Ova misa, u kojoj se blagoslivlja bolesničko ulje i posvećuje krizma, na osobit način očituje zajedništvo prezbitera s njihovim biskupom. Biskup je predvodio euharistijsko slavlje uz koncelebraciju vojnog biskupa u miru Jurja Jezerinca, generalnog vikara don Marka Mede, biskupskog vikara za pastoral u MUP-u vlč. Frane Musića, biskupskog vikara za pastoral MORH-a i OS RH don Slavka Rajiča te drugih vojnih i policijskih kapelana. Na misi su sudjelovali i djelatnici Vojnog ordinarijata, pomoćnici kapelana, djelatnici MUP-ove Samostalne službe za suradnju s Vojnim ordinarijatom i MORH-ova Samostalnog odjela za potporu Vojnome ordinarijatu.

Biskup Bogdan u propovijedi je govorio o značenju ministerijalnog svećeništva istaknuvši na samom početku kako „otajstvo svećeništva Crkve stoji u činjenici da mi, bijedni stvorovi, slaba ljudska bića, u snazi Sakramenta možemo govoriti i djelovati ‘In persona Christi‘, ‘U njegovoj osobi’, ‘Po Kristu, s Kristom i u Kristu’.  Krist svoje svećeništvo hoće, želi i vrši preko nas!“ Kako nam naša životna svakodnevnica ne bi ovo veliko i divno otajstvo potamnila i oduzela njeno značenje, biskup je rekao kako se treba zaustaviti i razmisliti iznova o znakovima u kojima je podijeljen sakrament svetoga reda. Ponajviše se u propovijedi biskup Bogdan zaustavio na gesti polaganja ruku: „U središtu obreda je drevna gesta polaganja ruku, kojom me je Isus uzeo k sebi: ‘Ti pripadaš meni’. To je njegov govor upućen meni. Ali nadalje on mi je u toj gesti polaganja ruku rekao: ‘Ti si pod zaštitom mojih ruku. Ti si pod zaštitom moga srca. Čuvaš se držeći se čvrsto mojih ruku. Ti si sin moj ljubljeni.  Ostani čvrsto u mojim rukama. A meni daj svoje ruke.’“

„U sakramentalnoj gesti polaganja ruku od strane biskupa, sam Gospodin je na nas položio ruke. Ovaj sakramentalni znak sažima cijelo jedno egzistencijalno putovanje. Jednom smo, poput prvih učenika, susreli Gospodina i čuli njegovu riječ: ‘Hajde za mnom!’ Možda smo ga u početku pomalo nesigurno slijedili, osvrćući se i pitajući se je li to doista naš put… Možda se svakome od nas dogodilo isto što i Petru kada je, hodajući po vodi u susret Gospodinu, iznenada shvatio da ga voda ne može izdržati i da će potonuti. I kao Petar smo vikali: ‘Gospodine, spasi me!’ (Mt, 14, 30). Promatramo divljanje uzavrelog pobješnjelog mora u ovome svijetu, u prošlosti ali i u naše vrijeme, strašnu huku valova, zapjenjeno more, oluje, duboke ponore ispod velikog valovlja barke našeg života, i gledamo prema njemu…. A On nas je uhvatio za ruku i dao nam novu ‘specifičnu težinu’: lakoću koja dolazi iz vjere i koja nas vuče prema gore i prema naprijed! A onda nam pruža ruku koja nas podupire i nosi. On nas podržava. Uvijek iznova uprite svoj pogled u Njega i ispružimo ruke prema Njemu. Pustimo Njegovoj ruci da nas uzme, i tada nećemo potonuti.“

Biskup je istaknuo kako je srž svećeništva – biti prijatelj Isusa Krista: „Za ovo prijateljstvo moramo se svaki dan iznova obvezati. Prijateljstvo znači zajedništvo u razmišljanju i želji. A ovo zajedništvo misli nije samo intelektualna stvar, već je to zajedništvo osjećaja i volje, a time i djelovanja. To znači da Isusa moramo upoznavati na sve osobniji način, slušajući ga, živeći s njime, ostajući mu blizu, slušajući ga… Srž svećeništva je biti prijatelj Isusa Krista. Samo na taj način možemo istinski govoriti in persona Christi, čak i ako naša unutarnja udaljenost od Krista ne može ugroziti valjanost sakramenta. Biti Isusov prijatelj, biti svećenik znači biti čovjek molitve. Tako to prepoznajemo i izlazimo iz neznanja prostih slugu. Tako učimo živjeti, trpjeti i djelovati s Njim i za Njega. Prijateljstvo s Isusom je par excellence uvijek prijateljstvo s njegovim narodom. Isusovi prijatelji možemo biti samo u zajedništvu s cijelim Kristom, glavom i tijelom; u raskošnom trsu Crkve koju pokreće njezin Gospodin.“

Spominjući se dana kada je Krist podijelio svoje svećeništvo apostolima, biskup je, nakon homilije, pozvao okupljene prezbitere da obnove svoja svećenička obećanja što su ih dali na dan svoga ređenja.

Pri završetku euharistijske molitve biskup je blagoslovio bolesničko ulje. Pošto se izmolila popričesna molitva uslijedio je obred posvećenja krizme. Na kraju mise biskup je zahvalio svim svećenicima na njihovoj službi i radu, čestitao im svećenički dan, dies natalis njihova svećeništva.