Crkva kao prva „škola“ i „knjižnica“ hrvatskog naroda
Ako su krunidba i glagoljica postavile političke i liturgijsko-jezične temelje hrvatske samobitnosti, onda je Katolička Crkva kroz sustavni rad na obrazovanju i kulturi gradila „nosivu konstrukciju“ tog identiteta kroz stoljeća. Doprinos Crkve daleko je nadilazio puki teološki okvir; ona je u stoljećima bez vlastite državne strukture, predstavljala jedinu organizacijsku okosnicu koja je čuvala pismenost, umjetnost te nacionalnu svijest i kulturnu posebnost (usp. Raukar, 1997, str. 469–470). Upravo zahvaljujući crkvenim institucijama, pismenost i književnost preživjele su razdoblja političke nesigurnosti i ratova (usp.Šišić, str. 329–330). U povijesti hrvatskog obrazovanja i kulture, od srednjovjekovnih skriptorija do modernih sveučilišta, Katolička Crkva stoji kao nezaobilazni graditelj i trajni temelj.

Od benediktinskih skriptorija do prvih tiskara
U ranom srednjem vijeku, kada je društvo bilo pretežno nepismeno, samostani su bili jedina središta pismenosti i znanja (usp. Hercigonja, 1990, str. 95). Benediktinski red, sa svojim pravilom „Moli i radi“ (Ora et labora), donio je Europi kulturu prepisivanja knjiga. U hrvatskim krajevima, samostani poput onih na Krku, Pagu ili u Splitu postali su ishodišta u kojima su nastajali i čuvali se najvažniji glagoljaški i latinični kodeksi (usp. Buturac – Ivandija, 1973, str. 128–129). To su bile prve „knjižnice“ hrvatskog naroda, u kojima su se brižno prepisivala Evanđelja, misali, brevijari, ali i pravni spisi (usp. Vidović, 2007, str. 101).

Ovaj se kulturni rad osobito intenzivirao usvajanjem glagoljice. Kroz glagoljske liturgijske knjige, Crkva je stvorila jedinstven kulturni most, osiguravajući da se jezik naroda – hrvatska redakcija crkvenoslavenskog – sačuva i razvije (usp. Kostelić, 2020, str. 31–51). Misal (po zakonu rimskoga dvora) iz 1483. godine nije bio samo liturgijska knjiga, nego i simbol početka hrvatske tiskane riječi (usp. Tandarić, str. 55). Uvođenjem tiska u 15. stoljeću, Crkva je prepoznala novu snagu bržeg širenja pismenosti i„ ideje“ Evanđelja. Prve hrvatske tiskare (poput one u Kosinju) bile su usko vezane uz crkveni krug, omogućujući širenje pismenosti i vjerskih istina na narodnom jeziku (usp. Kale, 1999, str. 14–15).

Barokna obnova i obrazovna revolucija
Nakon osmanskih osvajanja i s pojavom protestantizma, Katolička obnova (Protureformacija) donosi val sveobuhvatne kulturne i obrazovne revitalizacije. Ključnu ulogu u tom razdoblju preuzimaju novi redovi, prije svega isusovci i franjevci, ali i pavlini.

Isusovci su, slijedeći europske trendove, postali glavni nositelji modernog školstva. Osnivanjem gimnazija i akademija, uveli su sustavno, kvalitetno obrazovanje, dostupno širem krugu ljudi(usp. Buturac – Ivandija, 1973, str. 240).. Osnivanjem isusovačke gimnazije (1607.) i kasnijim preuzimanjem filozofskog studija te osnivanjem Akademije u Zagrebu (1669.), postavili su izravan temelj Sveučilišta u Zagrebu (usp. Isto str. 191–192). Isusovačka mreža škola nije služila samo vjerskoj edukaciji, već je podučavala prirodne znanosti, retoriku, logiku i klasične jezike, formirajući tako buduću intelektualnu elitu hrvatskog društva.

Franjevci su, osobito u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Lici i Slavoniji, preuzeli ulogu istinskih „čuvara naroda“. Djelujući često pod iznimno teškim uvjetima Osmanskog Carstva (gdje su jedini legalni centri bili samostani, uz sultanovu „Ahdnamu“), franjevci su bili jedini prosvjetitelji (usp. Vidović, 2007, str. 244). U sklopu samostana otvarali su škole koje su podučavale pismenosti na hrvatskom jeziku (pučke škole), povijesti i vjeri, održavajući tako živom nacionalnu svijest. Franjevački pisci (poput fra Andrije Kačića Miošića s njegovim „Razgovorom ugodnim naroda slovinskog“) stvarali su djela na štokavskom narječju, popularizirajući povijest i ujedinjujući kulturu, čime su utjecali na formiranje modernog hrvatskog jezika.

Pavlini su, jednako tako, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj razvijali tiskarstvo i bili ključni promicatelji katoličke kulture i pučkog prosvjećivanja (usp. Buturac – Ivandija, 1973, str. 189). Njihov je doprinos bio posebno važan u jačanju narodne svijesti, osobito kroz rad Ivana Belostenca i njegova znamenitog rječnika „Gazophylacium“, jednog od najvažnijih djela hrvatske leksikografije.

Crkva i preporod: Formiranje moderne nacije
Tijekom 19. stoljeća i epohalnog Hrvatskog narodnog preporoda, uloga katoličkog klera – kako dijecezanskog, tako i redovničkog – postala je nezamjenjiva. Duhovnici su se prometnuli u istaknute nositelje nacionalne ideje, prepoznajući da se borba za opstojnost naroda mora voditi prije svega kroz kulturu i jezik. Kler je aktivno djelovao kao prosvjetitelj: širio je pismenost otvaranjem čitaonica, narodnih škola te poticanjem izdavanja knjiga i časopisa na hrvatskom jeziku. Istodobno je, kroz propovijedi i kateheze, promicao ideju jedinstva hrvatskog jezika, čime je aktivno sudjelovao u procesu standardizacije. Konačno, kler je bio ključan u pokretanju temeljnih institucija, služeći kao osnivač i pokrovitelj ključnih kulturnih i znanstvenih ustanova.

Ovaj period izrazito obilježava lik biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.), koji je postao najznačajniji mecena hrvatske kulture i znanosti 19. stoljeća (usp. Vidović, 2007, str. 142). Svoju je financijsku i političku podršku usmjerio na ostvarenje ključnih projekata za hrvatsku kulturnu samobitnost i razvoj. Zahvaljujući njemu, 1866. godine osnovana je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), a bio je i ključni podupiratelj ponovnog utemeljenja Sveučilišta u Zagrebu 1874. godine. Njegovo se nasljeđe proteže i na umjetnost, budući da je 1884. osnovao i donirao veliku zbirku umjetnina za Galeriju starih majstora (današnja Strossmayerova galerija). Strossmayerova vizija obrazovane i kulturno svjesne Hrvatske ostala je trajni orijentir crkvenog djelovanja u modernom dobu.

Čuvar baštine u 20. stoljeću
U 20. stoljeću, posebno za vrijeme totalitarnog komunističkog režima (1945. – 1990.), Crkva je ponovno morala preuzeti ulogu neformalnog čuvara hrvatske kulturne baštine i povijesne svijesti. Iako su joj obrazovne i kulturne institucije (škole, tiskare, dobrotvorne ustanove) bile oduzete, a rad otežan i često proganjan, nastavljala je djelovati kroz usmene i pisane oblike (usp. Isto str. 440–444).

U tim teškim vremenima, Crkva je osiguravala opstanak bitnih nacionalnih sastavnica. Jezik i pismenost održavani su živima kroz vjeronauk, propovijedi te izdavanjem crkvenih glasila i kalendara, čime se čuvao hrvatski književni jezik i povijesna terminologija koja je u službenom diskursu bila potiskivana.

Nadalje, u hrvatskom iseljeništvu (usp. Isto str. 526–529), gdje je prijetnja asimilacije bila najveća, hrvatske katoličke misije (HKM) djelovale su kao jedina žarišta koji su, uz vjeru, čuvali jezik, kulturu, povijest i svijest o pripadnosti domovini. Brojne župe u Njemačkoj, Austriji, Kanadi i Australiji postale su mjesta okupljanja hrvatskih obitelji i prenošenja identiteta na nove generacije. Unatoč oduzimanju imovine, crkveni arhivi i riznice ostali su jedno od rijetkih mjesta gdje su se brižno čuvali neiskrivljeni dokumenti i umjetnine, svjedočeći o neprekinutom kontinuitetu hrvatske povijesti.

Zaključak: Kontinuitet uloge graditelja
Katolička Crkva u Hrvatskoj nije samo zajednica duhovnog života. Njezin je doprinos kulturi i obrazovanju stvorio trajni, neprekinuti kontinuitet u svim razdobljima. Od prepisivanja glagoljskih kodeksa, preko isusovačkih akademija, do mecenskog rada biskupa Strossmayera, Crkva je oblikovala intelektualni i kulturni krajolik Hrvatske. Ona je Hrvatima dala prve škole, prve tiskane knjige, prva sveučilišta i bila jedini organizacijski oslonac u mračnim vremenima. Bez te postojanosti, hrvatska bi pismenost i kulturni identitet teško preživjeli stoljeća bez državnosti (usp. Raukar, 1997, str. 522–523). Upravo je to nasljeđe učinilo da Hrvatska uđe u modernu epohu s vlastitim jezikom, pismom i poviješću, čime je potvrđena trajna i presudna uloga Crkve u oblikovanju nacionalnog identiteta.

Literatura:

Knjige

• Buturac, J. – Ivandija, A. (1973). Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda.
• Kale, E. (1999). Hrvatski kulturni i politički identitet. Osijek–Zagreb–Split: Pan liber.
• Raukar, T. (1997). Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb: Školska knjiga.
• Šišić, F. (2004). Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.–1918. Split: Marijan tisak.
• Vidović, M. (2007). Povijest Crkve u Hrvata. Split–Metković: Crkva u svijetu / Matica hrvatska.

Članci u časopisima i zbornicima

• Hercigonja, E. (1990). Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388). u: „Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu“, 1990, 87–125.
• Tandarić, L. (1984). Hrvatskoglagoljski »Misal po zakonu Rimskoga dvora«. U: „Crkva u svijetu“, 19(1), 1984, 52–56.

Diplomski radovi

• Kostelić, A. (2020). Glagoljica u Hrvatskoj s osvrtom na njezinu turističku valorizaciju. Pula: Sveučilište Jurja Dobrile.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

Katoličanstvo kao identitet naroda kroz stoljeća (3/9)

Glagoljica: Pismo koje je čuvalo vjeru i narod (2/9)

Krunidba i krst: Kršćanstvo kao temelj hrvatske državnosti (1/9)