Odgovarajući na pitanja troje mladih, Papa je naglasio nekoliko ključnih načela: vjera se nikada ne smije iskorištavati u političke svrhe, a vodstvo treba biti oslobađajuće, odgovorno i uključivo.

Prvo pitanje postavila je Karolina iz Župe i bazilike svetoga Antuna Padovanskoga u Zagrebu. Svjedočeći o odrastanju u franjevačkim župama te o nadahnuću koje pronalazi u franjevačkoj duhovnosti, istaknula je kako „mnogi mladi teško pronalaze čvrsta životna uporišta, teško grade istinske odnose i otvaraju svoje srce Bogu“.

„I mi želimo biti vjerodostojni svjedoci Evanđelja ondje gdje živimo, studiramo i radimo, donoseći Kristovo svjetlo jednostavnim i bratskim stilom svetoga Franje. Sveti Oče, koji biste savjet dali nama mladima koji smo odrasli u franjevačkoj duhovnosti kako bismo ostali autentični Kristovi učenici i svojim vršnjacima donosili nadu, a da pritom ne izgubimo radost Evanđelja, jednostavnost srca i onu blizinu ljudima koja svako kršćansko svjedočanstvo čini vjerodostojnim?“, upitala je Karolina.

Papa je u odgovoru istaknuo kako je Karolina svjedočila o stilu jednostavnosti, bratstva i blizine koji joj je pomogao sazrijevati u vjeri te rasti kao članici zajednice otvorene svima. „To se dogodilo u dijelu Europe koji je prije samo trideset godina iskusio rat i opasnu isprepletenost vjerske pripadnosti i nacionalizma“, poručio je.

Franjevci su, međutim, stoljećima nadahnjivali dijalog i pomagali mirnom suživotu katolika, pravoslavnih i muslimana, naglasio je Papa. „Danas ostati vjeran toj tradiciji blizine znači ići protiv struje: raditi na ozdravljenju povijesnoga pamćenja i ustrajno graditi pomirenje. Od kršćana će se sve više tražiti da budu graditelji mira u društvima koja su u napasti iskoristiti religiju kao sredstvo suprotstavljanja različitih identiteta.“

Od svetoga Franje Asiškoga mladi mogu naučiti istinsko značenje evanđeoske radikalnosti. Ona je „upravo suprotna fundamentalizmu. Ona čovjeka ne čini slijepim ni nasilnim, nego osjetljivim, pažljivim i uvijek usmjerenim na nasljedovanje Isusa. Zato čovjeka čini poniznim i otvorenim za prihvaćanje svakoga. To nije lako, ali donosi veliku radost“, kazao je Sveti Otac.

„Dragi mladi, kako je lijepo zajedno razgovarati o Bogu i, u svjetlu njegove prisutnosti, razgovarati i o samome životu – o njegovoj ljepoti, njegovu otajstvu i njegovoj ozbiljnosti. Svjedočite takav način života posvuda, osobito u vremenu u kojem nas tehnologija postupno odvraća od stvarnoga zajedništva, od susreta licem u lice sa stvarnim ljudima“, istaknuo je Papa, dodajući kako je sveti Franjo shvatio „da odabir siromaštva može približiti one koji su udaljeni, potaknuti susret i otvoriti prostor razmjeni darova“.

Pitanja su nadalje postavili Giovanni iz Bologne te Luigi sa Sicilije. Giovanni je najprije upitao Svetoga Oca kako je moguće svim srcem reći „da“ Bogu u svijetu koji se često teško uspijeva usmjeriti dalje od neposredne budućnosti i prema vječnosti. Zanimalo ga je i što je Papi pomoglo na njegovu vlastitom putu duhovnog poziva.

„Donijeti konačnu odluku možda je najrevolucionarniji čin“, odgovorio je Papa. Problem danas, rekao je, leži u često nejasnom shvaćanju slobode, gdje se „zavaravamo mišlju da život nikada ne traži konačnu odluku, jer se svijet u kojem živimo brzo mijenja, a zajedno s njime mijenjamo se i mi“.

„U svjetlu vjere razotkrivamo iluziju da ćemo svoje probleme riješiti bijegom, nevjernošću ili neprestanim isprobavanjem novih putova, a da nijednim od njih ne pođemo dovoljno daleko“, istaknuo je Sveti Otac. „Odlučiti se zauvijek ne znači zatvoriti se u kavez, nego otvoriti se mnogo većoj životnoj dinamici. Ljubiti znači izići iz sebe, krenuti putem koji tek treba otkriti, hoditi stazom kojom Bog ide zajedno s nama. U tome se nalazi istinski smisao svakoga poziva“, rekao je Papa u svom odgovoru Giovanniju.

Luigi je pak postavio pitanje o poslušnosti Petrovom nasljedniku, pitajući: „Zašto nam je danas tako teško gledati na Crkvu kao na Majku koja je, unatoč svojim ranama, uvijek spremna primiti nas i ljubiti nas?“

„Iz Isusove želje, koju vidimo već u zajednici što se od početka okuplja oko njega, jasno je da želi sabrati jedan narod u kojem će biti nadvladano sve ono što ljude inače dijeli. Oko Isusa muškarci i žene postaju braća i sestre, premda se izvan njega možda nikada ne bi susreli niti bi živjeli jedni uz druge. Kad se to čudo Crkve nastavlja događati, Bogu hvala, ono i danas ostaje zadivljujuće, čak i u našim gradovima, ispunjenima nevidljivim zidovima koji ljude međusobno razdvajaju“, poručio je Sveti Otac.

„Isusova želja za Crkvu posve je jasna. Crkva treba postati njegovo Tijelo i očitovati njegov život, slijediti njegov primjer te živjeti snagom koja ne ponižava, nego podiže.“ Sveti Franjo je upravo tim putovima hodio, istaknuo je – „ne gospodariti, nego služiti; ne prisvajati, nego primati; ne zadržavati za sebe, nego darivati drugima“. Svatko od nas ima svoje mjesto na tom gradilištu koje nikada nije dovršeno, imamo različite odgovornosti i različite pozive, ali hodimo zajedno, istaknuo je Papa u svome odgovoru.