Sadržaj Radnog dokumenta drugog zasjedanja Sinode o sinodalnosti

Kako ćemo dospjeti do misionarske, sinodske Crkve? To je temeljno pitanje, od kojega polazi Instrumentum laboris (IL) za iduće zasjedanje Biskupske sinode. To zasjedanje slijedi nakon prvoga, koje se sastalo u listopadu 2023. u vatikanskoj dvorani Pavla VI. Dokument referira rezultate prve godine i spaja ih s rezultatima drugih susreta, primjerice Međunarodnog susreta župnika (koji je održan od 29. travnja do 2. svibnja u Vatikanu) i savjetovanja deset studijskih skupina, koje su po nalogu pape Franje produbile neke teme zasjedanja Sinode iz 2023. godine.

IL nema namjeru ponuditi gotove odgovore, nego “upozorenja i prijedloge” na koji se način Crkva u cijelosti može razvijati u sinodsko-misionarskome smjeru. Cilj: Crkva treba biti bliža ljudima i manje birokratska i svi kršteni trebaju se – u različitim službama i ulogama – osjećati suodgovornima za život Crkve.

Pet dijelova dokumenta

Dokument se dijeli na pet dijelova: Uvod, načela (polazišta) i tri središnja dijela. Uvod podsjeća na dosad prijeđeni put. Pritom se ističe ono što je već dosegnuto, primjerice sve raširenija primjena sinodske metodike. U poglavlju “Polazišta” (br. 1 – 18) riječ je zatim u prvom redu o razumijevanju sinodalnosti kao puta obraćenja i reforme. U svijetu rastrganom podjelama i sukobima Crkva je pozvana biti znak jedinstva i otvoreno uho za sve, posebice za siromašne i odbačene. Sinodalnost ne treba “ni na koji način značiti obezvrjeđivanje posebnog autoriteta i specifične zadaće, koju je sam Krist povjerio pastirima” (br. 8); ona nije ni “sama sebi svrha” i mora se promatrati u uskoj povezanosti s poslanjem (br. 9).

Vrjednovanje žena u Crkvi

“Polazišta” daju i široki prostor osvrtu na ulogu žena u svim područjima crkvenog života (br. 13 – 18) i ističu potrebu “štovanja njihovih karizmi i njihova poziva”. Bog je odabrao žene za prve svjedokinje i navjestiteljice uskrsnuća; snagom krštenja nalaze se unutar crkvene zajednice “u stanju potpune jednakosti, primaju jednak izljev darova Duha i pozvane su na sudjelovanje u Kristovu poslanju”. Prva promjena koja se mora poduzeti jest mentalitet: Polazišni tekst poziva na “obraćenje k viziji odnosa, uzajamne ovisnosti i komplementarnosti između žena i muškaraca, koji su sestre i braća u Kristu, glede zajedničkog poslanja”.

Sudjelovanje i odgovornost žena

U pojedinim kulturama, nastavlja IL, “muški mačizam je i dalje snažno nazočan”; iz toga je razloga drugo sinodsko zasjedanje pozvano na “šire sudjelovanje žena u crkvenim procesima odlučivanja i u svim fazama donošenja odluka”. Osim toga, potreban je “širi pristup odgovornim pozicijama u biskupijama i crkvenim ustanovama” kao i u sjemeništima, teološkim institutima i fakultetima i među sucima u kanonskim postupcima. Prijedlozi se tiču i žena posvećenoga života, za koje je poželjno “snažnije priznanje i odlučnija potpora” njihovu obliku života i njihovim karizmama, kao i “njihov angažman na odgovornim pozicijama”.

Nastavlja se razmišljanje o đakonatu žena

Što se tiče pripuštanja žena đakonatu, IL izvješćuje da ju zahtijevaju “pojedine istočne Crkve”, dok druge “naglašavaju svoje odbijanje” (br. 17). Tema neće biti predmet rada idućeg listopada; unatoč tomu, ispravno je da se nastavi teološko promišljanje. U svakom slučaju, u svim razmišljanjima o ulozi žene “naglašava se želja za jačanjem svih dužnosti koje obnašaju laici”; osim toga traži se da “u slučaju odgovarajuće izobrazbe mogu sudjelovati i u naviještanju Božje Riječi i u slavlju Euharistije” (br. 18), navodi se u polazišnom dokumentu.

I. dio – Odnosi prema Bogu, braći i sestrama i među mjesnim Crkvama

Nakon “Uvoda” i “Polazišta” IL se bavi odnosima prema Bogu, braći i sestrama i među pojedinačnim mjesnim Crkvama (br. 22 – 50). Karizme, službe i osobe posvećene Bogu neophodne su. Iz mjesnih Crkava snažan je glas mladih ljudi: Oni traže Crkvu koja se ne sastoji od struktura i birokracije, nego počiva na odnosima koji polučuju dinamiku. Stoga skupština u listopadu treba razmisliti o prijedlogu uvođenja novih službi, poput “slušanja i praćenja”. “Trebamo ‘otvorena vrata’ zajednice, kroz koja ljudi mogu ući a da se pritom ne osjećaju ugroženima ili osuđenima” (br. 34).

II. dio – Načini izobrazbe i razlikovanje u zajedništvu

Ipak, nema “poslanja bez konteksta, nema Crkve bez konkretne mjesne ukorijenjenosti” (br. 53) – stoga se moraju te nove službe razviti na primjeren i kontekstualiziran način (br. 51 – 79). Pritom je posebice važno: Izobrazba i “razlikovanje u zajedništvu”. To treba Crkve staviti u položaj da donose primjerene odluke – uz suodgovornost i sudjelovanje po mogućnosti sviju. “Svi, slabi i jaki, djeca, mladi i stari, imaju mnogo toga za primiti i mnogo toga za dati” (br. 55).

Značenje obveze polaganja odgovornosti

IL spominje i neugodnu temu obveze polaganja odgovornosti: Tko u Crkvi snosi odgovornost, mora na transparentan način položiti odgovornost o svojim postupcima na dobrobit i u poslanju Crkve. “Sinodska Crkva treba kulturu i praksu transparentnosti i obveze polaganja odgovornosti”, stoji u IL-u. “To je neizbježno kako bi se poticalo uzajamno povjerenje, koje je nužno za zajedničko napredovanje i preuzimanje suodgovornosti za zajedničko poslanje” (br. 73).

Vjerodostojna Crkva traži transparentnost i obvezu polaganja odgovornosti

Polazišni tekst podsjeća da “obveza polaganja odgovornosti za vlastitu službu zajednici spada u najstarije tradicije, koje sežu u apostolsku Crkvu” (br. 74).

Danas su transparentnost i obveza polaganja odgovornosti “uslijed gubitka vjerodostojnosti i zbog financijskih skandala, a posebice seksualnog i drugog zlostavljanja maloljetnika i osoba kojima je potrebna zaštita” potrebnije nego ikada. Manjak transparentnosti i obveze polaganja odgovornosti hrani klerikalizam (br. 75); on naime počiva na pogrešnoj pretpostavci da zaređeni službenici nisu nikome odgovorni za vršenje svoga autoriteta.

Poziv na strukture vrjednovanja

Obveza polaganja odgovornosti i transparentnost, naglašava IL, tiču se svih razina Crkve i nisu ograničene na područje seksualne ili financijske zloporabe. One vrijedi i za “pastoralne planove, metode evangelizacije i način na koji Crkva poštuje dostojanstvo ljudske osobe, primjerice glede radnih uvjeta u njezinim ustanovama” (br. 76). Iz toga proizlazi zahtjev za “nužnim strukturama i oblicima vrjednovanja – shvaćeno u nemoralizirajućem smislu – načina na koji se obavljaju sve vrste službenih zadaća” (br. 77).

S tim u svezi dokument podsjeća na potrebu da Crkva objavi godišnje izvješće – i o upravljanju dobrima i izvorima kao i o ispunjavanju svoga poslanja. To vrijedi izričito i za “inicijative koje se poduzimaju u području zaštite maloljetnih i ugroženih osoba, kao i potpore pristupa žena odgovornim položajima i njihova sudjelovanja u procesima odlučivanja” (br. 79).

III. dio – Mjesta dijaloga

IL zatim analizira konkretna mjesta i kontekste dijaloga s drugim Crkvama i religijama, ali i s kulturom i društvom (br. 80 – 108). Pritom se moraju prevladati statični pogled i piramidalna predodžba o Crkvi i snažnije priznati njezina unutarnja raznolikost i pluralnost, u protivnom prijeti partikulariziranje i plitkost. U tom kontekstu radni dokument govori i o potrazi za oblicima vršenja Petrove službe u skladu s vremenom. Služba treba time postati otvorenija za put prema vidljivom jedinstvu kršćana (br. 102 i 107).

Hodočasnici nade

Za manje od dva mjeseca nakon zasjedanja skupštine Sinode o sinodalnosti, bit će otvorena Sveta godina 2025., što se ističe na kraju Radnog dokumenta (br. 112). Put Svjetske sinode treba se nastaviti kao hodočašće nade i u Svetoj godini. Sva načeta pitanja i prijedlozi imaju se mjeriti prema tomu što Crkva može učiniti da bi se izliječile duboke rane našega vremena.