Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša u ime cijele nadbiskupije izrazio je sućut rodbini, prijateljima i svima bližnjima vlč. Pavleka. „Smrt je jednostavna realnost u našemu životu”, kazao je nadbiskup i dodao kako je ona „uvijek poticaj svakome od nas da razmišlja o odlasku s ovoga svijeta”.

U homiliji je nadbiskup Kutleša kazao kako „poznajući vlč. Milana on ne bi želio da mu izričemo pohvale, nego bi želio da govorimo o Evanđelju Gospodnjem, što je on činio cijeli svoj svećenički život. Vlč. Milan izvršio je svoj posao, istrčao je svoju trku, završio je svoj put i ušao je u radost svoga Gospodara”.

Govoreći o misteriju smrti nadbiskup je tumačio izraz „otići” koji sv. Pavao koristi u poslanici Filipljanima kako bi označio smrt. Istaknuo je kako je jedno od značenja razdvajanje nečega što je sastavljeno od više dijelova. „Čovjek je sastavljen od dva temeljna dijela – duha i materije, duše i tijela”, naglasio je nadbiskup Kutleša i nastavio: „Tijelo je smrtno i umire, a duša je besmrtna i nikada ne umire. Između to dvoje postoji poveznica, veza jedinstva, čime čine jedan sustav, jedno biće, jednu pojedinačnu osobu”. Nadbiskup je dodao kako su ta dva dijela blisko sjedinjena, a tvorac tog jedinstva jest Bog.

„Smrt je raspad ovog sastava. Smrt nije ništa drugo nego odvezivanje čvorova i spona, razdvajanje jedinstva koje drži dušu i tijelu na okupu.” Nadbiskup Kutleša poručio je kako nas „smrt ne može odvojiti od Božje ljubavi”.

Na kraju homilije nadbiskup je kazao kako Bogu na kraju života ne možemo ponijeti ništa „osim dobrih djela koja smo činili i vjere koju smo u životu izgrađivali. No, nećemo stajati potpuno osamljeni pred sudištem Božjim jer ćemo stajati s Isusom Kristom. Ako smo u životu s Kristom živjeli, s Njime ćemo stajati u smrti”.

„Velečasni Milane, mi Vas sa svim poštovanjem i zahvalnošću srca ovom svetom misom i sprovodnim obredom predajemo milostivom Sucu – Ocu nebeskom, kojemu ste živjeli i umirali. Molimo Gospodina kojem je svećenik Milan vjerno služio da se snagom ove žrtve zauvijek raduje pred Njegovim licem i da s mnogostrukim plodom svoga rada uđe u radost Gospodara svoga”, zaključio je nadbiskup.

U ime svećenika oproštajni govor izrekao je dekan Dugoreško-mrežničkog dekanata i župnik u Skakavcu i Vukmaniću preč. Kristijan Gatarić. Prisjetio se 2015. godine kada je vlč. Pavleka naslijedio u spomenutim župama: „Prvo što me dočekalo bio je tvoj široki osmijeh i čvrsti stisak ruke. Oduševila me tvoja prijaznost, jednostavnost i vedri duh. Nakon svih nedaća i nevolja koje si prošao kroz život i Domovinski rat, ostao si uvijek vedar, nasmijan i svoj. Ostao si čovjek, čovjek za drugoga, svećenik za svakoga, a ponajviše za malenog čovjeka”.

Na kraju preč. Gatarić kazao je: „Na početku tvoga novoga života želimo i molimo da ti u nebeskom domu naš Bog bude dobar domaćin kojega ćeš slaviti svu vječnost, zajedno sa svima svetima u proslavljenoj Crkvi”.

U ime župljana Župe sv. Petra apostola od preminuloga župnika oprostio se Kristijan Jukić istaknuvši zahvalu za sve dobro koje je vlč. Pavlek učinio. „Hvala Vam što ste svoje stado neumorno vodili putem Isusa Krista. Hvala Vam što ste svoje probleme dijelili s bližnjima i uvijek prihvaćali dobronamjerni savjet. Vaš osmijeh i druželjubivost ostat će uvijek u našim srcima i sjećanju u spomen na Vaš život. Neka vas Krist Kralj, taj Dobri Pastir, nagradi vječnim dobrima i životom vječnim u Njegovu kraljevstvu.”

Nakon misnoga slavlja nadbiskup Kutleša predvodio je sprovodne obrede na groblju u Župi sv. Antuna Padovanskoga u Vukmaniću, u kojoj je vlč. Pavlek 17 godina vršio župničku službu.

Oproštajni govor uputio je umirovljeni svećenik mons. Ferdinand Vražić. Prisjetio se teških trenutaka Domovinskog rata tijekom kojega su obojica boravili u Karlovcu te je istaknuo kako je vlč. Milan jako zavolio ovaj kraj. „Obnavljao je, vraćao nadu, nastojao je podignuti najprije čovjeka. Nema ni vjernika, ni svećenika ako nisi prvo čovjek!”

„Kada sam došao kod liječnika i pitao koji je uzrok smrti, rekao je: ‘Njegovo je tijelo iscrpljeno do kraja’. Koja je to radost? Iscrpiti se, istrošiti se za bližnjega, za čovjeka do kraja!”, zaključio je mons. Vražić.