Misa Večere Gospodnje u sarajevskoj katedrali

Uzoriti gospodine kardinale! Draga braćo svećenici! Draga braćo i sestre, koji nas pratite posredovanjem elektroničkih medija!

Duhom smo zajedno da proslavimo ovu euharistijsku molitvu i zahvalu Kristu Gospodinu na Veliki četvrtak, na dan kad je nastala Euharistija, na dan kad je, također, nastao sakrament svetog reda svećeništva i kad je Isus u istom činu, zajedno s ta dva sakramenta, dao svoju zapovijed bratske ljubavi svojim učenicima po rečenici koju ste upravo čuli kao navještaj: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,15). Ovo je, dakle, kao dan rođendan sakramenta Euharistije, rođendan sakramenta svetoga reda i rođendan zapovijedi kršćanske bratske ljubavi. Isus je sve to učinio prije svega zato da po sakramentu Euharistije ostane i nakon odlaska s ovoga svijeta s nama jer sakrament Euharistije iznad svega je sakrament Božje prisutnosti među nama. Po Isusovu Tijelu i Krvi Isus je stalno na euharistijski način prisutan među nama. On je, uz to što je stalna Božja prisutnost među ljudima, također kao Euharistija i popudbina svima nama, svim svojim sljedbenicima na njihovim životnim putovima prema kraljevstvu nebeskom.

I osim što je prisutan, i osim što je duhovna hrana, Isus je želio ostati djelatan kao Veliki Svećenik preko onih koji, kao dionici na Njegovu svećeništvu, uprisutnjuju Njega na način Euharistije, na način naviještanja riječi Božje i dijeljenja drugih sredstava milosti Božje. Sakrament svetoga reda, sakrament svećeništva je prvenstveno sakrament klanjanja Bogu Ocu, po mogućnosti onako kako je to Isus sam činio. I s druge strane, i istovremeno i neizostavno to je, također sakrament služenja braći i sestrama prije svega da uprisutnjuje Isusa na način Euharistije i da ga dijeli kao njihovu poputbinu na njihovim životnim putovima. To je prvo služenje svećeničkoga reda koje proizlazi iz svećenikova klanjanja prisutnome Bogu. Sve to – i sakrament Euharistije, i sakrament svetoga reda, i Isusova prisutnost, i Isus kao poputbina, i svećenikovo klanjanje i svećenikovo služenje onako „kao što ja vama učinih“, što reče Isus, u bratskoj ljubavi, u ljubavi na kršćanski način po Isusovu primjeru.

Velika je to čast, draga braćo i sestre, za nas svećenike i istovremeno silno velika obveza koju vršimo u strahu Božjem, obveza koju vršimo u duhovnoj brizi za svu braću i sestre i za sva Božja stvorenja na ovoj zemlji po mogućnosti, ponavljam, točno onako kako je to Isus činio. I upravo jer je zahtjev Isusov da to činimo onako kako je On to činio, čini nas nedoraslima, često i nedostojnima. Stoga, ponavljam misao s početka ove Svete mise da istovremeno i zahvaljujemo za tu veliku čast i kajemo se za nedostatnost, za nedosljednost, za sve one trenutke kad nam vršenje naših službā nije išlo prema zapovijedi i Isusovu primjeru da to vršimo onako kako je On to činio klanjajući se Bogu Ocu ponajprije da bi mogao služiti braći i sestrama.

I treće – ovo je večer u kojoj mi svećenici na osobit način zahvaljujemo Bogu za dar svećeničkoga poziva kojima smo bez ikakvih zasluga obdareni. Kao što nam je dao fizički život, dao nam je na dar i ovaj oblik duhovnoga života, naravno po našem pristanku, ali prije svega kao svoj dar ničim zasluženi. I dok zahvaljujemo, molimo večeras Gospodina Boga da nas sve blagoslovi; molimo i jedni za druge da ustrajemo i u pobožnosti i u vjernosti, da se izgrađujemo i da stalno rastemo u dobroti i svetosti. Ovo je dan u kojemu je nastala svećenička služba u Isusovoj Crkvi, služba koja je jedna od rijetkih na ovome svijetu koja je uspostavljena prvenstveno radi dobra drugih. Nitko od nas – ni biskupa, ni svećenika ni đakona – nije to prvenstveno radi sebe i svoga spasenja nego prvenstveno radi drugih i njihova spasenja ne zaboravljajući pri tome ni svoje spasenje, naravno. Netko drugi od ovih pored mene ili negdje dalje postao je svećenikom radi moga spasenja, ja pak rad spasenja drugih. I u jednoj i drugoj varijanti svećenik je uvijek prvenstveno radi spasenja drugih i samim time dužnik svih, kako ga definira jedan od dokumenata Drugog vatikanskog sabora.

Ovo je također, međutim, večer kad smo svi pozvani moliti za svećenička zvanja; moliti da mi, koji to već jesmo, rastemo u dobroti i svetosti, ali i moliti milosrđe Božje da blagoslovi svoju zajednicu vjernika novim duhovnim zvanjima.

Večeras, kao i ovih dana, Svetu misu u hramovima Božjim slavimo bez naroda Božjeg. Nevidljivi virus uzrokovao je, na žalost, da nema u crkvama naroda Božjega. No, postoji jedan drugi, ne znam smijem li ga tako nazvati, duhovni virus koji, jednako na nevidljiv način ali vrlo prepoznatljivo, rastače ne fizičko tijelo nego prvenstveno dušu suvremenoga čovjeka i, u okviru toga, duše vjernika i vjerničke zajednice pa se vrlo često pojavljuju i pusti oltari na mnogo strana po svijetu. S druge strane, ovdje večeras imamo praznu crkvu i kažemo – na žalost i žao nam je što je tako; i imamo pun oltar, Bogu hvala kažemo, i drago nam je što je tako i molimo Božje milosrđe da se narod Božji u ove klupe čim prije vrati i da oltari nikada ne ostanu pusti. Pusti oltari i tamo gdje bi narod htio dolaziti učinit će da hramovi postanu pusti. Ne dao Bog da ovaj duhovni virus, koji je na mnogo strana već vrlo prepoznatljiv, nastavi uzrokovati puste oltare i odsutnost euharistijskoga Krista jer valjane Euharistije nema bez valjanoga svetoga reda.

A da bi i sveti red i, zajedno s njim, valjana Euharistija trajno trajali svuda gdje postoji potreba zajednice Kristovih vjernika i da bi zapovijed Isusove ljubavi mogla biti vršena po Njegovu primjeru, završit ćemo ovo razmišljanje kratko molitvom: Molimo Gospodina Boga da se njegova Zajednica vjernika širi i raste u vjeri i svetosti i da joj uvijek dadne svećenika, koji će zajednici služiti tako što će po Isusovu primjeru ponašati se i raditi onako kako je činio sam Isus. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.