljali pitanja i on je uvijek na svako imao odgovor. Sada on prolazi kroz tamnu noć, u tamnici je gdje nema jasnog, čistog pogleda. Cijeli svoj život, svoje srce, adresirao je samo na jednog − Isusa Krista. Živio je čestito odricao se od onoga što je priječilo da potpuno spozna Isusa, nije pravio kompromis na račun istine, dobrote, pravednosti i ljubavi. Nije bio čovjek kompromisa. Potiče na pitanje isplati li se živjeti čestito, onako kako Bog od nas traži?

„U tami sumnje, nutarnje tjeskobe, Isus će biti ono svjetlo koje donosi Ivanu svjetlo života“, kazao je biskup Radoš. Dodao je kako je Ivanu jasno da je Isus Onaj kojeg jedino čeka jer mu daje ocjenu njegova života: da je najveći rođen od žene, da nije trska koju vjetar ljulja, ne može ga saviti vjetar ljudskih interesa, nego jedini vjetar kojemu se prepušta jest povjetarac Duha Svetoga.

„Draga braćo, dva su pitanja koja nama ostaju trajno koje upućujemo Isusu: ‚Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?‘. I drugo, hoće li Isus za nas kazati, a vjerujemo i danas molimo da hoće reći − da smo i mi izvršili svoje životno poslanje“, zaključio je homiliju varaždinski biskup Bože Radoš.

Na kraju euharistijskog slavlja još je jednom zahvalio vlč. Grbešiću, ali i svim svećenicima koji su se okupili u zajedništvu oko Kristovoga stola za koji je rekao da je jedina snaga svećeničkoga života.