Nadbiskup je u homiliji govori o sjećanju na pokojnike i svece u vjerničkom životu. „Nakon svetkovine Svih svetih i spomena svih koji žive u punini Božje svetosti i ljubavi, na spomendan Svih vjernih mrtvih Crkva usmjerava naše misli prema pokojnicima i životu vječnom. Sjećamo se osobito naših najmilijih koji su napustili ovozemaljski život i u nadi čekaju puno ostvarenje zajedništva s Bogom. Sjećajući se pokojnika, pozvani smo razmatrati kako ljudska egzistencija nije zatvorena unutar ovozemaljskog življenja“, poručio je.

„Dušni dan nas poziva razmatrati život s obzirom na njegov konačni cilj, na ono što se nalazi s druge strane smrti. Pozvani smo razmatrati o onome što je duboko u nama usađeno u želji za životom. Pozvani smo krik za životom naše naravi i svijesti promatrati kao snažni Božji poziv prema vječnosti, tako duboko utisnut u našu egzistenciju. Dan mrtvih, kako obično nazivamo Dušni dan, s tugom nas sjeća na naše pokojne, ali i prisjeća kako ovo naše materijalno i tjelesno, ono što svaki dan gradimo, skupljamo, nadajući se zdravlju, snazi i talentima, ono čemu posvećujemo toliko vremena i važnosti, uz toliko truda, znoja i muke, jest ipak samo prolazno, s kojim se samo privremeno možemo koristiti i koje nikako ne može ispuniti najdublje čežnje našega srca“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Naglasio je da euharistijsko slavlje ponazočuje Kristovu muku, smrt i uskrsnuće za spasenje ljudi te da ono usmjerava vjerničke živote prema stvarnosti koja se ispunjava u uskrsnuću svakog čovjeka. „Umrijeti ne znači završiti i ući u ništavilo, ući u tamnu sjenu potpunog završetka, nego u novi život, koji je vječna radost i slava zajedništva s Bogom i svima koji su prošli kroz Vrata u vječnu slavu. Naša vjera osvijetlit će nam otajstvo smrti i utješiti nas u nadi, s velikom sigurnošću da ona nikada ne razočarava. I mi s Knjigom Mudrosti ispovijedamo da su duše pravednika u Božjoj ruci jer je Bog stvorio čovjeka za besmrtnost, za sudjelovanje u njegovom vječnom životu“, istaknuo je.

Mons. Zgrablić je objasnio da za vjernike tjelesna smrt znači prijelaz iz ovozemaljskog postojanja u puninu života u Božjoj blizini, a da su „već i sada na zemlji duše pravednika uronjene u Kristov život“. Podsjetio je na dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium, koja govori o zajedništvu s pokojnicima: „Dakle, dok ne dođe Gospodin u svom veličanstvu i svi anđeli s njime… neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se, navršivši ovaj život, čiste, a neki su proslavljeni motreći jasno sâmoga trojedinog Boga kakav jest; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave. Svi, naime, koji su Kristovi, imajući njegovog Duha, srašćuju u jednu Crkvu i u njemu prianjaju jedni uz druge. Stoga se jedinstvo putnika s braćom koja su usnula u Kristovom miru nipošto ne prekida, nego se, dapače, jača priopćavanjem duhovnih do­bara… Budući da su primljeni u domovinu i prisutni pred Gospodinom, oni se po njemu, s njime i u njemu ne prestaju zauzimati za nas kod Oca, tako što prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu, jedinom Posredniku između Boga i ljudi, stekli na zemlji… Stoga njihova bratska skrb vrlo mnogo pomaže našoj slabosti“.

Nadbiskup je poželio da „vrijeme koje nas vodi prema našem cilju bude obasjano svjetlom obećanja Božje riječi, zagovorom i pomoći naših pokojnika, da ne zaustavimo naše korake u ovoj suznoj dolini, nego hrabro, uzdignutog srca, koračamo prema cilju, prema Bogu koji će nam u potpunosti otkriti svoje lice, prema nebu gdje su naši najmiliji i gdje Krist živi i kraljuje u vijeke vjekova“.

U misi su na osobiti način prikazane i duše svih pokojnih Bogu posvećenih osoba, koji su Bogu služili u mjesnoj Crkvi. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i svećenici uputili su se u pokrajnju lađu katedrale kod grobnice zadarskih nadbiskupa, u kojoj su pokopani Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa, gdje je mons. Zgrablić predvodio molitvu odrješenja za pokojne.