Suslavili su sofijsko-plovdivski biskup Rumen Stanev, tajnik Nadbiskupskoga ordinarijata vlč. Nikola Klemen, rektor samostanske crkve vlč. Ivica Raguž i župni vikar Župe Svih svetih u Đakovu vlč. Mihael Macanić.

Mons. Hranić na početku homilije ukazao je na aktualnu stvarnost povezanu s pojmom i otajstvom križa. „Otac Teodozije govorio je da mu trebaju sestre koje razumiju križ jer će u tom slučaju s njima postići sve. No, u svakome od nas, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, pa tako i u vama, sestrama, kao ljudima, postoji otpor prema križu. Ljudi se pitaju, pa i mi sami: zašto križ i muka ako nas Bog želi sretnima i blaženima? Spontano se opiremo križu. Iako ste Milosrdne sestre sv. Križa, križ ipak nije nešto što ćete i vi jedna drugoj rado poželjeti: ‘Želim ti križ.’ Kad biste to rekle jedna drugoj, kako bi to druga sestra doživjela? Pitala bi: ‘Što imaš protiv mene? Čime sam ti se zamjerila?’

U svojim životima nije nam lako prepoznavati skrivenu pobjedu križa. Iako vodimo duhovni život, meditiramo, molimo, živimo redovitim svakodnevnim sakramentalnim životom te u svakoj misi slavimo pobjedu križa, ipak – zar ne? – zaboravljamo Isusove riječi: ‘U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!’ (Iv 16, 33). No, bez obzira na svoje subjektivno osobno iskustvo, svaki put kada pristupamo stolu Gospodnjem, iznova se podsjećamo na pobjedu ljubavi koja je proizašla iz Isusova križa, koja nas hrani i vodi prema vječnomu životu. Križ i euharistija ne mogu biti odvojeni. U svakoj svetoj misi Krist Gospodin iznova se podiže na križ, prikazujući se Ocu za nas i za naše spasenje. Po svetoj pričesti, po sakramentalnom zajedništvu s njim, mi osobno i zajedno, kao pričesnici i kao Crkva, postajemo dionici njegove žrtve i pobjede nad smrću i križem.“

Mons. Hranić zatim je uzeo primjere iz liturgijskih čitanja svetkovine – starozavjetnu sliku iz Knjige Brojeva (usp. Br 21, 4 – 9) te odlomak iz Evanđelja po Ivanu (Iv 3, 13 – 17) – i naglasio: „Židovski su rabini uzdignutu zmiju tumačili kao simbol koji je usmjeravao misli Izraelaca prema Bogu. Nije zmija bila izvor ozdravljenja, nego Bog, koji je tražio vjeru svojega naroda. Gledajući u zmiju, Židovi su trebali vjerovati da je Bog onaj koji ih ozdravlja i liječi, svoje srce od mrmljanja vraćati prema Bogu, od otpora vraćati se Bogu… Evanđelist Ivan na tom tragu kao da u današnjem evanđeoskom odlomku želi reći: Isus će biti podignut na križ kako bi ljudi okrenuli svoje misli prema Bogu i kako bi, vjerujući mu, spoznali da je križ znak njegove – Božje – ljubavi i njegove pobjede nad svakim našim ljudskim zlom i patnjom u ovom svijetu. U tome su paradoks i snaga križa. Križ nije samo zlo. Iz naše ljudske perspektive trpljenje, patnja i križ jesu zlo, ali su zapravo put u slobodu i puninu života. U zmiji na stupu, odnosno u Isusu na križu, nalazi se i protuotrov: nesebična Božja ljubav prema svima. Ona je protuotrov protiv zla.

I mi smo, kao i Židovi, pozvani vjerovati Bogu, odnosno svoje povjerenje pokloniti utjelovljenomu Sinu Božjemu, koji se daruje do kraja – do znojenja krvlju, do muke i trpljenja zbog razapinjanja za nas te do strašnoga, najokrutnijeg, najbolnijeg i najsramotnijeg oblika umiranja i smrti što ga je izmislio pomračeni ljudski um. Po križu je Isus prošao kroz iskustvo pakla, iskustvo potpune napuštenosti od Boga: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Pozvani smo vjerovati kako bismo u sablazni i ludosti njegova križa i umiranja zbog darivanja do kraja okusili i imali spasenje.“

Mons. Hranić zaključio je homiliju ustvrdivši da „nema ozdravljenja bez pogleda uprta u križ Isusa Krista. Samo ljubav, velikodušnost i poniznost preobražavaju jer su niknule iz Gospodinova križa. Dok nosimo križ, pozvani smo vjerovati da Bog djeluje u svakom trenutku našega života, čak i onda kada ga ne razumijemo, kada ne razumijemo križ koji nosimo. Križ ima duboku mističnu dimenziju. Sveti Ivan od Križa opisuje ‘tamnu noć duše’ kao iskustvo križa koje nas pročišćava i uvodi u najdublje sjedinjenje s Bogom. Ljubeći križ, kaže on, ulazimo u dubinu Božje ljubavi, postajući sposobni za istinsku radost jer ‘tko ne traži Kristov križ, ne traži Kristovu slavu’. Stoga smo pozvani ne samo prihvaćati križ nego ga i tražiti te prigrliti kao sredstvo svojega preobražavanja i put do jedinstva s Bogom po Kristu i njegovu križu.“

Na kraju je poželio da svetkovina Uzvišenja Svetoga Križa bude poziv i podsjetnik na snagu i ljekovitost Kristova križa. „Neka nam sveta pričest bude protuotrov protiv odbacivanja Boga te snaga za vjernost Isusu po potpunome vjerničkom i redovničkom predanju i umiranju sebi. Neka nam pričest koju ćemo primiti bude snaga za križ po kojemu ulazimo u puninu zajedništva s Bogom“, dodao je.

Nakon mise uslijedilo je čašćenje relikvija Svetoga Križa, a predvečer su se u samostanu okupili vjernici kako bi zajedno sa sestrama proslavili njihovu naslovnu svetkovinu. Na početku ih je pozdravila provincijalna poglavarica s. Marija Brizar, koja je predvodila molitvu za potpuni oprost koja se o 800. obljetnici sv. Franje moli u samostanskim crkvama. Slavlje je potom nastavljeno čašćenjem relikvija Svetoga Križa, pobožnošću križnoga puta i susretom sestara s nazočnim vjernicima u samostanskom vrtu. Proslava je zaokružena molitvom Večernjih hvala iz Božanskoga časoslova.

Uoči svetkovine sestre su slavlje započele Večernjim hvalama i nedjeljnom misom u zajedništvu s vjernicima, koju je predvodio vlč. Macanić. Nakon mise održan je prigodni koncert Mije Mandić na flauti, s. Josipe Pavle na orguljama i postulantice Monike Barat, koja je izvela solističke dionice, izvijestila je Đakovačko-osječka nadbiskupija.

s. Nada Martinković