Na slavlju su bili nazočni požeški gradonačelnik Darko Puljašić i požeško-slavonski župan Alojz Tomašević sa suradnicima, predstavnici Hrvatske vojske i policije, udruga proizašlih iz Domovinskog rata, katoličkih i građanskih udruga te drugi vjernici. Pozdravljajući na početku slavlja sve sudionike, biskup je rekao da se Katolička Crkva po cijelom svijetu danas spominje krštenih članova Crkve koji su preminuli, i upravlja za njih svoju molitvu.

Pozvao ih je da u tu molitvu uključe svoje preminule koje vole, te da ih u ovoj svetoj misi povjere Isusu Kristu i njegovoj ljubavi s križa.

Također ih je pozvao da mu povjere sav preminuli grad Požegu, s onima koji su ga vodili kao gradonačelnici, ili u njemu stolovali kao župani, te sa svima onima koji su na različite načine pridonosili boljitku života u gradu Požegi. Rekao je da se u ovom slavlju  spominjemo svih svećenika, redovnika i redovnica koji su služili duši ovog Grada, među kojima su i dvojica preminulih kanonika, kao i svih onih koji su tijekom 18. i 19. stoljeća bili pokopani u kripti katedrale.

Potaknuo je okupljene vjernike da u svoje molitve uključe i dvojicu mladića koji su poginuli u prometnoj nesreći u predvečerje Svih svetih u Dragovcima, župa Nova Kapela, kao i druga dva mladića koji su u toj nesreći teško povrijeđeni, od kojih se jedan bori za život.

Pozvao ih je da u ovoj misnoj žrtvi na poseban način Isusu Kristu prikažu sve poginule i preminule hrvatske branitelje, kao i preminule članove braniteljskih udruga.

Spomenuvši u homiliji kako tijekom godine slavimo različite dane, kao što su dan oružanih snaga, dan života, dan borbe protiv raka i sl., biskup je ustvrdio da Dušni dan, koji danas slavimo, nije «dan smrti»,  nego dan preminulih, odnosno Spomendan svih vjernih mrtvih. Kazao je kako je dobro što ne postoji «dan smrti», jer mi ne znamo govoriti o smrti, koja ostaje najdublji i najteži misterij našeg postojanja, nego se rado spominjemo naših preminulih. To činimo na različite načine – odlazimo na njihove grobove, polažemo cvijeće, palimo svijeće – ustvrdivši da je sveta misa najbolji spomen na njih.

Istaknuo je kako nam je Božja riječ naviještena u čitanjima današnjeg spomendana svih vjernih mrtvih svjedoči zašto je upravo sveta misa najizvrsniji način našeg razmišljanja, govora i spomena na preminule. Rekao je kako prvo čitanje sadrži ulomak u kojem starozavjetni patnik Job, koji nevin trpi neviđene patnje, a k tome još njegovi ga tobožnji prijatelji dodatno muče krivim prosudbama i savjetima, izgovara riječi najdublje vjere i pouzdanja u Boga: «Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati». Mi obično Knjigu o Jobu smatramo govorom o zlu koje je snašlo jednog čovjeka, nastavio je biskup. No, navedena tvrdnja svjedoči kako njegovo teško životno stanje nije bilo povodom za pobunu protiv Boga i lom zajedništva s njime, nego upravo obrnuto, ono ga potiče da sebe stavi u još čvršći odnos s Bogom, da ga pročisti i obnovi. Job je  usred zla, patnje i prijetnje smrti uzor čvrste vjere i pouzdanja u Boga, ustvrdio je biskup. On je uvjeren da će Bog na svoj božanski način preobraziti njegovo smrtno tijelo, uskrisiti ga na vječni život, gdje će ga izbliza gledati kao svojega, te je želio da se to upamti, upiše u kamen, izlije u bronci.

Biskup je pripomenuo kako nas s tim istim uvjerenjem apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Poslanice Rimljanima potiče da svoju prolaznost i smrtnost stavimo u odnos s Isusom Kristom, jer se on jedini svojom bezgraničnom ljubavlju, upravo zbog naše grješnosti i smrtnosti založio svojom smrću za nas, opravdao nas i pomirio s Bogom. Još je dodao kako nas sv. Pavao uvjerava da je ta Božja ljubav s križa Isusova  razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je darovan u svetom krštenju i u drugim sakramentima, i koji je zalog i jamstvo da zadnju riječ u našem život neće imati smrt, nego moćna Božja pobjeda. Biskup je pozvao sudionike slavlje da o svojim preminulima razmišljaju s polazišta Božje strategije pred smrću, te da se poput Joba i sv. Pavla i oni vjerom i pouzdanjem otvore onoj ljubavi kojom je Bog u Isusu Kristu pobijedio smrt.

Na temelju evanđeoskog ulomka, u kojem nas Isus uvjerava da nikoga neće izbaciti tko dođe k njemu  jer je volja Oca nebeskoga da nikoga ne izgubi od onih koje mu je dao, nego uskrisi u posljednji dan, biskup je ustvrdio da nitko nije unaprijed isključen iz Božje ljubavi koja daruje vječni život a da je vjera pristup u taj Božji životni dinamizam.  Kazao je da je uskrsnuće stvarnost koja ne pripada ovozemaljskom poretku, ali da o njemu možemo imati određene predodžbe.  Citirao je riječi koje je o uskrsnuću zapisao njemu dragi teolog Ladislav Boros:

Uskrsnućem za čovjeka sve postaje neposredno. Ljubav se rascvjetava, znanje postaje uvidom, poimanje našeg razuma osjetom, shvaćanje slušanjem. Iščezavaju prepreke prostora: ljudska će osoba moći neposredno biti ondje gdje joj je ljubav, ondje gdje joj je želja i sreća. U uskrslom Isusu Kristu sve je postalo neposredno, iščezle su sve zemaljske pregrade i zapreke. On je prodro u beskonačnost života, prostore, vremena, snage i osjetila.»

Biskup je zamolio Gospodina Isusa da sve naše preminule prenese u Božje uskrsne visine i dubine, da i nas žive pridigne te ne ostanemo prikovani za ono što je ovdje na zemlji malo, sitno, bezosjećajno, površno, ravnodušno, promašeno ili propalo.

Nakon popričesne molitve biskup i svećenici zaustavili su se pred velikim križem, postavljenim na ulazu u svetište,  gdje su predstavnici pojedinih slojeva građana Požege uputili molitvu i položili svijeće za sve preminule svećenike, redovnike, nositelje vlasti, članove crkvenih i građanskih udruga i društava, napose za poginule u Domovinskom ratu te sve one koji su pokopani u kripti katedrale. Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je zahvalio svim sudionicima što su se molitveno spomenuli svojih preminulih sugrađana.