Misi, slavljenoj na otvorenom ispred kapele Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u sklopu duhovno-pastoralnog centra Oaza Bezgrešne u Molvama, prethodila je procesija s čudotvornim kipom Majke Božje Molvarske koju je predvodio provincijalni ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić.

Uoči početka mise župnik fra Zdravko Tuba pozdravio je biskupa Radoša, provincijala Hontića, biskupova tajnika vlč. Mišela Kovačevića, svećenike ispovjednike, župljane te pristigle hodočasnike koji su ispunili prostor oko molvarske župne crkve, koja je u obnovi.

Uvodeći u misno slavlje, biskup Radoš istaknuo je da se u nedavno blagoslovljenoj kapelici, ispred koje je slavljena misa, nalazi prikaz Djevice Marije koja u utrobi nosi Dijete i sjaji. Naglasio je da je ona hodajuće svetohranište „koje smo danas došli gledati kako bismo susreli Krista kojega nosi u svojoj utrobi. Još više, želimo otvoriti svoju nutrinu kako bismo i mi postali svetohranište koje Krista nosi i pokazuje drugima.“

U homiliji je istaknuo kako je naviješteno evanđelje posebno po mnogočemu. „Ovo je prvi dijalog između dvoje ljudi u Lukinom evanđelju. Dosad je bio dijalog između Boga i ljudi, a sada je dijalog između dvoje ljudi. Poseban je i zato što je dijalog između dvije žene. Nigdje u Svetom pismu nemamo ovako dugačak dijalog dviju žena. Odnosno, nema nigdje dijaloga u kojem su protagonisti žene, dvije trudne žene na čudesan način“, poručio je biskup Radoš.

„Onoga dana usta Marija i pohiti“, citirao je biskup evanđelje te kazao da je tom ustajanju i Marijinoj žurbi prethodio događaj navještenja. „Dok Marija još prebire taj događaj, pokreće ju Duh Sveti koji je na nju sišao. Duh Sveti je snaga koja pokreće svakoga čovjeka. Kad Bog ulazi u ljudski život ne donosi mu krevet ni stolac da može leći ili sjesti, nego mu daje snagu u nogama, daje mu brže otkucaje srca da može poći. Kršćanin nije onaj koji sjedi, ništa ne čini, nego onaj koji ima u sebi snagu da počne putovati jer ima jasan cilj koji mu Bog daje. Ova mlada žena ustaje i odlazi svojoj rođakinji Elizabeti“, kazao je biskup.

Naglasio je snagu njezina poziva koja je nosi i postaje njezin duhovni put. „Nisu naše noge one koje usmjeravaju i određuju naš cilj. Ako se Bog nastani u nama, ako njega susretnemo, onda su naši putevi Božji putevi. Odnosno, još točnije, onda su Božji putevi naši putevi“, dodao je te istaknuo da je Marija žena koja je stalno na putu i koja je postala Isusova suputnica do kraja njegova života.

Potom je govorio o susretu Marije i Elizabete. „Elizabeta blagoslivlja Boga jer je navikla to činiti. Slavi ga i raduje se sreći drugih ljudi, raduje se Marijinoj sreći. Postavimo si pitanje: Koliko u sebi imamo unutarnje snage radovati se sreći ljudi oko nas? Ako se ne možemo radovati sreći, blagoslovu ljudi oko nas, teško se možemo radovati sreći i vidjeti sreću koju Bog zapiše u našu dušu. Marija je sretna žena koja želi svoju sreću podijeliti s drugima“, poručio je propovjednik.

Naglasio je da Marijina sreća i veličina nisu u onome što sama čini, nego u onome što Bog čini u njezinu životu. „I nabrojit će Marija deset glagola kojima opisuje što Bog čini u ljudskom životu“, rekao je biskup te protumačio pojedine zazive Marijina „Veliča“.

Kazao je kako Bog i danas čini velike stvari u životima ljudi. Iako je prirodno, dodao je, da svi ljudi žele biti veliki, naglasio je važnost zahvaljivanja Bogu za sve ono što je u čovjekovu životu učinio velikim.

„Ako želimo rasti u vjeri, naš put mora biti put zahvaljivanja. Marija nas uči da znamo zahvaliti Bogu. Da se ne pitamo što smo u svom životu postigli, koliko vrijedimo ili imamo, koliko smo uspješni, koliko nas ljudi vole, koliko nas prate na društvenim mrežama. Vrijedni smo zato što je Bog u našem životu učinio velika djela, koja možda ne vidimo i koja pripisujemo sebi. Bog zbog toga nije ljubomoran, ali želi da vjera koju je posijao u našem životu postepeno raste i donosi radost našem životu, da nas vodi onim putem kojim je išla Marija“, naglasio je biskup Radoš.

„Marija nije dušom i tijelom uznesena na nebo kako bismo je samo veličali, nego da bi nam bila putokaz nade i utjehe. Nade da je Bog onaj koji vodi naš život, da naš život ima cilj, da se isplati Bogu reći ‘da’, da se isplati Bogu dati prostor da može graditi naš život, da se isplati ići korak po korak za Kristom. Tada nas koraci vode u najveću sreću, najveće blaženstvo, a to je sreća, sreća punoga zajedništva u kući nebeskoga Oca“, poručio je.

Potaknuo je vjernike da rastu u svojoj vjeri i duhovnosti, ali neprimjetno, da se ne hvale svojim vrlinama, rastom u vjeri i postignućima, nego da prepuste drugima da to u njima sami prepoznaju. Potaknuo ih je i na zahvalnost Bogu za sve ono što čini velikim u njihovim životima.

Na kraju mise fra Zdravko Tuba zahvalio je svima koji su svojim dolaskom i sudjelovanjem u euharistiji pridonijeli svečanosti slavlja, izvijestila je Varaždinska biskupija.