„Spomen 180. godišnjice obnove i proširenja crkve svjedočanstvo je vjere koja se prenosila kroz ratove i suše, ali i kroz mnoge radosti, blagoslove, molitve i sakramente“, rekao je mons. Zgrablić, zahvaljujući Bogu na tom velikom daru i na tome što vjernike i dalje okuplja kao živu Crkvu.

U vremenu kada se lako zaboravlja ono Božje, sveto i vječno, ovom obljetnicom činimo suprotno – sjećamo se graditelja koji su tu crkvu podigli s vjerom i ljubavlju, naših djedova i baka koji su tu slavili Boga i utjecali mu se, istaknuo je nadbiskup.

Dodao je da je obljetnica prigoda obnoviti temelje vjere i ljubavi prema Bogu i Crkvi kako bismo ostavili trag vjere budućim naraštajima te pohvalio najnoviju materijalnu obnovu crkve uoči župnog jubileja.

Razmatrajući naviješteno Evanđelje, u kojem Isus poziva da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, nego onih koji mogu dušu i tijelo pogubiti u paklu, nadbiskup je naglasio da je velik dio našega života oblikovan strahom:
„Pitamo se: Što će ljudi reći? Hoće li me sredina osuđivati i odbaciti ako živim pošteno, vjerujem iskreno? Hoće li me drugi ismijavati ako se javno prekrižim, pomolim? Hoću li izgubiti posao ako stanem na stranu poštenja i istine? Hoću li izgubiti mir ako se suprotstavim grijehu? To nas vodi prema zatvorenosti i nemiru duše, prema šutnji i kompromisu. Ne čujemo više Božji glas ‘Ne boj se’ koji uskrsli Krist upućuje učenicima, jer stalno razgovaramo sa svojim strahovima.“

Prava opasnost, upozorio je mons. Zgrablić, nije gubitak statusa, zdravlja ili ovozemaljskog života, nego gubitak duše. „Isus kaže: Ne bojte se onih koji vas ogovaraju, vrijeđaju, ne razumiju; koji vas mogu poniziti ili izbrisati s društvene scene. To nije prava prijetnja.“

Podsjetio je kako su mnogi kršćani, poput sv. Kuzme i Damjana, išli u miru pred sudove, mučitelje i smrt jer su znali da im nitko ne može oduzeti vjernost i ljubav prema Bogu niti ušutkati istinu. „Mogli su slomiti njihove kosti, ali ne i njihovu vjeru; mogli su ubiti tijelo, ali ne i dušu“, rekao je.

Sveti Kuzma i Damjan nisu se bojali ni prefekta u 4. stoljeću u Maloj Aziji ni Dioklecijanove vlasti. „Bili su liječnici i s tom cijenjenom službom mogli su birati lagodan život, ali nisu. Odabrali su vjernost Kristu i postali svjetionici hrabrosti predanja za sve naraštaje. U njima vidimo čvrste dokaze da se, ako treba, isplati izgubiti sve ako sačuvaš čistu, Bogu vjernu savjest, jer tijelo prolazi, ugled blijedi, a društveni položaj se ruši. Duša je besmrtna i ide pred Boga, gdje neće biti važno što si posjedovao, nego koliko si ljubio i dobro činio“, naglasio je nadbiskup.

Braća liječnici Kuzma i Damjan, rekao je, nisu liječili samo tijelo, nego su ranjenim i izgubljenim ljudima pokazivali put k Bogu, a svoj trud i znanje nikada nisu naplaćivali jer nisu služili sebi, nego Kristu.

Govoreći o današnjim „progoniteljima tijela“, mons. Zgrablić upozorio je na „oružje riječi, javno mnijenje, pritiske, liberalnu ideologiju te opasnosti iz raznih političkih i odgojno-obrazovnih procesa i medija“. Kada sve postane relativno i svatko ima „svoju istinu“, gubi se zajednički temelj na kojem gradimo život i društvo. Iz relativizma, prema papi Franji, proizlazi „diktatura ravnodušnosti“: „Ako ništa nije istinito, apsolutno dobro ili zlo, onda nam je svejedno. Gubimo osjećaj za pravednost, prestajemo reagirati na nepravdu, okrećemo glavu od patnje bližnjega i govorimo: ‘Neka svatko živi kako hoće, mene se to ne tiče’.“

Dodao je da se u društvu često izruguje sveto, ismijava molitva, a vjernost Kristu i autentični navještaj Evanđelja označavaju se kao ekstremizam. „I mi ponekad osjećamo strah biti drugačijima. Radije šutimo pred zlom, nepravdom, abortusom, eutanazijom, nego da se jasno izjasnimo za život, pravednost, Krista, poštovanje Boga. Radije se prilagodimo kako bismo bili prihvaćeni i ne bismo izazvali osudu okoline.“

Nadbiskup je pozvao na nasljedovanje prvih kršćana koji su svijet mijenjali svojim životom: „Slavili su Krista uskrsloga, radosno slavili euharistiju, zajedno molili, brinuli za siromašne, hranili gladne, tješili bolesne. Bez oružja i nasilja promijenili su lice Rimskog Carstva. Njihova hrabrost vjere bila je njihova snaga, a beskompromisna ljubav prema Kristu i bratu čovjeku njihova revolucija.“

„Vjera traži da mijenjamo društvo promjenom vlastitog života, da naš život postane evanđelje koje drugi mogu čitati, da se ne bojimo biti drukčiji. Ako Bogu ostanemo vjerni, Isus nam ne obećava da ćemo biti pošteđeni boli, trpljenja i nerazumijevanja, ali obećava spasenje. Božje obećanje je naša sigurnost, štit protiv svakog straha. Zbog te nade sveci se nisu bojali bolesti, siromaštva, osude ni smrti, jer su znali da sve to prolazi, a Krist ostaje zauvijek“, poručio je mons. Zgrablić.

Pozvao je na molitvu sv. Kuzmi i Damjanu „da nas iscijele od bolesti tijela, ali i od umora duše, beznađa, sebičnosti i straha. Neka nas nauče kako sačuvati duhovno zdravlje, liječiti svijet dobrotom, strpljenjem i istinom te da se ne bojimo onih koji mogu ubiti tijelo, jer život s Bogom ne završava smrću, nego tek tada počinje u punini radosti“.

Slivnički župnik Luka Šustić istaknuo je da ta crkva nije tek djelo ljudskih ruku, nego prije svega plod vjere predaka: „U vremenu koje nije bilo ni lako ni bogato imali su hrabrosti i snage sagraditi hram u kojem će se okupljati narod Božji, moliti, primati sakramente i crpiti snagu za život. Njihova žrtva, predanost i vjera održale su nas do danas, i zato im hvala. Kroz 180 godina crkva je bila svjedok mnogih krštenja i vjenčanja, molitava za zdravlje, snagu, oproštenje i za pokojne. Tolike su se generacije tu hranile Kristovom riječju i Tijelom, gradeći zajedništvo koje traje i danas. I mi se želimo uključiti u taj lanac vjere zahvaljujući Bogu za prošlost, svjesni da smo i mi danas odgovorni vjeru prenijeti u budućnost.“

Župnik je potaknuo na molitvu za sve koji su ugradili svoje živote u župu gradnjom, molitvom i svjedočanstvom vjere te za sve koji su prenijeli vjeru novim naraštajima. Nakon mise nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipovima sv. Kuzme i Damjana kroz središte Slivnice.