Duhovnu obnovu predvodio je o. Aleksandar Hmilj, župnik grkokatoličke Župe Uzvišenje Svetoga Križa u Slavonskom Brodu i povjerenik za prihvat i pomoć izbjeglicama iz Ukrajine za Slavoniju, imenovan od Križevačke eparhije. Na duhovnoj obnovi, koju je organizirao Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije, sudjelovalo je preko stotinu djelatnika, animatora i suradnika župnih karitativnih skupina i članova Odbora župnog pastoralnog vijeća.

Prisutne je pozdravio ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije preč. dr. Drago Tukara te je duhovnu obnovu opisao kao hranu i jelo, radost, mir – priliku za upokojiti se u Gospodinu, smiriti se u Gospodinu, povući se od svagdanjeg života. Pozdravio je zatim i predvoditelja duhovne obnove, o. Hmilja.

„Križ i evanđelje u životu vjernika“

Nazivajući križ i Evanđelje najvažnijim stvarnostima u životu kršćanina, o. Hmilj govorio je o patnji, nadi, pobjedi i oprostu koje pronalazimo promatrajući križ, a pomažu nam da svoj život stavimo u odnos s Bogom.

„Gledajući u križ Isus nas tješi jer je i on sam iskusio patnju. Ljudska patnja zadobiva svoj smisao upravo zbog križa. Čovjek ne odustaje od svoje patnje nego ju prihvaća. Kroz patnju otkrivamo Božju ljubav prema nama ljudima. Krist patnik na križu otkriva svoje ime: Krist Čovjekoljubac“, uputo je o. Hmilj. Razlažući o nadi naglasio je: „Isus nam ostavlja nadu kao čvrsto sidro života. Kada posustajemo nada pruža sigurnost i snagu. Naš život ima smisla onda kada imamo pred sobom nadu u bolji svijet u bolji život. Čak više nego vjera nada je ona koja uvijek nudi opciju izbavljenja. Beznađe je stoga jedno od osnovnih oružja Zloga za uništenje ljudske duše… Čovjek koji je zagledan u Križ vidi nadu za svoj život i za čitav Svijet.“

O. Hmilj podsjetio je zatim na riječi „U ovom znaku ćeš pobijediti“ koje je car Konstantin protumačio kao poruku da prihvati kršćanstvo, te je rekao: „Križ je znak naše pripadnosti, znak da smo novo stvorenje proizašlo iz Kristove pobjede nad grijehom spremni za njegovo kraljevstvo…“ Kako bi sve ove stvarnosti bile razumljivije križ je potrebno promatrati i kao znak koji predstavlja oprost, naglasio je o. Hmilj, upućujući: „Najteži zadatak svetosti jest oprost… najveći kršćanski izazov koji zahtjeva iskrenu poniznost. Bez pravog oprosta nema ni prave pobjede. Odnosno znak križa ne može nam biti znakom pobjede ako nam križ nije znak oprosta. Dok predajemo Gospodinu na križ sve naše boli, patnje koje on tako rado uzima na sebe bez pogovora, dok nam prašta naše prevelike grijehe čitavog našeg života, imajmo pred sobom spremnost oprosta jer to je najbolja žrtva kojom možemo obradovati svog Gospodina.“

Ponosan sam što sam dio ove domovine

Nakon izlaganja, ravnatelj Tukara dao je priliku o. Hmilju da podijeli svoje iskustvo skrbi i rada s izbjeglicama iz Ukrajine. On je istaknuo veliku spremnost male zajednice grkokatolika u Slavonskom Brodu da pomognu ugroženom narodu Ukrajine. Prva tri dana rata bila su obilježena u nebo vapijućom molitvom, opisao je o. Hmilj te je kao najteži trenutak za grkokatolike u Slavonskom Brodu izdvojio dolazak prvog autobusa izbjeglica.

„Vidjeli smo napade, tenkove, umiruće – ali trenutak kada su živi ljudi izišli iz autobusa – starci, starice, žene s malom, tek rođenom djecom – to je bilo mučno i teško iskustvo. No, kada su ti ljudi izišli na tlo Hrvatske, bili su dočekani od onih koji poznaju njihovoj jezik i doživjeli su utjehu. Mnogi od njih, starci i starice, nisu cijeli život izišli iz svoga sela, nisu znali gdje idu, jedna je baka bosa došla iz Ukrajine… Baki smo kupili papuče, dali smo cijele sebe u tim trenucima, bilo je puno zahtjeva, potreba, no znali smo da im sada treba pomoći, da im neka sitnica život znači. Pobudili smo im nadu i mnogi tek sada imaju snage o tome govoriti“, opisao je o. Hmilj.

„Puno je pravih izraza kršćanskoga života u toj nesreći…  Vjerujem da smo im mi – Crkva u Slavonskom Brodu, Caritas, Crkva u Hrvata – bili velika utjeha i to je ono pravo svjedočenje. Mnogi dolaze i govore – da nije bilo vas ne znamo kako bi naš život išao dalje. Veliko hvala Hrvatskoj. Ponosan sam što sam dio ove domovine“, dodao je.

Ravnatelj Tukara uputio je zatim kako se Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije s Hrvatskim Caritasom uključio se u pilot projekt Hrvatskog Caritasa i američkog Caritasa (CRS-a) vezano za zbrinjavanje izbjeglica iz Ukrajine smještenih na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na taj se način pribavljaju sredstva za sve potrebno potrebitima iz Ukrajine, a volontere je pozvao da budu spremni uključiti se ukoliko se pokaže potreba.

Ublažavanje muke Kristove

Uslijedila je prilika za ispovijed te razmatranje ravnatelja Tukare o važnosti riječi Božje. Razmatranje je započelo čitanjem 26. poglavlja Matejeva evanđelja koje govori o Isusovoj pripravi za uspinjanje prema Golgoti. Preč. Tukara razmatrao je o Isusovoj muci i našoj muci. Na temelju pročitanog ulomka nabrojio je tko je sve sudjelovao u pripremi muke Isusa Krista – tko je doprinio da Isus ode na križ te pitao – „Sudjelujemo li i mi u muci Kristovoj?” Pojašnjavajući iskustvo prve Crkve i iskustvo sv. Ivana Zlatoustog koji je u svom pastoralnom radu iskusio kako je muka brinuti se za udovice, djevice i dobro prosuditi potrebite, ravnatelj Tukara je razložio: „Ako ikome – onda je Caritasovim djelatnicima, volonterima, važna mudrost, odnosno dobra prosudba situacije i čovjeka.“

Svoje izlaganje zaključio je riječima: „Vidjeli smo tko je sve doprinio muci Kristovoj, a mi u karitativnom djelovanju ublažavamo Kristovu muku na način da čovjeka prepoznajemo te bivamo razboriti, mudri, nadziremo situaciju, zabrinuti smo, odgovorni… Dobro je da imamo muku kao Caritas jer Caritas bez muke ne ide. Zahvaljujem svima vama koji doprinosite ublažavanju Kristove muke na ljudima. Kristova muka i naša muka neka se stopi u jednu muku i onda je uskrsnuće na vidiku.“

Duhovna obnova završena je misnim slavljem koje je predvodio preč. dr. Tukara, a u koncelebraciji je bio vlč. Leon Noudeviwa Sagbohan, župni upravitelj Župe Kuševac te o. Hmilj koji je i propovijedao. Osvrćući se na evanđeoski ulomak istaknuo je dvije slike – sliku oca, milosrdnog Boga te sliku dva sina odnosno dva načina na koja je moguće izgubiti svoju dušu. „Znamo da imamo milosrdnog Oca, imamo se kome vratiti uvijek, ali za to treba imati preduvjet – obraćenje i ljubav prema bližnjemu“, naglasio je.