Iskreno pozdravljam sve biskupe, generalnog tajnika CCEE-a, sve generalne tajnike i tajnice i sve sudionike ovog susreta.

Zahvaljujem za ukazano povjerenje da govorim o temi našeg godišnjeg online susreta o autentičnosti i vjerodostojnosti Crkve polazeći od enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam suam s naglaskom na dijalog ad intra. Rado ću s vama podijeliti nekoliko misli u duhu spomenute enciklike i na temelju svoga sudjelovanja na brojnim događanjima u organizaciji Vijeća europskih biskupskih konferencije i dugogodišnje suradnje s Tajništvom CCEE-a.

Enciklika Ecclesiam suam objavljena je na svetkovinu Preobraženja, 6. kolovoza 1964. godine. Iako je od tada prošlo više od pola stoljeća, ona je vrlo aktualna i danas. Zamoljen sam da govorim kao tajnik koji trenutno ima najduži staž. Meni su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine povjerili službu generalnog tajnika u lipnju 2004. godine pa ću sljedeće godine, ako to bude Božja volja i volja biskupa, postati „punoljetan“ kao generalni tajnik. Činjenica da tako dugo obavljam službu je jasan pokazatelj da imam dobre i strpljive članove Biskupske konferencije, ali i druge osobe s kojima surađujem.

Zahvala CCEE-u

Na početku želim istaknuti da bi moj svećenički život i moje djelovanje kao generalnog tajnika bili puno siromašniji kad ne bi postojalo Vijeće europskih biskupskih konferencija. Zahvaljujući djelovanju CCEE-a imao sam prigodu kao tajnik malobrojne Biskupske konferencije pohoditi većinu europskih zemalja i izbliza upoznati život Crkve u njima. Iz iskustva rata, koji smo proživjeli od 1992. do 1995. u Bosni i Hercegovini i posebno u glavnom gradu Sarajevu, dobro mi je poznato da često više znači nekoga ili nešto jednom uživo vidjeti nego sto puta pročitati. Osobni susret je nezamjenjiv. Zato vjerujem da govorim u ime svih nas koji obavljamo ovu službu kad kažem: Od srca veliko hvala osnivačima, vodstvu i tajništvu CCEE-a što su bili začetnici i posrednici tolikih lijepih i blagoslovljenih crkvenih susreta širom Europe. Meni je svaki susret, bez izuzetka, bio istinski lijep i obogaćujući. Svugdje sam se osjećao dobro prihvaćen. Neka Gospodin daruje vječni mir onima iz CCEE-a koje je pozvao u vječnost, a blagoslovi sve one koji su dali svoj doprinos na tom planu ili danas vrše službu u toj dragocjenoj instituciji Crkve u Europi. Sve te susrete mogao bi nazvati istinskim unutarcrkvenim dijalogom. Pomogli su mi da bolje upoznam i još više zavolim Crkvu Katoličku i svoje poslanje u njoj.

Plenarno zasjedanje CCEE-a u Santiago de Composteli. Foto: CCEE

U Crkvi pozvani na svetost

Sveti papa Pavao VI.  u točci 27 spomenute enciklike piše: „Potrebno je da se Crkva o samoj sebi zamisli i da osjeti bogatstvo vlastita života. Ona mora nastojati da sve potpunije sebe upoznaje, ako želi izvršiti svoje poslanje i svijetu donijeti poruku spasa i bratske ljubavi. Ona mora u sebi iskustveno doživljavati Krista prema riječima apostola Pavla: Da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim (Ef 3,17)“. Uvjeren sam da u svakom narodu postoji izreka koja otprilike kaže: Ako ne znaš što je dobro, kupi ono što je skupo. Ipak, najdragocjenije stvari ne mogu se kupiti niti se mogu platiti. Mogu se dobiti samo besplatno počevši od života, ljubavi roditelja i brojnih dobrih ljudi na životnoj stazi svake osobe kao i toliko toga što je, zapravo, povezano ne samo s ljudskom ljubavlju nego je predokus božanske ljubavi. A neizmjerni dar Kristove ljubavi je Crkva. Velika je milost da možemo biti njezini članovi. Dar Crkve je neprocjenjiv i nezamjenjiv jer je izišla iz Kristova boka na križu. U njoj i po njoj svaki član osobno i kao zajednica susreće Isusa Krista, susreće svoju braću i sestre u vjeri. Siguran znak da volim Crkvu jest da svim  silama nastojim hoditi putem Isusa Krista odnosno putem svetosti. Sveci kroz povijest su neprocjenjiv dar Crkvi. Sveci su ostvarenje Crkve u svakodnevici i najljepše lice Crkve u svijetu i tako će biti do konca svijeta. Oni su kroz dijalog s Bogom pronašli način vođenja dijaloga unutar Crkve i u svijetu te ostvarili poslanje koje im je Krist povjerio.

Odrastanje u školi vjere božanske riječi

„Svijest o otajstvu Crkve je posljedica zrele vjere koja je prožela svu životnu djelatnost. Iz takve vjere rađa se onaj osjećaj Crkve kojim treba da pravi kršćanin bude duboko prožet. To je kršćanin koji je odrastao u školi božanske riječi, koji je othranjen milošću sakramenata i nebeskim nadahnućem Duha Branitelja, očvrsnuo izvršavanjem evanđeoskih kreposti, zadojen kulturom i srdačnim drugovanjem crkvene zajednice i duboko u sebi radostan što je dionik onog kraljevskog svećeništva koji je vlastit Božjem narodu (usp. 1 Pt 2,9)“, piše Sveti Otac u točci 38 spomenute enciklike te odmah u točci 39 dodaje da „otajstvo Crkve nije isključivo stvar teološkog proučavanja“ nego „mora biti življena stvarnost“.

Jedan član Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, izvanredan poznavatelj crkvenih otaca, jednom je kazao da su počecima Crkve, a i kasnije, najveći teolozi bili u isto vrijeme i najveći sveci. Također je iznio dojam da se ne bi moglo reći za noviju povijest Crkve, da su veliki teolozi u isto vrijeme i veliki sveci. Znanje je izvanredno važno i jedan je od darova Duha Svetoga. Mi, koji živimo u zemljama gdje je desetljećima vladao komunistički režim, nerijetko budemo iznenađeni, a ponekad i pomalo ljuti kad pročitamo kritike pojedinih katoličkih teologa u zapadnim zemljama u vezi s pojedinim crkvenim dokumentima. Naravno, ono što ti teolozi pišu odražava se i na vjernike. Prije dvadesetak godina mijenjao sam župnika u jednom njemačkom gradu u vrijeme odmora. Nakon večernje Mise prišla mi je jedna vjernica vidno nezadovoljna nečim što je tadašnji Papa napisao u jednom dokumentu objavljenom upravo u to vrijeme. Bio sam prilično iznenađen. Uvjeren sam da to nije bio njezin zaključak na temelju čitanja dokumenta nego rezultat onoga što je tada pisalo u medijima, a čemu su doprinos dali i pojedini katolički teolozi. Jedan profesor iz Sarajeva, koji je studirao u Innsbrucku, jednom je kazao da mi u zemljama bivšeg komunističkog sustava bez pogovora i s potpunom otvorenošću prihvaćamo sve crkvene dokumente, možda zato što se ne trudimo da ih dobro upoznamo. Uvjeren sam da je, s druge strane, potrebno s puno poniznosti, jasnoće i ljubavi pristupati prema učenju Crkve kako se ne bi uvodilo članove Crkve u nepotrebne nedoumice.

Obraćenje počinje na koljenima

Znanje se stječe uglavnom sjedeći, a svetost ponajprije klečeći. Početak svakog obraćenja počinje na koljenima. Svaka misa počinje pozivom na priznavanje grijeha. Nije li neobično da u brojnim modernim crkvama uopće nije predviđena mogućnost klečanja nego samo sjedenja. Nije li neobično da u brojnim crkvama ne postoji mogućnost da vjernik pristupi sakramentu ispovijedi – ne nekom razgovoru nego sakramentu koji je milosni susret skrušenog grešnika i milosrdnog Oca? I teologija bi, osim na stolici, morala biti učena i na koljenima jer je to susret čovjeka potrebnog Božje ljubavi i praštanja s Bogom koji toliko ljubi čovjeka da mu šalje svoga Sina, svoju Riječ. Kako razumjeti i kako učiti druge o toj Riječi bez susreta s njom, bez duboke poniznosti i svijesti o vlastitoj malenosti, bez iskrene molitve i susreta s Riječju u otajstvu Euharistije? Uvjeren sam da nemali broj teologa iz bogatih zemalja mogu o tome učiti od onih koji su trpjeli ili i danas trpe zbog svoje vjere. Oni su kroz patnju iskusili veličinu i snagu te Božje Riječi. Oni iz iskustva znaju da su prijepori između pojedinih teologa često više ljudsko umovanje nego učenje od Božje Riječi i o Božjoj Riječi koja bi trebala biti pomoć za življenje svakodnevnog života.

Online susret generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija. Foto: Ured za medije CCEE-a

Blagoslovljeni susreti Crkve u Europi

Papa Pavao VI. u svojoj enciklici (br. 61) podsjeća na riječi sv. Pavla: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2). Mene kao svećenika posebno raduje da su svi susreti u organizaciji CCEE-a prožeti misnim slavljima, propovijedanjem i molitvom časoslova. Kad god Crkva moli, pouzdaje se u Božju pomoć i raste na najbolji način u zajedništvu. Koristim prigodu zahvaliti CCEE-u što daje mogućnost da i „male“ Crkve pokažu svoje lijepo lice braći i sestrama iz drugih zemalja. Drago mi je da je i nekoliko važnih događanja u organizaciji CCEE-a održano u Sarajevu. Vjerujem da dijelim mišljenje i kolega u drugim zemljama. Svi ovi susreti su blagoslovljene prigode da u različitim životnim situacijama i društvima učimo izvršiti svoje poslanje; da učimo jedni od drugih i pomognemo jedni drugima kako bi bili kadri u svakoj životnoj situaciji pronaći najbolji način za navještaj Kristova evanđelja i svjedočenje Krista živoga.

Učiti jedni od drugih

Izražavam zahvalnost Crkvama u bogatim zemljama za jako puno dobra koje čine brojnim Crkvama širom svijeta pa tako i u mojoj zemlji Bosni i Hercegovini. To se posebno očitavalo u vremenu rata na ovim prostorima, ali i kasnije sve do danas. Uistinu, postoji izuzetno velika otvorenost i Crkve i ljudi u tim zemljama da sa siromašnijima i manje brojnima podijele puno toga što su stekli i što sada imaju. Bez te svakovrsne potpore mnogih katolika u zapadnim zemljama teško bi se ponovno organizirale brojne mjesne Crkve koje su proživjele i preživjele otomansku vladavinu ili komunistički sustav. Osim toga, u Crkvi u razvijenim zemljama može se naučiti jako puno dobroga. Uvijek iznova se divim s koliko poštovanja crkveni predstavnici u bogatim zemljama pristupaju prema vjernicima i ljudima uopće.

Mons. Ivo Tomašević. Foto: Zvonimir Coric/Vecernji list

U isto vrijeme Crkva u bogatim zapadnim zemljama živi u zamamnostima koje nudi svijet materijalnog blagostanja na gotovo svima razinama. Dojam je da tu sve više vladaju materijalna mjerila i mjerila isključivo ljudskoga duha pa se čini kao da ima jako malo prostora za djelovanje Duha Svetoga. Papa Pavao VI. u spomenutoj enciklici (br. 44) piše: „Kao što svatko znade, Crkva nije odijeljena od ljudskog društva nego u njemu živi. Zbog toga njeni sinovi stoje pod utjecajem toga svijeta, udišu njegovu građansku kulturu, pokoravaju se njegovim zakonima, poprimaju njegove običaje… S jedne strane kršćanski život kakav Crkva brani i promiče mora se trajno čuvati od svega što bi ga moglo obmanuti, okaljati i ugušiti. Kao da se nastoji obraniti od zarazne zablude i zla. S druge pak strane, kršćanski život ne samo da se mora prilagoditi raznim oblicima mišljenja i života što ih vrijeme sa sobom nosi i gotovo nameće, dokle god se oni ne protive bitnim zahtjevima vjerske i moralne nauke, nego mora nastojati da im se približi, da ih očisti, oplemeni, oživi i posveti. U tom smislu Crkva je prisiljena da trajnom budnošću ispituje svoj morali život“, poručio je ovaj sveti Papa. Kada čovjek hoda u tamnoj prostoriji, ide polako i pravi male korake, a staje punom težinom tek kada osjeti da je tlo čvrsto. Mislim da bi tako trebalo postupati i u opasnostima ovoga svijeta. Kad je riječ o vjerskoj i moralnoj nauci, nužno treba praviti malene i sigurne korake kako ne bi ono profano u svijetu zarazilo Crkvu umjesto da Crkva svojim evanđeoskim poslanjem prožme svijet. Kad god je Crkva dopustila da je prožmu profana mjerila, uvijek je snosila teške posljedica, pa makar i desetljećima kasnije, iako se to u početku moglo činiti korisnim pa čak i dobrim.

Imati osjećaja za život Crkve u drugačijim okolnostima

U Bosnu i Hercegovini su u poratnom vremenu dolazili brojni crkveni predstavnici u vrlo otvorenom duhu i u želju da se Crkve međusobno obogate. To je često urodilo vrlo dobrim plodovima. Ipak, dobri plodovi su izostali uglavnom onda kada se željelo mjerila iz vlastite zemlje prenijeti u zemlju s drugačijim, uređenjem, tradicijom, kulturom, sastavom stanovništva… Čini mi se da su nesporazumi najčešće nastajali na planu ekumenizma i dijaloga zbog nedostatka sluha za one koji žive određenu stvarnost. Uvjeren sam da bi na ovom planu bilo potrebno puno više unutar-crkvenog dijaloga. Moj je dojam da je puno lakše doći u određenu zemlju, odnosno Crkvu pa pokazati „široko srce“ za one koji su brojniji i jači nego li se svrstati uz braću i sestre u vjeri koji su u toj zemlji slabiji. Čini mi se sasvim prirodnim da snažniji brat stane uz slabijeg brata ili sestru. Također mi se čini sasvim kršćanskim da to ne činim protiv nekoga nego za nekoga tko pripada istoj Crkvi. Mnogi su jasno stali i uz nas u Bosni i Hercegovini i širom svijeta i od srca im hvala. Među njima je i CCEE.

Članovi CCEE-a okupljeni na plenarnom zasjedanju u Poznanu. Arhivska fotografija

Djelovanje i poslanje CCEE-a vidim u blagoslovljenoj prigodi da krajevne Crkve u raznim zemljama uče jedne od drugih. Pastiri koji su živjeli i djelovali u vrlo teškim uvjetima tijekom vladavine komunizma mogu od pastira u dobro stojećim i razvijenim zemljama puno naučiti na razini organizacije, rada, reda i istinskog poštovanja prema svakom vjerniku i prema svakoj osobi uopće. S druge strane, pastiri u zapadnim zemljama mogli bi naučiti da su poslani biti pastiri. A pastir ne ide s ovcama niti ih slijedi nego ide ispred njih i nalazi im pašu (usp. Iv 10,4). U tijeku je Europsko prvenstvo u nogometu. Igrači imaju svoje uloge i igraju kao tim samo ako izbornik dobro radi svoj posao. Igrači imaju svoje poslanje, a izbornik svoje. I u najdemokratskijim zemljama je tako. Može li profesor obaviti svoje poslanje na način da postane jedan od studenata pa da svi na demokratski način određuju što trebaju učiti, a što ne? A da ne spominjem upravljanje vlakovima, zrakoplovima… kada se radi o sigurnosti ljudskih života. Pastir ima svoju nezamjenjivu ulogu i poslanje koje nije on sam sebi dao. Pastir je izabran od nebeskog Pastira da djeluje u Njegovo ime i u Njegovu duhu i da propovijeda Njegovu riječ. Pastir je poslan propovijedati i vjernici imaju pravo čuti pastira. Pastir nema pravo u ime demokracije ili navodne poniznosti pobjeći od svoje zadaće jer mu je to povjerila Crkva u Kristovo ime. Duh svijeta uvijek najprije želi udariti pastira bez obzira o kojem se duhu svijeta radilo i o kojim se metodama služio. Unatoč svima ljudskim slabostima i ograničenostima pastiri su pozvani i poslani vršiti svoje poslanje. Pastir treba biti ponizan; treba uvijek imati otvoreno uho da čuje druge, a posebno vjernike koji su povjereni njegovoj skrbi. Ipak, mora ostati pastir kako ne bi iznevjerio svoje poslanje. Vjernici trebaju pastire i to kao pastire, navjestitelje Božje riječi, djelitelje svetih otajstava i svjedoke Božje ljubavi u svijetu.

Crkva živi i djeluje u društvenim sustavima koji se mijenjaju 

Oni koji su promicali komunistički režim bili su uvjereni da je to najpravedniji i svakako posljednji sustav te da ne može doći nakon njega nijedan drugi. I mi koji smo u takvim sustavima rasli imali smo dojam da će to uistinu trajati još jako dugo. I onda se odjednom sve urušilo. Tako je bilo i s drugim sustavima u povijesti, a tako je i sada i bit će ubuduće tako. Ukus moći je zamaman i nerijetko otrovan. I Crkva je u svakom vremenu i svakom sustavu u napasti da makar malo okusi tu moć. I kad god je na to pristala, došle su teške posljedice pa makar to bilo i desetljećima kasnije. Kao što nije bilo niti će biti svijeta bez boli, patnje i smrti, tako ni Crkve neće biti bez križa. Ima puno dijelova svijeta gdje kršćani trpe radi križa, križem se diče i od njega ne odustaju. Tamo gdje se zablude „šuljaju unutar same Crkve“,  kako kaže spomenuta enciklika, tamo se sve više gubi simbol križa i zamjenjuju ga razni drugi zemaljski simboli. Crkva je poslana naviještati kraljevstvo Božje i naviještati Kristovo evanđelje upotrebljavajući sve dobre načine u vremenu u kojem živi, ali nikad se ne odričući svoga poslanja. Crkva se ne smije ni u jednom vremenu i ni u jednom dijelu svijeta odreći križa, jasnog evanđeoskog nauka i svoga misijskog poslanja; ne smije se odreći Krista. Čovjek raste i od malog djeteta postaje mladić ili djevojka, a potom zrela osoba sve do dana starosti. Uvijek ista osoba, a gotovo neprepoznatljiva uspoređujući djetinjstvo, zrelost i starost. Uvijek slična odjeća, a opet tako različita po veličini i izgledu prilagođenom svakoj dobi. Mislim da smo i mi kao članovi Crkve pozvani i evanđelje obući u odjeću vremena, ali nikada ne izdajući njegovu bit.

Unutarcrkveni razgovor „iskren i prožet izvornom svetošću“

Čini se da je trajna čovjekova napast da bude neovisan i to od bilo koga i bilo čega i nerijetko se to postavlja kao ideal. U toj i takvoj želji čovjek nastoji steći što više i što manje ovisiti o drugima i tako se sve više zatvara i sve više ostaje sam. Sve manje mu treba tuđa pomoć i suradnja s drugima posebno s onima koji imaju manje. Sve manje mu treba i Bog i čovjek i sve više ima dojam da je dostatan sam sebi. Sve više se otvara svjetskim ugodama i zatvara se sve više životu zemaljskom i životu vječnom uvjeren u vlastitu moć i mudrost. U spomenutoj enciklici u broju 119 Sveti Otac piše: „Duh pretjerane nezavisnosti, kritizerstva i prkošenja loše se slaže s ljubavlju koja je izvor uzajamnog povezivanja, sloge i mira. U protivnom slučaju razgovor lako prelazi u prepiranje, svađe i razdor. To je svakako nešto najneugodnije iako, na žalost, do toga nerijetko dolazi, unatoč Pavlovoj opomeni: Neka ne bude među vama razdora (1 Kor 1,10). Papa Pavao VI. želi da razgovor unutar Crkve … „bude živ i prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krepost, za sve vrijednosti naše kršćanske baštine! Da bude iskren i prožet izvornom svetošću! Da bude spreman čuti različite glasove ljudi našeg vremena! I najposlije da bude podoban te od katolika napravi ljude zaista dobre, ljude mudre, ljude slobodne, ljude nepristrane, vedre i hrabre!“ (br. 116).

Želim da i ovaj naš razgovor na daljinu i svaki razgovor unutar Crkve bude upravo takav. Zahvaljujem svima za pozornost i za strpljenje.

Mons. Ivo Tomašević

Generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine