Drugi dan trodnevnice za blagdan bl. Alojzija Stepinca

Draga braćo svećenici i sestre redovnice, dragi bogoslovi i kandidatice, dragi hodočasnici, braćo i sestre, nakon što smo, predvođeni našim Nadbiskupom, kardinalom Josipom, postavili i počastili ovaj križ koji nam je došao iz Budimpešte, kao simbol 52. međunarodnoga euharistijskog kongresa, ušli smo u slavlje Pete nedjelje kroz godinu u trodnevnoj pripravi za blagdan blaženoga Alojzija Stepinca.

Na križu se nalaze relikvije svetaca i blaženika u rasponu od tisuću sedamsto godina (od sv. Martina), među kojima osobito značenje imaju mučenici, a naročito oni koji su svjedočili vjeru u doba komunizma u zemljama Srednje Europe. Među njima su prisutni i hrvatski mučenici: sveti Marko Križevčanin, blaženi Alojzije Stepinac i blažene ‘Drinske mučenice’.

U Crkvi, prije svih ostalih svetaca, mučenici daju svijetu okus Radosne vijesti i unose svjetlo u tamu grijeha i trpljenja, jer – kako piše sveti Pavao – nisu htjeli znati ništa drugo, osim Isusa Krista i to raspetoga.

Oni su primjer da se naša vjera ne temelji na ljudskoj mudrosti nego na Božjoj snazi. Tom snagom Bog krijepi slabe ljude da čine njegova djela.

U Kristu i mi sebe prinosimo Ocu. Molimo na nakane Crkve i na svoje životne nakane donoseći u njima i ljude za koje osjećamo da im je potrebna molitva naše vjerničke zajednice. U radosti Dana Gospodnjega stavimo u svoj prinos zahvalu za svoju vjeru, zatim svoje grijehe te spremnost i čežnju za obraćenjem.

U pouzdanju u milosrđe najprije ćemo se pokajati, a zatim pjevajući ispovjediti da je Krist naš Spasitelj i Gospodin.

Homilija

 Liturgijska čitanja:

Iz 58, 7-10; Ps 112, 4-8a.9; 1Kor 2, 1-5; Mt 5, 13-16

 Draga braćo i sestre!

1. Svako Evanđelje u sebi sadrži Radosnu vijest, onu koja nam govori o spasenju i koja nam – štoviše – donosi spasenje. No, u navještaju te žive Riječi nisu uvijek jednaki naglasci. Redovito se nalazimo pred svojim slabostima; čini nam se da se ne mičemo u duhovnosti, da se ne popravljamo, nego da nazadujemo, da ne uspijevamo biti dobri kršćani. U tim slučajevima i Evanđelja mogu djelovati upozoravajuće, možda prijekorno ili pak nedostižno, te je teško razaznati zašto bi za nas neki navještaj uopće bio radostan, budući da nam pokazuje kako smo daleko od onoga što Isus želi.

No, kada se vratimo u srž Radosne vijesti i čujemo Evanđelje koje smo čuli danas (a ono je nastavak Blaženstava), shvatimo da postoji temeljna radost, dar koji živi u nama i s pomoću kojega živimo; da smo dionici nečega što je razlog radosti, bez obzira na svoje ograničenosti i neuspjehe.

Vi ste sol zemlje i svjetlost svijeta. Isus ne kaže da to trebamo biti niti nam ne nabraja što bismo trebali učiniti da bismo to postali. Jednostavno: vi jeste sol i svjetlost! To jest radosna vijest, do te mjere da se možda pojavi potreba za ispričavanjem: Gospodine, pa ti me znaš; znaš koliko sam malen, jadan, grješan; ti znaš da jedva nosim sebe i svoju muku, a ne da bih mogao biti svjetlost drugima i svijetu.

Upravo je zbog toga nužno vidjeti da postoji nešto zbog čega kao Kristovi učenici jesmo sol i svjetlost. Ako to nije po našim sposobnostima i zaslugama, onda je očito po Božjemu daru.

2. Što bi bio taj dar koji može dati jedino Bog i zašto je stavljen u sliku soli i svjetla? Ono što Bog daje jest božansko. Takvi su njegovi darovi, oni koji u čovjeku i u stvorenome nemaju svoje izvorište niti svoj puni smisao.

Gledajući našu svakidašnjicu, lako ćemo uočiti da je takav dar prije svega život, osobito ljudski život. Osim toga, takva je ljubav, ona koja ne traži uzvrat, nego se raduje što može biti dar drugomu. Takva je i radost, ona duboka koja ujedno pruža mir; takvu radost ne možemo proizvesti, osvojiti, kupiti…

Ti darovi koji – svaki na svoj način – objavljuju našu pripadnost Bogu i usmjerenost prema vječnosti, jesu sol i svjetlost. Kao kršćani u zajednici Crkve to jesmo po prisutnosti Isusa Krista, bez obzira na našu grješnost. Zato kažemo da smo u svetoj Crkvi mi grješnici.

3. Ipak, tu se ne nalazi točka. Isus želi da darovana sol donosi okus i da darovano svjetlo ne bude skriveno. Drugim riječima: kaže nam da smo pozvani omogućiti drugima osjetiti okus i dati im da žive u svjetlu Božje ljubavi koja je u nama. Okus i svjetlo posreduje se dobrim djelima.

Svi su ljudi Božja djeca, stvorenja istoga Stvoritelja. Mi koji smo Kristovi u njemu, po njemu i s njime, već smo dionici vječnosti, dara milosti koji nam je dan da bi se očitovao. Kako? Da živeći prilike i neprilike koje živi svi ljudi, ne živimo sebično, nego u radosti dara. Sebičan čovjek ne odražava vječnost, ne odražava istinu ljudskoga postojanja; odlučuje se biti zatvoren u prolaznost.

Gledajući u svjetlu vječnosti u kojoj smo nositelji Božjega dara ljubavi u Kristovu križu i uskrsnuću – sve se mijenja: odnosi prema sebi i drugim ljudima, prema stvorenomu svijetu i materijalnim dobrima; odnosi prema prošlosti i budućnosti.

To je oduvijek ljude u susretu s kršćanima i zbunjivalo i privlačilo. Vidjeli su – i danas vide – da žive od Kristova dara koji ljude čini slobodnima. Kršćanin je slobodan čovjek komu nitko temeljnu i nosivu slobodu ne može oduzeti.

4. Isus u slici o soli i svjetlu naznačuje i putove očitovanja Božje ljubavi u svijetu. Prvi je način biti za nekoga i biti s nekim. Novi život koji je u nama, osobito po sakramentima, odražava se u susretu s drugima.

Kršćani, su uronjeni u svijet okrenut sve više u čudne pokušaje samoostvarivanja i stjecanja vlastitoga boljitka. A to su samo ogranci sebičnosti koja u konačnici, rečeno Isusovim riječima završava u bljutavosti, u hrani koja izgleda privlačno, ali nema okusa. Okus daje darivanje drugima; nevidljivost koja je poput soli ugrađena u osjetljivu radost.

Drugi je put izloženost koja nije nametljiva. Slika grada na gori je danost. Isticali se ili ne isticali kao kršćani, ne možemo biti neprimijećeni. Svaka nametljivost je sebična vidljivost koja se obično prekrije nekom posudom, kada se sebičnost osjeti ugroženom. Zato su najveće svjetlo u svijetu oni koji su prisutni; za koje znate da se na njih možete osloniti, koji se ne guraju u medijski prostor da bi promicali sebe, nego pokušavaju dati glas i lice Crkvi samozatajnih koji ne trebaju dodatnu rasvjetu.

I izabrani je narod u svome Savezu s Bogom, u proročkim riječima, našao taj put koji smo večeras susreli u Knjizi proroka Izaije: nahrani gladnoga, uvedi pod krov beskućnika, odjeni gole, ne skrivaj se od svojih bližnjih; ukloni prijetnju i ružne riječi… Tako se pali svjetlo u tami svijeta.

5. Nama kršćanima je dano da budemo znak Novoga saveza koji je Bog uspostavio s ljudima. Osim što je sol nekada služila za plaćanje nečijega rada, ona se bacala i na potpisane ugovore, poput pečata.

Isus je imao pred sobom sliku kamene soli koja može gubiti slanost. Bljutavost u našim životima dolazi od raznih sebičnosti i nedopuštanja da bude vidljiva povezanost s vječnošću, odnosno s Bogom. Tamo gdje se pojavi neukus, sigurno će se naći zrnca sebičnosti. Ona ne poštuje drugoga, ona vrijeđa, ne mari za istinu, nanosi bol.

Slično je i sa svjetlom koje je Božji dar, ali Isus govori o našemu svjetlu, o našim dobrim djelima koja ne pokazuju nas, nego Boga, jer je konačni smisao toga što mi činimo radost očitovanja Božje slave. Nema veće radosti.

Braćo i sestre, pod dojmom sam podno ovoga križa koji je istinski plamen kršćanskoga svjedočanstva. Ovdje su uprisutnjeni životi koji su davali okus i čije se svjetlo nije moglo sakriti. Ako bismo izdvojili bilo koga od njih, našli bismo da im je to zajedničko. To je zajednički matični kod Crkve i vječnosti.

6. Večeras je pred nama lik blaženoga Alojzija. Sve što sam rekao o soli i svjetlu tako zorno i blisko susrećemo kod njega. U bljutavosti ideologija i postupanja koja nisu dostojna čovjeka, on je čuvao okus ljudskosti i Blaženstava. No, zauzvrat se prema njemu postupalo tako da ga se nastojalo učiniti bljutavim. Ali – okus je ostao, jer je znao da ne nosi svoja djela, nego čuva i daruje okus Evanđelja.

I svjetlo koje je imao u sebi – do kuda je doprlo? Vidjeli su ga po svem svijetu, prenosili, dijelili, o njemu govorili. Ali nisu u pitanju samo zemljopisna prostranstva, nego ljudska srca. To je svjetlo dopiralo i do njegovih progonitelja. Vidjeli su ga, osjetili njegovu moć i privlačnost.

Htjeli su ga ugasiti, jer je uznemiravalo; htjeli su ga sakriti, jer je njegov sjaj bio jači od bilo koje zvijezde kojom su kitili svoja odijela; jači od baklji koje su palili da bi osvjetljavali noći zločina i hranili mrak u sebi; od štafeta kojima su veličali sebičnost i zatvarali pogled u bezboštvo.

7. Ne trebamo se stoga plašiti neukusa, nego dati da okus Kristove soli preobrazi bljutavost. Ne treba biti tjeskoban zbog tame, nego imati pouzdanja da najmanje svjetlo razgoni najcrnji mrak.

U svakome razdoblju povijesti zlo se očitovalo na svoj način. I u našemu svijetu je ono zadobilo nove oblike.

Ovih sam dana čitao najavu objavljivanja nove knjige razgovora s papom Franjom (usp. Luigi Maria Epicoco, ‘San Giovanni Paolo Magno’ – ‘Sveti Ivan Pavao Veliki’). Bilo mi je zanimljivo da na postavljeno pitanje o specifičnosti zla, o tome koji su oblici s pomoću kojih zlo djeluje u današnjici Papa – prema toj najavi – odgovara da je jedan od tih oblika ‘rodna ideologija’, upozoravajući na „opasan kulturalni korijen“ koji želi razoriti stvarateljski Božji plan dokidanjem različitosti, ‘homogeniziranjem’, to jest izjednačavanjem i svođenja na neutralnost.

Upozorava na ideološki plan koji se ne osvrće na stvarnost, na jedincatost svakoga čovjeka, jer ljude jedne k drugima ne približava dokidanje različitosti, nego prihvaćanje. Plodnost je prisutna u različitosti, počevši od različitosti između muškarca i žene, po kojoj smo slika Božja. Kršćanstvo je – kaže Papa – uvijek davalo prednost činjenicama/stvarnosti pred idejama. U rodnoj ideologiji se vidi da se ideja, na podmukao način, postavlja iznad stvarnosti, namećući i državama i narodima da se toj ideologiji prilagodi.

Svako vrijeme ima svoje neukuse i tame. Tako i naše. I kada osjećamo njihov teret blaženi Alojzije u ovome zajedništvu svetih nas tješi i ohrabruje Isusovim glasom: Vi jeste sol zemlje i svjetlo svijeta.

Amen.