»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov« (Lk 1, 68)

Preuzvišeni nadbiskupe Tomo,
Uzoriti kardinale Vinko,
Preuzvišeni apostolski nuncije,
Poštovani redovnički poglavari i poglavarice,
Poštovani svećenici, redovnici i redovnice,
Poštovani bogoslovi,

Okupljeni smo u radosnom zajedništvu u dvorani Svećeničkog doma u Sarajevu na čestitanju Božića i Nove godine vrhbosanskom nadbiskupu Tomi Vukšiću i njegovom prethodniku kardinalu Vinku Puljiću. Prigoda je ovo također da jedni drugima, uz stisak ruke i osmijeh, zaželimo čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu.

Naše se okupljanje događa na badnji dan, u neposrednom iščekivanju božićne mise bdjenja i polnoćke. To radosno iščekivanje prožeto je riječima starozavjetnog svećenika Zaharije iz današnjeg evanđelja: »Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što pohodi i otkupi narod svoj« [Lk 1,68]. U božićnoj noći i u božićnim danima, mnogi će radosno i iskreno slaviti tajnu Božjeg spasiteljskog ulaska u ljudsku povijest, možda uopće ne misleći na riječi koje je sv. Luka stavio u Zaharijina usta, a koje iz usta novozavjetnih svećenika i Bogu posvećenih osoba svaki dan odzvanjaju u molitvi Crkve. To je dovoljan razlog da njegove riječi hvale i pjesme Bogu uistinu učinimo svojima. To jest, da od njega učimo hvaliti i zahvaljivati Bogu za sve dobro koje je učinio, čini i koje će učiniti u životu svakoga od nas, kao i u životu svih članova i ustanova naše nadbiskupije.

Kao svjedok ispunjenja još jednog, ovaj put najradosnijeg Božjeg obećanja, Zaharija svoj pogled usmjerava prema budućnosti u kojoj već sada vidi svoju sigurnost. On, istina, još uvijek ne poznaje Spasitelja, ali vjeruje da je On »dar premilosrdnog srca Boga našega« (Lk 1, 78). Stoga poziva da pred tim i tolikim otajstvom svatko usvoji proročki stav. To jest, stav sluge Božjega koji se Bogu klanja »u duhu i istini« (Iv 4,23), živi po Duhu i donosi plodove Duha [usp. Gal 5,22-23]. Stav sluge Božjega koji, svjestan svoje ljudskosti i svega onoga što ona u svojoj bîti jest i predstavlja, u svemu što čini oslanja se na snagu i dobrotu Svevišnjega (usp. Lk 1, 69. 72). Stav sluge Božjega koji slobodno i ustrajno pristaje uz Božju ljubav i bez ikakvog straha dopušta da ga ona posvema obuzme i mijenja. Takvog slugu – a Zaharijin sin, Ivan Krstitelj, bio je takav sluga! – Bog poziva biti njegov prorok, odnosno apostol.

U tom smislu, božićni blagdani su prigoda da mi svi pogledamo u svoj vlastiti i zajednički život i pitamo se: ispunjavam li svoja obećanja koja sam ovoj mjesnoj Crkvi dao kao nadbiskup, svećenik, redovnik ili redovnica? Ili se više brinem o tome da drugi, uz svoja obećanja, ispune i neka moja očekivanja? Od onog dana kad se dogodila promjena u upravljanju našom nadbiskupijom, očekuju se promjene. To je, rekao bih, nešto sasvim normalno i opravdano! Međutim, još normalnije i opravdanije je očekivati da se svatko od nas osobno i svi zajedno uključimo u proces promjena, tako što ćemo prije svega i svih mijenjati sebe, a dobro drugih i nadbiskupije staviti iznad osobnih i inih očekivanja. Promjena mentaliteta, osobnog i zajedničkog, nešto je što će po sebi i više od svih dokumenata doprinijeti pozitivnim promjenama i dati novi zamah našem pastirskom, svećeničkom i redovničkom djelovanju, kao i našim međusobnim odnosima i suradnji na svim razinama i u svim ustanovama.

Zaharija je, također, doživio svojevrsnu promjenu mentaliteta! Zbog sumnje u anđelove riječi, zanijemio je (usp. Lk 1,20), a progovorio je tek nakon što mu se rodio sin kojemu je nadjenuo ime Ivan (usp. Lk 1, 64). To jest, kad je događaje oko sebe prestao doživljavati svojim osjećajima, a otvorio se Božjoj volji i prihvatio sudjelovati u Božjim planovima, od kojih svaki otkriva Božju ljubav prema čovjeku.

Preuzvišeni nadbiskupe Tomo: svoju homiliju na liturgijskom uvođenju u službu vrhbosanskog nadbiskupa počeli ste riječima koje glase: “Središte kršćanskoga života je radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku”. Završili ste pozivom da svatko, u različitosti služba i sposobnosti, raste u ljubavi i nasljedovanju Isusa Krista, dajući “svoj maksimum, sve što može i koliko može”. Taj poziv se, rekli ste, “na prvom mjestu odnosi na biskupe, nasljednike apostola”, a potom i na svakoga kršćanskog vjernika.

Neka stoga Božićna čestitka koju Vam prvi put upućujemo kao našem Nadbiskupu bude izrečena u obliku obećanja da ćemo zajedno s Vama nastaviti rasti u ljubavi prema Bogu i čovjeku, prema našoj nadbiskupiji i jedni prema drugima. A u ispunjenju Vašeg proročkog i pastirskog poslanja u ovoj mjesnoj Crkvi, računajte na naše stalne molitve i vjernu suradnju.

U ime svih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca, kao i u svoje osobno ime, želim Vam čestit Božić i svako dobro u novoj 2023. godini.