Liturgijska čitanja: Pnz 4, 32 –34. 39 – 40; Ps 33; Rim 8, 14 – 17; Mt 28, 16 – 20

Preuzvišeni Apostolski nunciju u Republici Hrvatskoj,
cijenjeni gospodine Predsjedniče Hrvatskoga sabora i saborski zastupnici,
poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti,
cijenjeni predstavnici gradskih vlasti,
draga subraćo u svećeništvu i đakonatu,
drage sestre redovnice,
poštovani pripadnici hrvatske vojske i policije,
cijenjeni hrvatski branitelji,
poštovani predstavnici znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija,
draga braćo i sestre u Kristu!

1. Današnja svetkovina Presvetoga Trojstva pruža nam svjetlo kojim kao vjernici razmatramo i živimo ovogodišnji Dan državnosti, osobito po naviještenoj Božjoj riječi. Iz nje ističem četiri rečenice u kojima je vidljivo što kao vjernici i kao narod posebno trebamo njegovati i živjeti. To su ne samo smjerokazi, nego uporišta i sigurna prisutnost trojstvene Božje ljubavi.

Prva nas rečenica poziva: Ispitaj prijašnja vremena. Druga naglašava: Drži Božje zapovijedi. Treća nas rečenica podsjeća: Ne primiste duh robovanja nego posinstva. Četvrta nas poruka ohrabruje: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Ta se četiri vidika može razmatrati u dinamici Božje ljubavi, objavljene kao očitovanje prošloga, sadašnjega i budućega te kao djelovanje Presvetoga Trojstva u ljudskoj povijesti. Zanemarivanje bilo kojeg dijela te životne cjeline otvara nam prostore praznine, beznađa i umiranja.

U Knjizi Ponovljenoga zakona Mojsije potiče izabrani narod na divljenje prema onomu što je Bog za njega učinio u prošlosti: čuli su njegov glas; osjetili su moćnu ruku kojom je poražena faraonova sila; upoznali su Božju slavu. Nisu Izraelci izabrali Gospodina, nego je Bog izabrao njih. U svojoj se ljubavi prignuo nad njihovu bijedu, otvorio putove slobode, branio ih od neprijatelja i s njima sklopio Savez. U tom Savezu Bog ostaje vjeran svojim obećanjima i u ljudskim nevjerama.

Bog se je objavio kao zajedništvo u koje poziva čovjeka. Premda u tome tekstu ne možemo izravno vidjeti otajstvo Božjega Trojstva, to što je u svojoj povijesti doživio izabrani narod upravo je ono što je nama darovano u otajstvu i zajedništvu triju božanskih Osoba.

2. Ispitaj prijašnja vremena. Taj je poziv, braćo i sestre, danas upućen i nama. Zar je teško u hrvatskoj prošlosti osjetiti da je i nas Bog pridružio onima što ih je vodio „kušnjama, znakovima, čudesima… jakom rukom… uza silne strahote“? Svaki je narod pozvan čitati svoju povijest u odnosu prema Božjemu planu i njegovim djelima. Ako pogledamo prošlost svoga naroda, naći ćemo puno razloga koji vode prema divljenju.

U svim mukama i trpljenjima, a danas se posebno spominjemo posljednjih triju desetljeća, nalazi se povijest našeg zajedništva s Bogom, naša pripadnost Ocu, koji je darovao svoga Sina, a između Oca i Sina postoji veza ljubavi Duh Sveti. Bog nas poziva da ispitamo svoju prošlost, da bismo u njoj pronašli Božju prisutnost, svoju pripadnost Bogu, kao i svoje stranputice. To je polazište za našu sadašnjost, to nam daje nutarnju snagu za naša nastojanja i ciljeve kojima težimo. Bez istine o prošlosti i čovjek pojedinac i narod prepušteni su lutanju, gube osjećaj pripadnosti i sposobnost voljeti i diviti se.

Tko ispita hrvatsku prošlost i put do slobode našega naroda, u njoj će nezaobilazno susresti Boga, napose po ljudima koji su bili nošeni Božjom pripadnošću i čija je žrtva dio iste božanske ljubavi. To je učinjeno pred našim očima, ne u nekoj nejasnoj davnini. Pa ipak, kao da toliko puta zatvaramo i oči i srce, prepuštajući da se ta prošlost iskrivljuje i da blijede čudesna djela ljubavi.

3. Polazište je, dakle, susret s Bogom. Ta spoznaja, zasađena u srcu, ima i svoje smjerokaze i svoj put, zacrtan Božjim zapovijedima. O njima Mojsije kaže da ih Gospodin daje radi dobra naroda, kako radi sadašnjega naraštaja, tako i radi njegove djece. Božje su zapovijedi dane radi života na zemlji; ne kao opterećenje nego kao smjerokaz sigurnosti i Božje blizine.

Svoj je narod Bog trajno poučavao da Njegovu prisutnost nije moguće omeđiti ljudskim mislima i planovima. Njegov je dom uvijek među onima koji čuvaju i obdržavaju njegove zapovijedi i vrše njegovu volju. Biblijsku životnu istinu sažima ova rečenica: „Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema.“ Time je potvrđena prva, temeljna zapovijed iz Dekaloga i ujedno naviještena pogubnost pokušaja stvaranja drugih božanstava; štetnost odmaka od Stvoritelja svijeta i čovjeka.

Božje su zapovijedi radi dobra. Bog je stvorio svijet i povjerio ga nama. On je stvorio svakog čovjeka i u toj stvorenosti ostavio izvorište našega odnosa prema drugim ljudima i prema svemu stvorenomu.

I društvena i državna zajednica trebaju biti usmjerene prema dobru. Lako možemo prepoznati da nam je Bog bio blizu svaki put kada smo slijedili dobro, zalagali se za pravednost, živjeli pošteno poštujući Božje zapovijedi. Nije teško slijediti trag njegove milosti koja nas je održala i u najtežim trenutcima, s mnogo žrtava. Stoga nema razloga da pogazimo istinu o svojoj pripadnosti Bogu i dobrobiti Božjih zapovijedi u svome životu.

4. To što je Bog činio i navijestio u Starome zavjetu, ispunio je u svome Sinu Isusu Kristu. Značenje i ljepotu naše povezanosti s Bogom sveti Pavao kršćanima u Rimu iznosi govorom o Duhu po kojemu smo Božja djeca, slobodni u njegovoj ljubavi.

„Sloboda“ je riječ za onu stvarnost koju je hrvatski narod željno očekivao i za nju se konačno izborio na političkoj razini, ali svjesni smo da politička sloboda nema svoju puninu bez slobode duha. Štoviše, samo unutarnja čovjekova sloboda donosi plodove izvanjske slobode. Zato valja pripaziti da se pod krinkom vanjskih privlačnosti, stavljenih pod ime slobode, ne bismo dopustili zarobiti i upasti u robovanje koje unosi malodušnost i tugu u narod.

Premda znamo da slobode bez trpljenja nema, baš kao što ni ljubav nije ljubav, ako nije slobodna, danas posebno molimo da nas nadahnjuje i jača Božji Duh slobode. S njime se čovjek zna suprotstaviti primamljivim ponudama blagostanja koje šire sebičnost te vode u ropstvo i razaranje duha.

5. Upravo zbog toga u današnjemu Evanđelju odjekuje sigurnost puna nade: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ Evanđelist Matej, na svojoj zadnjoj stranici, poput pripjeva vraća nas na svoje prve stranice na kojima je pisao o Emanuelu – Bogu s nama. Bog je postao čovjekom i ušao u svijet. Ušao je u naše strahove, nesigurnosti, svakidašnje dvojbe i pitanja.

Kada su učenici ugledali Isusa, najprije su mu se poklonili, a neki su posumnjali. To je okvir i našega života: između klanjanja i sumnja; između pobožnosti i nevjera; između zazivanja Božje jakosti i naših slabosti.

Isus, osim poslanja da krste ljude u ime Presvetoga Trojstva i da čuvaju što je zapovjedio, daje učenicima posvemašnju sigurnost da njihov hod svijetom neće biti usamljen, nego uvijek s Božjom prisutnošću koja se očitovala i darovala u Isusu Kristu. I u sadašnjem društvenomu trenutku potrebna nam je ta sigurnost i pouzdanje. Potrebna nam je nada.

Dragi vjernici, siguran sam da su za našu sadašnjost i budućnost odlučujuća četiri nosiva stupa koja možemo iščitati u današnjim liturgijskim čitanjima: spomen, Božje zapovijedi, sloboda i nada. Ti su stupovi međusobno povezani i tvore temeljna uporišta, u kojima prekidanje međusobnih veza dovodi do narušavanja stabilnosti hrvatskoga društva i države.

6. Braćo i sestre, Bog koji nas je stvorio u našoj jedincatosti, svakom je čovjeku darovao posebnost u kojoj živi dar savjesti. Ovih se dana spominjemo desete obljetnice pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj (4. i 5. lipnja 2011.). Prigoda je to da se upravo u ovakvim slavljima spomenemo i njegovih dubokih poruka. Među njima su svakako važne i one koje nam je u Hrvatskome narodnome kazalištu (4. lipnja) darovao o savjesti, ali obuhvatio je i četiri sastavnice koje sam spomenuo. Papa nam je rekao sljedeće:

„Valja priznati i razvijati velika dostignuća modernoga doba, to jest, priznavanje i jamstvo slobode savjesti, ljudskih prava, slobode znanosti i time, slobodnoga društva, ali pri tom zadržati otvorenima razum i slobodu prema njihovu nadnaravnom temelju, kako bi se izbjeglo to da se ta dostignuća samo-izbrišu, kao što nažalost nerijetko možemo ustvrditi. Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu ‚kritičkom‘ čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi Zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost […].

Treba spominjati […] začetke, pa i zbog povijesne istine, i vrlo je važno znati pomno iščitavati te korijene, jer oni mogu i danas nadahnjivati. Ključno je otkriti snagu nekog događaja […]. Valja shvatiti zašto i kako je do toga došlo, kako bi se i danas vrjednovala ta snaga, koja je duhovna stvarnost, a postaje kulturnom i onda i društvenom. U temelju svega su muškarci i žene, dakle, osobe – savjesti, vođene snagom istine i dobra.“

Papa ističe savjest kao glavni čimbenik za kulturnu izgradnju i za promicanje općeg dobra. Zato kaže: „Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je ‚veliki kodeks‘ europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi […]. Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, […] a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije.“

Benedikt XVI. naglašava da su vjernici laici, surađujući u društvenoj i državnoj zajednici, pozvani velikodušno doprinositi raznim nastojanjima, a posebno primjerom svoga života, da društvo u kojemu žive bude gostoljubivo, a ne prazno i lažno neutralno, nego bogato ljudskim sadržajima, s izrazitim etičkim obilježjem. Vjernici laici pozvani su, naime, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve, živjeti, svjedočiti i promicati socijalnu pravdu, istinsku laičnost države i društva, zalažući se za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja.

7. Konačno, draga braćo i sestre, dok mi danas nosimo odgovornost koju nam je Bog povjerio, molimo sa psalmistom: „Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!“ Psalam 33 današnje Svetkovine sadrži četiri ključna uporišta što smo ih istaknuli, a koja ne smijemo prepustiti hirovitosti novih ideologija sa starim nakanama.

Kršteni smo u ime Presvetoga Trojstva, potvrđeni Božjim Duhom i postali smo dionici odnosa ljubavi božanskih Osoba što posebno živimo u Euharistiji. Po njoj je u nama Kristova prisutnost, a po nama se ta prisutnost daruje svima koje susrećemo, bez obzira s kakvim se kušnjama suočavali.

U ovoj crkvi svetoga Petra, pod okriljem Presvete Bogorodice „Najvjernije odvjetnice Hrvatske“, utječući se zagovoru svetoga Josipa, zaštitnika Crkve i hrvatskoga naroda, a slaveći ovih mjeseci posebnu Godinu Zaručnika Djevice Marije, koju nam je darovao papa Franjo, završavam homiliju psalmistovim riječima koje učvršćuju nadu i progovaraju takvim pouzdanjem kakvo je nosilo i blaženoga Alojzija Stepinca: „Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!“ Neka dobrota tvoja bude nad Zagrebom i dragom nam Hrvatskom, jer se u Tebe, Gospodine, uzdamo!

Amen.