Na hodočasničkom putu predvodili su ih rektor Bogoslovnog sjemeništa, preč. Stjepan Radić te vicerektor i ekonom vlč. Davor Senjan.

Na putu prema Dragotinu bogoslovi su, osobno i u zajedništvu, molili otajstva krunice, povjeravajući Blaženoj Djevici Mariji svoje osobne nakane, ali i nakane cijele bogoslovske zajednice. Jedna od zajedničkih nakana zavjetnog hodočašća bila je zahvalnost Gospi za milost opstanka Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, kojem je tijekom povijesti prijetilo zatvaranje od strane tadašnje vlasti, ali je, po Božjoj milsoti i Marijinu zagovoru, nastavilo živjeti i vršiti svoje poslanje u odgoju budućih svećenika. Druga važna nakana jest bila prošnja Gospi da i dalje svojim zagovorom bdije nad sjemenišnom zajednicom.

Misu u crkvi Gospe Žalosne u Dragotinu predslavio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić koji se na početku mise spomenuo 1954. kada su se, zbog prijetnji o zatvaranju Bogoslovnoga sjemeništa od strane komunističkog režima, bogoslovi zajedno s poglavarima zavjetovali da će dva puta godišnje hodočastiti Gospi u jedno od Marijanskih svetišta, kako bi sjemenište ostalo otvoreno. Tako je Bogoslovno Sjemenište u Đakovu uistinu i bilo jedno od rijetkih koje nije bilo zatvoreno i danas je živo.

U koncelebraciji su bili đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, preč. Stjepan Radić, vlč. Davor Senjan, a homiliju je izrekao dugogodišnji ispovjednik bogoslova u Bogoslovnom Sjemeništu u Đakovu preč. Stjepan Maroslavac. Prisutni su bili i drugi svećenici iz Središnjih nadbiskupijskih ustanova.

Propovjednik je na početku homilije istaknuo važnost toga zavjetnog hodočašća, kojim se zahvaljuje Gospi, nebeskoj Majci, za milost opstanka đakovačkog Sjemeništa, zjenice nadbiskupije, ali i za dar svećeničkog poziva. Preč. Maroslavac istaknuo je lik Marije kao bogorodice (Theotokos) i Isusove majke koja ostaje uz svoga sina u najbolnijim trenutcima, a s vrhuncem pod križem.

Navodeći da se u svagdašnjem životu uistinu pojavljuju žalosni i teški trenutci, preč. Maroslavac poručio je bogoslovima da nijedna podnesena žrtva i pretrpljena bol nije uzaludna te da se svako trpljenje, sjedinjeno s Kristovim, na kraju preobražava u plodove milosti.

Dajući primjer mladog župnog vikara koji je u svome poslanju i službi nailazio na razne poteškoće, nerazumijevanja i bolne trenutke, rekao je bogoslovima da u naletu i bujici životnih oluja u rukama uvijek imaju dva stijega: časoslov i krunicu, moleći pomoć i zagovor Majke Božje i Majke naše, Presvete Bogorodice koja nikoga nije zapustila koji se k njoj utekao i njezinu pomoć zamolio.

Nakon mise uslijedilo je druženje te povratak u Đakovo.