Sugovornici su bili crkveni pravnik i zamjenik generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije vlč. Ilija Dogan, voditeljica Centra za dobrobit ranjivih osoba HKS-a Anita Dučkić Sertić i izvanredni profesor sa Sveučilišnog odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta Anto Mikić.

Vlč. Dogan naglasio je da bez uvida u detaljnu dokumentaciju nije moguće govoriti o pojedinačnim slučajevima. Što se tiče aktualnog slučaja svećenika Požeške biskupije koji je obnašao službu u tijelima Hrvatske biskupske konferencije, podijelio je neke činjenice. Potvrdio je da je nakon povlačenja suglasnosti dijecezanskog biskupa za njegovo djelovanje u tijelima i uredima HBK, svećenik odmah razriješen službe. Istaknuo je da je time HBK postupila u okviru svojih nadležnosti, s obzirom na to da su za cijeli postupak nadležni dijecezanski biskup i dikasterij Svete Stolice. Dikasterij je u tom slučaju izravno komunicirao s dijecezanskim biskupom, a ne s HBK. Dodao je da je postupanje provedeno prije svih medijskih napisa, odnosno da je svećenik razriješen službe već ranije.

Vlč. Dogan objasnio je tijek postupka u slučaju zaprimanja prijave zlostavljanja maloljetnika ili ranjive osobe. Prva obveza Nacionalnog ureda HBK za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba jest pružiti pomoć potencijalnoj žrtvi. To uključuje saslušanje njezinog svjedočanstva, upućivanje u njezina prava i davanje potrebnih uputa te, ako je potrebno, pomaganje u pronalasku stručne pomoći radi suočavanja s posljedicama traume prouzročene zlostavljanjem.

Druga obveza je prijavu što prije proslijediti mjerodavnoj crkvenoj vlasti, odnosno dijecezanskom biskupu ili redovničkom poglavaru. Žrtvu pritom treba upoznati s obvezom prijavljivanja slučaja nadležnim državnim tijelima ako to već nije učinjeno.

„Sama prijava Crkvi ne zamjenjuje prijavu državnim tijelima“, istaknuo je zamjenik generalnog tajnika. Dodao je da Crkva poziva sve koji su pretrpjeli zlostavljanje ili imaju saznanja o njemu da slučaj prijave nadležnim državnim tijelima.

Kada dijecezanski biskup zaprimi prijavu, treba provesti prethodnu istragu, nastavio je. Pojasnio je da to nije kazneni postupak, nego način utvrđivanja činjenica i procjene postoji li osnova, odnosno potreba za pokretanjem kaznenog postupka.

Nakon završetka prethodne istrage, koja ne bi trebala dugo trajati, biskup treba spise proslijediti Dikasteriju za nauk vjere kojemu su pridržani slučajevi spolnog zlostavljanja maloljetnika. Dikasterij potom razmatra prikupljene materijale te odlučuje hoće li slučaj zadržati u svojoj nadležnosti, arhivirati ga ili ga povjeriti dijecezanskom biskupu radi provođenja kaznenog postupka, pojasnio je vlč. Dogan.

U većini slučajeva dikasterij slučaj povjerava mjerodavnom dijecezanskom biskupu da započne kanonski postupak. Napomenuo je da postupak može biti sudski ili upravni. Sudski  postupak vodi se na crkvenom sudu, dok upravni postupak provodi dijecezanski biskup osobno ili preko delegata.

Pritom je važno razlikovati upravni postupak od utvrđivanja krivnje. Upravni postupak omogućuje da se postupak provede brže te se krivnja mora dokazati u samom postupku. Tek nakon završetka postupka može se govoriti o potpuno utvrđenim činjenicama.

Govoreći o postupanju prema prijavljenom svećeniku, vlč. Dogan je istaknuo da ne postoji pravilo prema kojem bi se osobu nakon same prijave automatski udaljilo iz pastoralne službe, ali ni pravilo prema kojem bi automatski ostala na službi. Pojasnio je da crkveno pravo zahtijeva pojedinačno prosuđivanje svakoga slučaja, pri čemu nema mjesta pasivnosti.

Ako se utvrdi da postoji rizik za potencijalnu žrtvu, moguće nove žrtve, svjedoke ili sam postupak, crkveno pravo dijecezanskom biskupu daje mogućnost da osobu privremeno ukloni iz službe. Pritom je naglasio da takva mjera nije kazna niti znači da je prijavljena osoba proglašena krivom. Riječ je o mjeri predostrožnosti, odnosno opreza, čija je svrha prije svega zaštititi žrtvu i sve druge osobe uključene u postupak.

Sugovornik se osvrnuo i na problem iznošenja informacija o potencijalnim žrtvama i prijavljenim osobama, osobito u manjim sredinama. U takvim situacijama se vrlo brzo može proširiti informacija o tome tko je prijavio slučaj, tko je potencijalna žrtva, a tko potencijalni počinitelj. Time se može izvršiti pritisak na potencijalnu žrtvu, javno iznositi njezine privatne informacije i pokušati umanjiti njezinu prijavu, upozorio je. Dodao je da takvo postupanje nije dobro ni za samu žrtvu ni za cijeli postupak.

Iako nacionalni ured nema nadležnost nad samim dijecezanskim biskupom, crkveno pravo ne ostavlja prostora pasivnosti u slučajevima ozbiljne sumnje da crkveni poglavar ne postupa u skladu s crkvenim zakonom, smjernicama i uputama, osobito u slučajevima spolnog zlostavljanja, istaknuo je vlč. Dogan. Pojasnio je da u takvim slučajevima postoji poseban mehanizam kojim se prijava može izravno podnijeti nadležnim dikasterijima Svete Stolice. Oni potom provode poseban i zaseban postupak kojim se provjerava je li crkveni poglavar učinio sve što je bio dužan učiniti ili je ometao istragu, odnosno poduzimao radnje da bi se ona izbjegla. Takvu prijavu može podnijeti nacionalni ured, kao i svaka druga osoba, rekao je.

Pritom je naglasio da je riječ o dvama različitim postupcima. U prvom se postupku utvrđuje je li određena osoba počinila zlostavljanje. U drugom se provjerava je li crkveni poglavar postupao u skladu s propisanim pravilima i učinio sve što je bio dužan učiniti. Govoreći o pravu osobe koja je podnijela prijavu da tijekom postupka bude informirana o njegovu tijeku, pojasnio je da prema crkvenom zakonodavstvu potencijalna žrtva i potencijalni počinitelj u svakom trenutku, na osobni zahtjev, mogu zatražiti informacije o svom postupku. To, međutim, ne znači da mogu dobiti informacije koje bi mogle utjecati na samu istragu, nego mogu biti obaviješteni o fazi postupka – što je učinjeno i što još treba učiniti. „Crkveno zakonodavstvo takvu mogućnost omogućuje“, zaključio je.

Izv. prof. Mikić govorio je o medijskom aspektu u slučajevima zlostavljanja. Istaknuo je da red na kriznu komunikaciju tek kada je izostala neka od ranijih faza komunikacije. Iako se kriznom komunikacijom mogu, barem djelomično, ublažiti posljedice, smatra da bi bilo uputnije i prihvatljivije da institucija sama, bez iznošenja konkretnih slučajeva i prijava, periodično javnosti predstavi statističke podatke o zaprimljenim prijavama i njihovom statusu. Kao primjer naveo je mogućnost izvještavanja o broju prijava zaprimljenih na području Hrvatske biskupske konferencije tijekom prethodne godine, kao i o tomu koliko ih je odbačeno, koliko ih je u fazi prethodne istrage, a koliko u sudskom postupku.

Mišljenja je da bi se takvom komunikacijom crkvenoj i široj javnosti pokazalo da Crkva postupa po prijavama, da nijednu ne stavlja „u ladicu“ te da ne ignorira postojanje problema. U tom slučaju bi i uključivanje medija vjerojatno bilo blaže i jednostavnije za podnijeti, a potreba za kriznom komunikacijom bila bi manja jer bi ju prevenirala redovita, otvorena i odgovorna komunikacija, dodao je. Pritom je naglasio da bi takva komunikacija trebala biti provedena bez ugrožavanja konkretnih sudionika postupaka i bez ulaženja u pojedinačne slučajeve, u interesu istine i pravde te vrijednosti koje Crkva ističe u svom nauku.

Iz perspektive terapeutkinje Dučkić Sertić je istaknula traženje stručne pomoći. Pojasnila je da stručna pomoć nije važna samo za izlazak iz kulture šutnje, nego i za adekvatno suočavanje s posljedicama proživljenog iskustva. Rad sa stručnjakom pritom može pomoći u razvijanju otpornosti potrebne za suočavanje s onim što slijedi.

Ustvrdila je da osoba otkrivanjem istine ne štiti samo sebe, nego može pružiti primjer i podršku drugima koji se suočavaju sa sličnim iskustvom. Pritom nije nužno da se vlastito iskustvo javno iznese, nego je važno „pobijediti kulturu šutnje u sebi“ i osloboditi se onoga što osobu opterećuje iznutra.

Navela je da osoba treba znati da postoji socijalna mreža koja će joj pružiti podršku i na koju može računati. Važnim smatra i unutarnje osnaživanje, odnosno spoznaju žrtve da nije kriva, da se ne treba bojati progovoriti o svom iskustvu te da će time pomoći i institucijama da na najbolji mogući način učine ono što je potrebno.