Meditacija br. 3

„Prijateljstvo“

Večer prije smrti Isus se moli Ocu „da svi budu jedno kao i mi“ (Ivan 17,11). Ali, od početka, u gotovo svim dokumentima Novog zavjeta vidimo učenike koji su podijeljeni, koji se svađaju, međusobno izopćuju. Okupili smo se na ovoj sinodi jer smo i mi podijeljeni te se nadamo i molimo za jedinstvo srca i uma. Ovo mora biti naše dragocjeno svjedočanstvo u svijetu razderanom sukobima i nejednakošću. Tijelo Kristovo mora utjeloviti onaj mir koji je Isus obećao i za kojim svijet čezne.

Jučer sam propitivao dva izvora podjela: naše suprotstavljene nade i naše različite vizije Crkve kao doma. Ali nije neophodno da nas te napetosti udalje: mi smo nositelji nade ponad svake nade, a Gospodin nam govori da u prostranoj kući Kraljevstva ima „mnogo stanova“ (Iv 14,2). Naravno, nisu sve nade ili mišljenja legitimni. Ali pravovjerje je prostrano, a krivovjerje tijesno. Gospodin izvodi svoje stado iz malog tora na prostrane pašnjake naše vjere. Na Uskrs će ga izvesti iz male zaključane sobice u bezgranično Božje prostranstvo, u „Božje obilje“[1].

Pa poslušajmo zajedno. Ali kako? Jedan njemački biskup zabrinut je zbog „zajedljivog tona“ tijekom njihovih sinodskih rasprava. Rekao je da je to bila „više retorička razmjena verbalnih udaraca“ nego uredna rasprava[2]. Očito su potrebne uredne racionalne rasprave. Kao dominikanac nikada ne bih mogao poreći važnost razuma! Ali ako želimo ići dalje od naših razlika trebamo nešto drugo. Stado vjeruje glasu Gospodnjem jer je to glas prijatelja. Sadašnja će sinoda biti plodonosna ako dovede do dubljeg prijateljstva s Gospodinom i među nama.

Večer prije svoje smrti, Isus se obraća učenicima koji ga se spremaju izdati, zanijekati i napustiti govoreći: „Vas sam nazvao prijateljima“ (Iv 15,15). Zagrljeni smo spasonosnim Božjim prijateljstvom, koje otvara vrata zatvora koji sami stvaramo. „Nevidljivi Bog […] u svojoj velikoj ljubavi govori ljudima kao prijateljima“ (Drugi vatikanski koncil, Dei Verbum, br. 2). On je otvorio put vječnom prijateljstvu Trojstva. Ovo prijateljstvo ponudio je svojim učenicima, carinicima i prostitutkama, zakonoznancima i strancima. Bio je to prvi okus Kraljevstva.

I Stari zavjet i klasična Grčka i Rim smatrali su takva prijateljstva nemogućima. Prijateljstvo je postojalo samo među dobrima. Prijateljstvo s negativcima smatralo se nemogućim. Kao što Psalam 26 kaže: „Mrsko mi je društvo zlotvora, i s bezbošcima sjesti ne želim“ (Psalmi 26,5). Zlikovci nemaju prijateljstva, jer surađuju samo radi zlih djela. Ali naš je Bog uvijek bio sklon prijateljstvima koja potresaju. Volio je Jakova, varalicu, Davida, ubojicu i preljubnika, i Salomona, idolopoklonika.

Nadalje, prijateljstvo je bilo moguće samo među jednakima. Ali milost nas uzdiže u božansko prijateljstvo. Toma Akvinski navodi solus Deus deificat, samo nas Bog može učiniti božanskima. Danas je svetkovina Anđela čuvara koji su znak jedinstvenog prijateljstva koje Bog ima sa svakim od nas. Sveti je Otac na svetkovinu Anđela čuvara rekao: „Nitko ne korača sam i nitko od nas ne može misliti da je sam“[3]. Dok smo na putu, svatko od nas okružen je božanskim prijateljstvom.

Propovijedanje evanđelja nikada nije samo prenošenje informacija. Ono je čin prijateljstva. Prije sto godina, Vincent McNabb, OP, rekao je „voli one kojima propovijedaš. Ako ne radiš tako, nemoj propovijedati. Propovijedaj sam sebi.“ Za svetog Dominika kažu da su ga svi voljeli jer je on svakoga volio. Sveta Katarina Sijenska bila je okružena krugom prijatelja: muškaraca i žena, laika i redovnika. Bili su poznati kao Caterinati, Katarinini ljudi. Sveti Martin de Porres često se prikazuje s mačkom, psom i mišem koji jedu iz istog tanjura. Lijepa slika redovničkog života!

Između muškaraca i žena Starog zavjeta nije bilo lakih prijateljstava. Kraljevstvo je prodrlo s Isusom okruženim svojim prijateljima, muškarcima i ženama. I danas mnogi sumnjaju je li moguće nevino prijateljstvo između muškarca i žene. Muškarci se boje optužbi, žene se boje muškog nasilja, mladi se boje zlostavljanja. Valja nam utjeloviti prostrano Božje prijateljstvo.

Evanđelje, dakle, propovijedamo kroz prijateljstva koja nadilaze granice. Bog je prevladao podjelu između Stvoritelja i stvorenja. Kakva nemoguća prijateljstva možemo sklopiti? Kada je blaženi Pierre Claverie 1981. godine zaređen za biskupa Orana u Alžiru, rekao je svojim muslimanskim prijateljima: „Vama također dugujem ono što sam danas. Uz vas sam, učeći arapski, prije svega naučio govoriti i razumjeti jezik srca, jezik bratskog prijateljstva, gdje rase i vjere stupaju u zajedništvo jedna s drugom… Jer vjerujem da to prijateljstvo dolazi od Boga i vodi Bogu“[4]. Primijetimo ovo: prijateljstvo ga je učinilo onim što jest!

Zbog prijateljstva su ga ubili teroristi, zajedno s mladim muslimanskim prijateljem Mohamedom Bouckichijem. Nakon njegove beatifikacije postavljena je kazališna drama Pierre et Mohamed. Mohamedova majka je prisustvovala toj predstavi o smrti njezinog sina i poljubila glumca koji ga je glumio.

Radosna vijest koju mladi ljudi očekuju čuti od nas jest da im Bog pruža ruku u prijateljstvu. Tu je prijateljstvo kakvo žele i traže na Instagramu ili TikToku. Kad sam bio tinejdžer, sprijateljio sam se s nekim katoličkim svećenicima. S njima sam otkrio radost vjere. Nažalost, kriza seksualnog zlostavljanja učinila je ta prijateljstva sumnjivima. Više od seksualnog grijeha, to je grijeh protiv prijateljstva. Najdublji krug u Danteovom Paklu bio je rezerviran za one koji iznevjere prijateljstvo.

Stoga bi temelji svega što činimo na ovoj sinodi trebali biti prijateljstva koja stvaramo. Ne čini se previše. Neće generirati velike naslove u medijima. „Došli su čak do Rima kako bi se sprijateljili! Kakva šteta!“. Ali kroz prijateljstvo mi činimo prijelaz iz „ja“ u „mi“ (IL A. 1. 25). Bez toga nećemo ništa postići. Kada se anglikanski nadbiskup Canterburyja Rober Runice susreo sa svetim Ivanom Pavlom II., bio je razočaran jer se činilo da nema pomaka prema jedinstvu. Ali Papa mu je rekao da ima povjerenja. „Afektivna kolegijalnost prethodi učinkovitoj kolegijalnosti“.

Instrumentum laboris govori o usamljenosti mnogih svećenika i njihovoj „potrebi za brigom, prijateljstvom i podrškom“ (B. 2. 4., b). U središtu svećeničkog poziva je umijeće prijateljstva. To je vječno, ravnopravno prijateljstvo našeg Trojedinog Boga. Tada će se rastvoriti sav otrov klerikalizma. Poziv roditeljstva također može biti usamljen i treba prijatelje koji ga podržavaju.

Prijateljstvo je kreativan zadatak. Na engleskom kažemo da padamo u zaljubljenost (we fall in love), ali pravimo prijateljstva (we make friends). Nakon prispodobe o milosrdnom Samarijancu, Isus pita zakonoznanca: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ (Luka 10,36). On govori učenicima da moraju napraviti sebi prijatelje od nepoštena bogatstva (Luka 16,9). U sinodi imamo kreativnu zadaću sklapanja nevjerojatnih prijateljstava, osobito s ljudima s kojima nismo suglasni. Ako mislite da pričam gluposti, dođite i napravite prijateljstvo sa mnom!

Ovo bi moglo zvučati užasno! Zamislite me kako prijeteći napredujem prema vama, žestoko odlučan postati vaš prijatelj. Poželjet ćete pobjeći! Ali temelj prijateljstva je jednostavno biti jedni s drugima. To je zadovoljstvo prisutnosti drugih. Isus poziva svoje najbliže, Petra, Jakova i Ivana, da budu s njim na gori, kao što će biti s njim u Getsemanskom vrtu. Nakon Uzašašća oni traže nekoga tko će zamijeniti Judu, nekoga tko je bio s Gospodinom i s njima. Petar kaže da on mora biti „od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas“ (Dj 1,21-22). Nebo će biti: jednostavno biti s Gospodinom. Četiri puta tijekom euharistije čujemo riječi „Gospodin s vama“. Ovo je božansko prijateljstvo. Sestra Wendy Becket opisala je molitvu kao „biti nezaštićeni u prisutnosti Gospodinovoj“. Nema potrebe reći ništa drugo.

U svojoj knjizi o duhovnom prijateljstvu, sveti Aelred od Rievaulxa, cistercitski opat iz 12. stoljeća, napisao je: „Evo nas, ti i ja, i nadam se da će Krist djelovati kao treća strana s nama. Sada nas nitko ne može prekinuti… Zato dođi, dragi prijatelju, otkrij svoje srce i reci što misliš.“ Hoćemo li imati hrabrosti reći što mislimo?

Na dominikanskim glavnim kapitulima, naravno, raspravljamo i odlučujemo. Ali također zajedno molimo i jedemo, šetamo, pijemo i zabavljamo se. Jedni drugima poklanjamo najvažniju imovinu, svoje vrijeme. Gradimo zajedničarski život. Tada se rađaju nevjerojatna prijateljstva. Idealno bi bilo da to učinimo i tijekom ova tri tjedna sinode umjesto da se na kraju dana raziđemo. Nadamo se da će to biti moguće tijekom sljedećeg zasjedanja ove sinode.

Božja stvaralačka ljubav daje nam prostora. Herbert McCabe, OP, napisao je: „Moć Božja prvenstveno je moć da pusti stvari da budu. ‘Neka bude svjetlost’ – stvaralačka snaga je samo ona moć koja, budući da rezultira time da su stvari takve kakve jesu, ljudi takvi kakvi jesu, ne može smetati stvorenjima. Očito stvaranje ne čini nikakvu razliku u stvarima, ono im dopušta da budu ono što jesu. Stvaranje je jednostavno i isključivo pustiti stvari da budu, a naša ljubav je blijeda slika toga.[5]’

Često riječi nisu potrebne. Mlada Alžirka po imenu Yasmina ostavila je poruku u blizini mjesta mučeništva Pierrea Claveriea. Iznad je napisala: „Večeras, Oče, nemam riječi. Ali imam suze i nadu“[6].

Budemo li na taj način zajedno, vidjet ćemo se kao da je prvi put. Dok Isus večera s farizejom Šimunom, ulazi žena, vjerojatno lokalna prostitutka, koja mu plačući suzama pere noge. Šimun je šokiran. Zar Isus ne vidi tko je ta žena? Ali Isus odgovara: „Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla“ (Luka 7,44).

Izrael je čeznuo vidjeti lice Božje. Stoljećima je pjevao „razvedri lice svoje i spasi nas“ (Psalmi 80,8). Ali bilo je nemoguće vidjeti Boga i živjeti. Izrael je čeznuo za onim što je nepodnošljivo, za viđenjem Božjeg lica. U Isusu se to lice otkrilo. Pastiri su ga mogli vidjeti kao dijete kako spava u jaslama i živi. Lice Božje postalo je vidljivo, ali Bog je bio taj koji je umro, zatvorivši oči na križu.

U drugoj euharistijskoj molitvi molimo da pokojni budu pripušteni svjetlu Božjeg lica. Utjelovljenje je vidljivost Boga. Jedan antički teolog, vjerojatno sveti Augustin, zamišlja dijalog između Boga i dobrog razbojnika koji je umro zajedno s Isusom. On kaže: „Nisam posebno proučavao Sveto pismo. Bio sam stalni lopov. Ali, u određenom trenutku moje boli i izolacije, zatekao sam Isusa kako me gleda i, u njegovom pogledu razumio sam sve“[7].

U ovim vremenima između prvog i drugog Kristova dolaska mi moramo biti to lice jedni drugima. Vidimo one koji su nevidljivi i smiješimo se onima koji se stide. Američki dominikanac Brian Pierce posjetio je izložbu fotografija djece s ulice u Limi u Peruu. Ispod fotografije jednog klinca bio je natpis: ‘Saben que existo pero no me ven.’ Znaju da postojim, ali me ne vide. Znaju da postojim kao problem, smetnja, statistika, ali me ne vide!

U Južnoafričkoj Republici uobičajeni je pozdrav „sawabona“, što znači „vidim te“. Milijuni ljudi osjećaju se nevidljivima. Nitko ih ne gleda s obzirom. Ljudi često dolaze u iskušenje da počine nasilje samo da ih ljudi barem vide! Pogledajte, ovdje sam! Bolji je osjećaj kad te vide kao neprijatelja nego kad te uopće ne vide.

Thomas Merton pridružio se redovničkom životu jer je želio pobjeći od opakosti svijeta. Ali nekoliko godina cistercitskog života otvorilo mu je oči za ljepotu i dobrotu ljudi. Jednog dana, na ulici, spao mu je veo s očiju. U svom dnevniku je zapisao: „Tada kao da sam iznenada ugledao tajnu ljepotu njihovih srca, dubinu njihovih srca, gdje ne mogu doprijeti ni grijeh ni želja ni samospoznaja, središte njihova bića, osobu koja je svaka u očima Božjim. Kad bi se samo mogli vidjeti onakvima kakvi stvarno jesu. Kad bismo se barem uvijek tako mogli vidjeti. Ne bi više bilo ni rata, ni mržnje, ni pohlepe“[8].

Naš svijet žudi za prijateljstvom, ali ga potkopavaju destruktivni trendovi: uspon populizma, u kojem su ljudi povezani jednostavnim narativima, lakim sloganima, sljepoćom gomile. A tu je i akutni individualizam, što znači da sve što imam je moja priča. Terry Eagleton je napisao: „Putovanja više nisu zajednička, već skrojena po vlastitoj mjeri, više nalikuju autostopiranju nego putovanju autobusom. Nisu više proizvodi mase, već se uglavnom odvijaju sami. Svijet su prestale oblikovati priče, što znači da možete izmišljati svoj život u hodu“[9]. No „moja priča“ je naša priča, evanđeoska priča koja se može ispričati na čudesno različite načine.

Još jedna kratka točka. C.S. Lewis je rekao da se ljubavnici međusobno gledaju dok prijatelji gledaju u istom smjeru. Možda nisu suglasni, ali barem dijele neka ista pitanja. Citiram: „Zanima li te ista istina? Onaj tko je usuglašen s nama da je neko pitanje, na koje drugi malo gledaju, od velike važnosti, može biti naš prijatelj. Ne mora se nužno usuglasiti s nama oko odgovora[10]“.

Najhrabrija stvar koju možemo učiniti u ovoj sinodi jest biti iskreni jedni prema drugima u svojim dvojbama i pitanjima, na koja nemamo jasne odgovore. Tada ćemo pristupiti kao sutražitelji, prosjaci istine. U romanu Monsignor Quixote Grahama Greenea, španjolski katolički svećenik i komunistički gradonačelnik idu na zajednički odmor. Jednog dana ispričaju jedan drugom svoje sumnje. Svećenik kaže: „Zanimljivo je kako dijeljenje osjećaja sumnje može ujediniti ljude možda čak i više nego dijeljenje vjere. Vjernik će se boriti s drugim vjernikom oko nijanse razlike. Tko sumnja bori se samo sa samim sobom“[11].

U svom dijalogu s rabinom Skorkom papa Franjo je rekao: „veliki vođe Božjeg naroda bili su ljudi koji su ostavljali mjesta sumnji, a tko god želi voditi Božji narod mora ostaviti mjesta Gospodinu: zbog toga se mora učiniti malenim, imati intimno iskustvo da ne zna kako se ponašati. Tako stvaramo mjesta Bogu i njegovom djelovanju. Dakle, učiniti se malenim, povući se u sebe sa sumnjom, unutarnje iskustvo tame, neznanja što učiniti, sve je to u konačnici vrlo pročišćujuće. Loš vođa je onaj koji je samouvjeren, tvrdoglav. Jedna od karakteristika lošeg vođe je pretjerana normativnost zbog svoje samouvjerenosti“[12].

Ako nema zajedničke brige za istinu, koja je onda osnova za prijateljstvo? Prijateljstvo je teško u našem društvu, dijelom zato što je društvo ili izgubilo vjeru u istinu, ili je na neki drugi način vezano za uske fundamentalističke istine o kojima se ne može raspravljati. Solženjicin je rekao da je „jedna riječ istine teža nego cijeli svijet“[13]. Jedan od moje braće u autobusu je čuo razgovor dviju žena koje su sjedile ispred njega. Jedna se žalila na patnju koju je morala podnijeti. Druga joj je rekla: „Draga moja, moraš je shvatiti filozofski.“ „Što znači ‘s filozofijom’?“. „To znači da ne razmišljaš o njoj.“

Prijateljstvo cvjeta kada imamo hrabrosti podijeliti svoje sumnje i zajedno tražiti istinu. Kakvog smisla ima razgovarati s ljudima koji već sve znaju ili su potpuno suglasni? Ali kako to možemo učiniti? To je tema iduće konferencije.

Timothy Radcliffe

Bilješke:
[1] najstarija upotreba nalazi se kod Thomasa Bacona (1512./13.-1567.)
[2] „The Tablet“, Christa Pontgratz-Lippitt, 20. ožujka 2023.
[3] Papa Franjo, Jutarnja meditacija u kapeli Svete Marte, 2. listopada 2014.
[4] Cardinal Murphy O’Connor, A Life poured out, str. VIII.
[5] God Matters, Darton, Longman and Todd, London, 1987., str. 108.
[6] Paul Murray, OP, Scars: Essays, poems and meditations on affliction, Bloomsbury, 2014., str. 47.
[7] citirano u Paul Murray, OP, Scars, str. 143.
[8] citirano u Willam H. Shannon, Seeds of Peace: Contemplation and non-violence, New York, 1996., str. 63.
[9] Terry Eagleton, „What’s Your Story?“, u London Review of Books, 16. veljače 2023. https://www.lrb.co.uk/the-paper/v45/n04/terry-eagleton/what-s-your-story
[10] str. 66.
[11] Monsignor Quixote. New York: Penguin Classics [1982.] 2008., str. 41.
[12] Jorge Mario Bergoglio i Abraham Skorka. On Heaven and Earth, New York: Image [2010.] 2013., str. 52., citirano u Marc Bosco, SJ, ‘Coloring Catholicism: Greene in the Age of Pope Francis’.
[13] Govor na dodjeli Nobelove nagrade 1970. „One word of Truth“.