Draga braćo i sestre,

čast mi je i zadovoljstvo slaviti božićnu misu u ovoj crkvi koja je nedavno uzdignuta na dostojanstvo bazilike i zahvaljujem župniku i rektoru na ljubaznom pozivu koji mi je uputio.

I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.

To je otajstvo koje danas slavimo s radošću i zahvalnošću.

I to nas potiče na razmišljanje. Narod je očekivao moćnoga Mesiju koji će obnoviti Izraelsko kraljevstvo, a dolazi krhko dijete. Ono nije rođeno u palači, nije dočekano na kraljevskom dvoru: rođeno je u štali, položeno je u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu, a posjećuju ga siromašni pastiri koji noću bdiju nad ovcama.

Mesija, Spasitelj koji nam dolazi u pomoć, ne pokazuje se u svojoj moći, nego naprotiv očituje svoju slabost. Djetetu je sve potrebno, ono ne može živjeti samo.

Mesija je sigurno došao da nas spasi, ali nam istovremeno govori da treba nas, našu pomoć, našu suradnju.

Zašto?

Jer nas je stvorio slobodne. Sigurno je da mi bez njega ne možemo ništa, ali On bez nas ne želi učiniti ništa. Toliko poštuje našu slobodu! „Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!“, rekao je sveti Augustin (Sermo CLXIX, 13).

Zato je i postao dijete, da nas uključi u svoj naum spasenja. Da nam kaže da nas treba.

To je ljubav. Prava ljubav daje sve, ali i zahtijeva sve. Ljubav daje i traži.

To dobro znaju supružnici koji postaju jedno tijelo kada se slobodno predaju jedno drugome, u potpunosti. Iz tog razloga, kako kaže papa Franjo, „Božji savez s nama, predstavljen je u tom savezu između muškarca i žene. I to je jako lijepo! (…) Kada neki muškarac i neka žena slave sakrament ženidbe, Bog se, tako reći, ‚zrcali‘ u njima“ (Opća audijencija, 2. travnja 2014.).

Postavši čovjekom, Bog se, u određenom smislu, združio s čovječanstvom.

U tome Djetetu dao je svega sebe i zauzvrat od nas traži sve.

Ako Bogu ne damo sve, mi ga zapravo ni ne ljubimo „svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom“ (usp. Mk 12, 30).

U tome se Djetetu Bog stavlja u naše ruke i svakome od nas govori: „Trebam te“, ali i: „Uzdam se u tebe“. Ljubav se očituje u davanju povjerenja i traženju pomoći.

U današnjem smo Evanđelju čuli: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“, i evanđelist dodaje: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“

Da je ostao Riječ, bez tijela, ne bi imao potrebu za prihvaćanjem. Čistom duhu ne treba prostor. Da nije tijelom postao, ne bismo mu mi trebali.

Naprotiv, Riječ je tijelom postala, združila se s ovim čovječanstvom i stoga joj je potrebno da bude prihvaćena jer joj treba neko mjesto.

Međutim, k svojima dođe i njegovi ga ne primiše…. jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2, 7).

O temi prihvaćanja Isusa počeo sam razmišljati prije otprilike mjesec dana, kada sam bio u Splitu kod školskih sestara franjevki, koje su slavile 100. obljetnicu priznanja svoje Družbe.

U njihov sam samostan stigao navečer, nakon što sam se putem borio protiv jake bure. Poslije večere sam, umoran, otišao u kapelu moliti Večernju i zahvaliti Bogu što me je pratio na teškom putovanju.

U jednom je trenutku, dok sam bio sabran u molitvi pred svetohraništem, došla časna sestra koja je bila zadužena za zalijevanje mnoštva cvijeća koje je ukrašavalo kapelu za svečano slavlje idućega dana.

Navikao sam moliti sam, u svojoj kapelici, i smetala mi je prisutnost ove časne sestre. Prvo je upalila veliko svjetlo da bolje vidi, dok je meni bio draži polumrak, zatim je išla od vaze do vaze: stavila bi malo vode i onda provjeravala da nije stavila previše. I pomislio sam: zašto je baš sada morala doći zalijevati cvijeće? Zar ne vidi da ja molim?

I odmah sam osjetio grižnju savjesti.

Razmišljao sam o životu u zajednici, a to je i život svake obitelji: koliko puta se dogodi da netko izvršavajući svoju dužnost, čini dobro, ali i smeta drugima koji jednako tako čine dobre stvari.

Koliko li samo može biti teško živjeti zajedno i zašto?

Jer i drugima treba dati mjesta.

Sjetio sam se utjelovljenja i pomislio: naravno, bilo bi lako ljubiti Isusa da je on čisti duh, „anđeoski“ Isus. Bilo bi lako klanjati mu se u Presvetom Oltarskom Sakramentu, jer ondje nikome ne smeta, ali on je postao čovjek, prihvatio je čovještvo. Prisutan je u svakom bratu i sestri.

A budući da je postao tijelo, treba prostora, treba prihvaćanje.

Svakog puta kada se žalim na nekoga tko mi smeta, to je kao da ponavljam Isusu: Ostavi me na miru! Odlazi, za tebe nema mjesta u svratištu. Idi u štalu!

Njegove riječi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“, izražavaju ovu stvarnost. U tijelu svakoga čovjeka prisutno je tijelo Kristovo, on nije čisti duh. Uzeo je naše čovještvo.

Isusovo se utjelovljenje, u određenom smislu, nastavlja, a mi smo i danas pozvani dati mu mjesto.

S druge strane, to nas navodi na pomisao da je želio ostati na ovoj zemlji u euharistiji, u posvećenom kruhu i vinu. No, nije ostavio Euharistiju da se kadi tamjanom, nije ju ostavio na dobro osvijetljenom i posebnom mjestu u crkvi, nego da se blaguje! Tako nastavlja darivati sebe i tražiti od nas da bude prihvaćen. Nastavlja se sjedinjavati s našim čovještvom, nastavlja se utjelovljavati u nama.

Već više od tri godine moja je majka u krevetu, više ne govori, ne komunicira, više se ne može niti požaliti.

Ponekad sam u iskušenju da kažem Isusu: Zašto je ne uzmeš k sebi? Što još ona radi na ovoj zemlji? Zar ne vidiš da pati, čak i ako to više ne može reći? Tada shvaćam da su te misli gotovo svetogrđe.

Mama živi da bi nama dala priliku da se brinemo za nju, vraćajući joj na takav način ljubav koju nam je pružala kada se mi nismo mogli brinuti za sebe. Koliko noći nije spavala zbog mene, zbog nas, kada smo plakali i žalili se!

Shvatio sam da je to krug ljubavi.

Utjelovljenje Isusa, Djeteta rođenog u Betlehemu, govori nam da ljubav nikada nije jednosmjerna. Život je krug ljubavi. To je davanje i primanje.

Kako je lijepo vidjeti djela milosrđa koja se čine oko ove bazilike. Kršćanstvo nije spiritualizam, nije samo molitva. Kršćanstvo su i, prije svega, „djela“.

Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: „Gospodine, Gospodine!“, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 7, 21). I njegova je volja da ljubimo bližnjega jer je u svakome prisutno njegovo tijelo.

Ne možemo reći da u svojim srcima imamo mjesta za Boga ako nemamo mjesta za braću. „Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, ne može ljubiti Boga kojega ne vidi“ (1 Iv 4, 20).

Riječ tijelom postade i nastani se među nama. I nastavlja nam se darivati, ne samo u kruhu i vinu, nego i u tijelu naše braće i sestara i traži od nas da ga prihvatimo.