Gospićko-senjski biskup Marko Medo predvodio je misu u zajedništvu s o. Markom Maglićem, karmelićaninom, mons. Milom Čančarom, preč. Herbertom Berishom, vlč. Vitomirom Glavašem, vlč. Andrijom Kekićem, vlč. Antom Luketićem, don Frankom Markulićem, župnikom u Lunu, te pustinjakom Marinkom Grbcem.

U homiliji biskup Medo istaknuo je kako je dolazak relikvija „milosni trenutak u kojem nas Bog po svojim svetima želi podsjetiti što je najvažnije: svetost je moguća, ljubav je put, a skriveni molitveni život pred Bogom ima neizmjernu vrijednost za Crkvu i za svijet“. Naglasio je kako relikvije svetaca „nisu uspomena na mrtve, nego znak života“, dodavši kako nas podsjećaju „da Bog proslavlja one koji su mu pripadali svim srcem“.

Govoreći o svetoj Maloj Tereziji, biskup je podsjetio kako ona nije propovijedala na trgovima niti putovala svijetom, nego je u skrovitosti Karmela otkrila svoje poslanje. „Otvorila je svoje srce Bogu i u otvorenosti srca pronašla svoje zvanje“, rekao je biskup, podsjetivši i na njezine poznate riječi: „Ljubav će biti moje zvanje“. Istaknuo je kako se „u srcu Crkve nalazi ljubav“ te upozorio da „ako se ljubav ugasi, apostoli više ne naviještaju, mučenici više ne svjedoče, svećenici više ne služe, obitelji više ne izgaraju u vjernosti“.

Posebno se obratio karmelićankama istaknuvši kako njihov skriveni život nije bijeg od svijeta, nego „srce Crkve“. „Vaša molitva, vaša šutnja, vaša žrtva, vaša vjernost i postojanost u običnim i malim činima ljubavi – uistinu je nešto veliko“, rekao je biskup. Dodao je kako je upravo to „ona skrivena snaga koja krijepi misionare, svećenike, obitelji, bolesnike, mlade i one koji su se udaljili od Boga“.

Govoreći o snazi molitve, biskup je citirao svetu Tereziju riječima: „Bog nam je stavio u ruke polugu kojom možemo pomicati svijet. Ta poluga je molitva.“ Naglasio je kako „najdublje promjene započinju u skrovitosti“ te da „ondje gdje netko kleči pred Bogom, ondje Crkva živi i ima budućnost“.

U homiliji je naglasio važnost svakodnevne svetosti, rekavši kako ono ne počinje samo u samostanu, nego „u životu u kojem se Bog ljubi, u braku u kojem se prašta, u obitelji u kojoj se moli i u svakodnevnici u kojoj se križ nosi s vjerom“. Pozvao je okupljene na obnovu ljubavi kroz „zajedništvo, praštanje, strpljivost, vjernost molitvi i prikazivanje žrtve za Crkvu, za svećenike, za ovu biskupiju i naš narod“, naglasivši kako se „svetost rađa najčešće u malim, poniznim, svakodnevnim činima“.

Na kraju homilije biskup je poručio kako nas sveta Mala Terezija uči „da ne moramo biti veliki u očima svijeta; dovoljno je biti maleni u Božjim rukama“. Zaključio je riječima: „U srcu Crkve je ljubav. I ta ljubav, ako joj se predamo, može obnoviti svijet.“

Nakon mise biskup blagoslovio je ruže koje su vjernici ponijeli svojim domovima kao znak zagovora svete Male Terezije i Božjeg blagoslova za obitelji.

Misi je prethodio duhovni nagovor i Večernja molitva. Nagovor i predstavljanje života svete Male Terezije i njezinih roditelja održao je o. Tiho Radan OCD, približivši okupljenima duhovnost svetice koja je, kako je istaknuto, živjela „skriveno, iza zidova Karmela“, ali je postala zaštitnica misija i naučiteljica Crkve. Posebno je istaknuta svetost njezinih roditelja, svetih Ljudevita i Zelije Martin, koji su unatoč brojnim životnim teškoćama, gubicima djece, trpljenjima i izazovima obiteljskog života uvijek Boga stavljali na prvo mjesto. Njihov obiteljski dom bio je prožet molitvom, a sveta misa i zajednička molitva činile su središte njihova svakodnevnog života.

Govoreći o obitelji Martin, o. Tiho Radan istaknuo je kako su upravo u jednostavnosti svakodnevice živjeli duboku vjeru, odgajajući svoju djecu u ljubavi prema Bogu. Posebno mjesto u njihovu domu imao je kip Djevice Marije pred kojim je sveta Mala Terezija doživjela poznati „osmijeh Djevice Marije“, događaj koji je snažno obilježio njezin duhovni život i ozdravljenje.

U nagovoru je spomenuta i sveta Zelija Martin koja je nakon što je saznala da boluje od raka dojke, unatoč velikim bolovima i oteklinama, svoju patnju prikazivala Bogu s dubokim pouzdanjem. O. Tiho naglasio je kako je vjerovala da Bog najbolje zna što je dobro za nju te da svako trpljenje ima svoj smisao u Božjem planu. Upravo u bolesti i križu pokazala je snagu vjere, predanja i potpunog oslanjanja na Boga. Posebno se osvrnuo na Terezijin opis Božjih ruku koje posežu za svojim djetetom koje se pokušava uspeti k Njemu. Terezija sebe opisuje kao djetešce koje svojim malenim nožicama pokušava zakoračiti na ogromnu stepenicu. Bog ju gleda pun samilosti i pruža ruke da ju podigne.