Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, u zajedništvu s porečkim i pulskim biskupom Ivanom Štironjom, generalnim vikarom don Nikolom Menalom, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela BK BiH mons. Lukom Tunjićem te svećenicima Mostarsko-duvanjske, Trebinjsko-mrkanske i drugih biskupija u BiH, kao i redovničkih zajednica.

Na početku je pokojnikov životopis pročitao kancelar don Antonio Zirdum i prenio izraze sućuti vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića, biskupa u miru Ratka Perića, don Stipinog studijskog kolege mons. Stanka Jerčića i provincijske predstojnice Školskih sestara franjevki Krista Kralja s. Franke Bagarić.

U homiliji biskup Palić istaknuo je da su se došli oprostiti od don Stipe s tugom u srcu, ali i s čvrstom nadom u uskrsnuće koju daruje Krist. „Dolazimo nemirna srca zbog gubitka, ali ukorijenjeni u nadi koja ne razočarava, nadi uskrsnuća koju nam je sam Krist zadobio“, rekao je.

Don Stipe Ivančić bio je svećenik iznimnih intelektualnih sposobnosti. Teološki studij završio je izvrsnim uspjehom, stekavši i doktorat iz teologije. Služio je u misijama i djelovao u samom središtu crkvenog misionarskog djelovanja, u Kongregaciji za evangelizaciju naroda u Rimu. Međutim, biskup Palić istaknuo je da njegovo najdublje i možda najautentičnije svećeničko svjedočanstvo nije došlo kroz akademska ili institucionalna postignuća, nego kroz trideset godina tihe patnje zbog duševne bolesti.

„Mentalna bolest, taj tajanstveni križ koji mnogi nose u tišini, ušla je u don Stipin život. I gotovo trideset godina njegova je služba poprimila oblik koji nikada nije mogao predvidjeti“, rekao je biskup i dodao: „Svijet bi možda tih trideset godina nazvao tragedijom, promašajem, neostvarenim potencijalom. Ali poslušajmo ponovno Isusa: ‘Sakrio si ovo od mudrih i umnih, a objavio malenima.’“

Prema biskupovim riječima, upravo ta ogoljenost u kojoj je don Stipe ostao bez oklopa vanjskih postignuća postala je prostor u kojem je došlo do dubljeg susreta s Kristom. „U svojoj bolesti, don Stipe je bio ogoljen od oklopa intelektualnih postignuća. Postao je ovisan, ranjiv, djetinje malen. I možda, upravo u tom ogoljenju došao je do dubljeg poznavanja Isusa nego što su mu to sve teološke knjige mogle ikada prenijeti“, protumačio je.

„Moramo se oduprijeti napasti da don Stipin život dijelimo na ‘prije’ i ‘poslije’, kao da je duševna bolest zid koji dijeli uspjeh od neuspjeha“, rekao je biskup Palić, pojasnivši: „Ne, njegov je život bio neprekinuto tkanje, satkano Božjom providnosnom ljubavlju.“

U tom duhu je poručio da skoro 30 godina tihe službe u svećeničkom domu nisu bile fusnota njegovog života, nego upravo njegovo najdublje sudjelovanje u Kristovom pashalnom otajstvu, i to u poniznosti, slabosti i tihoj patnji.

Osvrćući se na don Stipinu dugogodišnju tišinu i povučenost, biskup Palić istaknuo je da svećenik nije definiran svojim funkcijama ili karijerom: „Don Stipin život poručuje: svećenik nije definiran svojim postignućima, nego svojom sličnosti s Kristom. A Kristovo najveće postignuće dogodilo se u prividnom neuspjehu, na križu.“

Posebnu zahvalu uputio je svima koji su tijekom desetljeća bili uz don Stipu: osoblju i svećenicima u svećeničkom domu, rodbini i prijateljima koji su ga pohodili, njegovateljima i onima koji su mu služili u tišini. „Onima koji su se možda pitali zašto su takvi darovi ostali ‘zaključani’, poručujem: nijedan, pa i najmanji čin ljubavi nije bio uzaludan. Svaki posjet, svaka molitva, svaki skuhani ručak, svaki čin brige bio je sudjelovanje u Kristovoj vlastitoj službi patnicima“, rekao je biskup.

Na kraju misnog slavlja nazočnima se obratio biskup Štironja uime dviju Nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu, njihovih ravnatelja s. Ivane Margarin i mons. Luke Tunjića, kao i svih onih čija je briga da misijsko djelo Crkve živi i širi se u Crkvi u Hrvata. Istaknuo je don Stipinu ljubav prema misijama koju je stekao u roditeljskome domu, kao i ljubav prema naviještanju Radosne vijesti. Podsjetio je i don Stipin doktorski rad, djelo koje je najbolje oslikalo misijski rad Crkve u Hrvata u usporedbi s enciklikom pape Pija XII. iz 1957. „Fidei Donum“.