Na početku mise nadbiskup Uzinić okupljenima je zaželio radostan Božić ističući „kako bi se ta radost dogodila u nama i širila drugdje, ne bilo kakva radost nego Božićna radost, radost evanđelja. To je ona radost koja čini radosnim druge, a još više onoga tko ju nosi u sebi.“

Nadbiskup Uzinić je potaknut nedavnim tragičnim događajem u zagrebačkoj osnovnoj školi propovijed posvetio svjetlu. „Svjetlo simbolizira Isusa, njegovo rođenje, ali ono nam je poticaj da i sami postanemo svjetla, svjetiljke. Ali kakve? Možda u odgovoru na ovo pitanje mogu upotrijebiti jedan transparent koji se ovih dana u mimohodu za sigurnu školu nosio, upao mi je u oči. Na tom transparentu je pisalo: želimo biti svjetlost društva, a ne nositi svijeću.“

Nadbiskup je pojasnio da su tu poruku poslali prosvjetni djelatnici, ali i da je to zadaća koju ima i svaki kršćanin. Objasnio je i na koji način snagom vjere postati svjetlo ovoga svijeta i donositi svjetlo drugima. „Za to su potrebne tri stvari: iskra, gorivo i kisik. Iskra je upaljena rođenjem Kristovim, gorivo je za vjernike molitva, a kisik ozračje koje svojim djelovanjem stvaraju u društvu. Kisik kršćanske vjere je djelotvorna ljubav. Bez toga kršćanska vjera nije kršćanska, ona je mrtva, ona je zapravo samo simbol neke prošlosti, tradicije. Ako onu iskru koja je u nama zapaljena, koju smo primili u krsnoj svijeći na vlastitom krštenju, nismo hranili molitvom i osobito ako je nismo pretvorili u konkretna djela života koji živimo, onda ona zapravo nije kršćanska vjera. Vjera se živi usvajanjem istih onih vrijednosti koje nam je pokazao Isus iz Nazareta, njegove malenosti, poniznosti, skromnosti i marginaliziranosti iz ljubavi“, poručio je propovjednik.

Objašnjavajući kako je Bog iskra kršćanskog života poslužio se riječima pjesme riječkog rock pjevača Damira Urbana. „Treba nam tako malo, skoro ništa. Jedan kremen i jedna iskra. Da tama ode za uvijek iz sna. A čudovišta padaju.“ U toj je iskri nadbiskup Uzinić prepoznao Isusa. „On je svjetlo svijeta i naučit će nas biti svjetlo svijeta, i pomoći nam svojom iskrom da to možemo biti. Da budemo, kako kaže transparent naših prosvjetara, svjetlost društva, a ne oni koji svojim ponašanjem, bilo mislima, bilo riječima, bilo dijelima, bilo propustima uzrokuju da se u našem društvu i svijetu moraju nositi svijeće.“

Propovijed je nadbiskup Uzinić završio mislima pokojnog fra Bonaventure Dude i njegovim promišljanju o svijeći koja je simbol žrtve. „Svijeća svijetli, ali i grije. Odakle ta energija svjetla i topline? Svijeća svijetli i topli, izgarajući samu sebe. Tu sam našao svoj odgovor o smislu žrtve. Rekao bi, svijeći nije do izgaranja, ali joj je do svjetla. Inače ne bi bila baš svijeća. Da bi svijetlila ostvaruje sebe izgaranjem same sebe. Tako zaključujem: teško žrtvi u kojoj nema ljubavi, ali i teško ljubavi koja neće žrtvu“, rekao je nadbiskup. „Ova iskra koja je zapaljena u Betlehemu je iskra ljubavi koja se po nama želi nastaviti širiti. Dajmo joj priliku, nemojmo dozvoliti da se ugasi“, zaključio je nadbiskup Uzinić. „Treba nam tako malo, skoro ništa. Jedan kremen i jedna iskra… “, poručio je.

Pjevanje je vodio Katedralni zbor Cantores Sancti Viti.