Slavimo blagdan svetog Dujma, biskupa drevnog grada Salone, i mučenika za vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana. O svetom Dujmu znamo malo i mnogo. Malo s obzirom na njegovu biografiju, ali mnogo s obzirom na baštinu koju nam je ostavio.

Pretpostavlja se da je rođen u Siriji u 3. stoljeću. Točna godina rođenja nije poznata. Izobrazbu je imao u Antiohiji, mjestu gdje su Isusove učenike prvi put prozvali kršćanima (Dj 11, 26), ime koje je trajno ostalo.

Sveti Dujam je poslan kao misionar u Salonu, tada glavni grad rimske pokrajine Dalmacije, gdje je postao i njezin prvi biskup. Vodio je biskupiju oko 20 godina, ali nemamo značajnijih podataka o njegovu životu i djelovanju.

Njegov ovozemaljski život je završio mučeničkom smrću 304. godine, za vrijeme progona cara Dioklecijana koji je u susjedstvu, ovdje u Splitu, sagradio svoju impozantnu palaču, ljetnikovac, ali i svoj mauzolej sa željom da tu trajno ostane.

Sveti Dujam je pokopan na Manastirinama, da bi nakon propasti Salone, njegovo tijelo bilo preneseno baš u Dioklecijanov mauzolej koji je potom postao katedralom. Tu se očituje određena ironija povijesti: mučenik završava na mjestu gdje je bio grob njegova mučitelja. Mučitelj je potisnut, morao je napustiti impozantno zdanje svoga počivališta i ustupiti mjesto svojoj žrtvi. Tako to redovito biva: žrtve pobjeđuju svoje ubojice, žrtve se slavi, a ne ubojice.

Nema sumnje da je sveti Dujam bio dobro poznat u Crkvi svoga vremena, a postao je još poznatiji nakon svoje mučeničke smrti. O njegovoj mučeničkoj smrti i o njegovoj svetosti glasi su doprli do Rima, središtu carstva i središtu Crkve.

Nešto kasnije papa Ivan IV. (641. godine) šalje svog izaslanika da u Rim donese kosti solinskih mučenika jer je Crkva uvijek to smatrala posebnom dragocjenošću. Ali nije mogao dobiti sve jer ni vjernici ovoga kraja nisu htjeli ostati bez relikvija svojih mučenika. Mučenici su uvijek bili dragocjenost Crkve.

Mučenik dolazi od grčke riječi „martys“ ili „martyrion“, u značenju „svjedok“. Isus je od svojih učenika i tražio upravo to: „Bit ćete mi svjedoci.“

Tako je na početku kršćanstva nazivan svjedokom, „martys“, svaki kršćanin koji je autentično živio evanđelje, koji je svojim životom pokazivao ljudima lice i srce Isusa Krista. Kršćanin koji nije bio svjedok jedva da se i zvao kršćaninom.

Kako je sve više kršćana mučeništvom plaćalo svoju vjeru, na njih se onda gledalo kao na svjedoke do maksimuma, pa se od drugog stoljeća ta riječ „martys“ počela upotrebljavati isključivo za mučenike.

Mučenici nisu bili ljudi koji su voljeli smrt, nego su voljeli život. Oni su u svojoj vjeri iskusili Isusovu blizinu i istinu koju je Isus naviještao, a ta je da je on uskrsnuće i život. Zbog te istine oni nemaju straha dati ovozemaljski život jer su bili uvjereni da dobivaju onaj vječni u kojem više nema ni suze ni boli.

Za njih umrijeti ne znači izgubiti život. Sa smrću gubi samo onaj koji se poslije smrti ničemu ne nada.

Mučenici ne daju život iz nekog vjerskog fanatizma, nego iz dubokog iskustva Boga. Kada su stavljeni pred izbor: život ili Bog, izabrali su Boga. Nisu izabrali smrt nego su izabrali Boga.

Mučenici ne umiru mrzeći, nego praštajući, voleći i moleći da njihova žrtva donese zemlji više Božjeg blagoslova.

I mi danas kada slavimo naše mučenike ne želimo nikoga optuživati ili mrziti, nego svjedočiti kako dobro uvijek pobjeđuje, i kako zlo zapravo najviše škodi onomu koji ga čini. Nigdje se ne slave mučitelji nego mučenici.

Slaveći svetog Dujma mučenika, koji je živio prije više od 1700 godina mi se ne vraćamo u prošlost, nego iz prošlosti učimo kako živjeti sadašnjost. Mučenici su bili svjedoci vjere u onom vremenu, a mi smo pozvani da to budemo u ovom vremenu. Zahvaljujemo Bogu što danas gdje živimo nismo pozvani biti svjedoci krvlju, ali jesmo biti svjedoci autentičnim kršćanskim životom, ljubavlju i služenjem.

Danas je baš u tomu glavni problem na koji Crkva najviše upozorava: da ne budemo kršćani samo imenom, nego životom. Ako kršćanin nije životom prepoznatljiv kao kršćanin, on onda ne samo da nije svjedok nego je sablazan i kamen spoticaja drugima.

Jer takvi nažalost žive vjeru u kojoj se ne vidi Boga. Oni vjerojatno nisu protiv Boga, ali je njihov odnos s Bogom takav da nema nikakvog utjecaja na njihov život. Oni su, rekli bismo, vjernici „za svaki slučaj“.

Zato ne možemo govoriti danas o tradicionalnom kršćanstvu. Takvoga kršćanstva je sve manje ili ga gotovo nema. U prvim kršćanskim vremenima se govorilo: „Kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje.“ Mnogi su postajali kršćanima, a dolazili su iz poganstva. I sveti Duje je postao kršćanin po svom osobnom izboru, svom osobnom otkriću Boga. Bez osobnog susreta s Bogom nema prave vjere, nema autentičnog kršćanstva.

Negdje od 5. stoljeća se počelo govoriti, kada se rodi dijete u kršćanskoj obitelji, da se „rodio kršćanin“. Znalo se sa velikom sigurnošću da će to dijete biti odgojeno u vjeri jer se u obitelji redovito molilo, svi članovi obitelji su redovito sudjelovali na nedjeljnom euharistijskom slavlju, sakramentalni život je bio uzoran. Dijete je imalo pred očima svjedoke vjere.

S vremenom su se stvari bitno promijenile. Danas, u mnogim slučajevima to nije tako. Mnogi kršćanski roditelji se pobrinu tek da im djeca prime sakramente inicijacije, pa i to, ako je ikako moguće nekim prečacem, zaobilaženjem određenih obaveza.

Djeca, kod takvih roditelja, teško mogu vidjeti da im je Bog u životu važan, da drže do Božjih zapovijedi. Odnos s Bogom im je krajnje oskudan. A ako ga i ima, on se mnogo više sastoji u prigovaranju Bogu nego li u štovanju Boga, nažalost, u služenju Božjim imenom u psovki, mnogo više nego li u molitvi. Tako djeca rastu bez da pred očima imaju autentične uzore vjere.

Zato se danas za mnogu djecu, koja se rode i krste, ne vidi nikakvo jamstvo da će i postati kršćani, baš zato što se u životu njihovih roditelja ne vidi da im vjera visoko kotira na ljestvici vrijednosti. Za dijete u takvim obiteljima se ne može reći: „Rodio se kršćanin.“ Istina, po krštenju će to dijete postati kršćanin, a hoće li će u svom odrastanju upoznati Boga i ostati kršćanin, veliki je upitnik. U tom smislu se i govori da se danas kršćanin ne rađa, nego se kršćaninom postaje.

Kršćanstvo se ne može nametati, kršćanstvo se bira. Ali je važno djeci i mladima pomoći u izboru. Nažalost, u velikom broju slučajeva kršteno dijete danas u obiteljima oskudijeva svjedocima vjere i utjecaj na njegove kasnije izbore imat će netko drugi.

Mnogi roditelji svjesno puštaju djecu da rastu bez dostatne vjerske pouke ostavljajući im mogućnost da se sami kasnije opredijele bez da im se adekvatno pomoglo. Zato danas imamo toliko onih koji se krste, ali kršćani nikada ne postanu.

Nikoga ne treba prisiljavati da prihvati Boga, ali kao kršćani obvezatni smo pomoći djeci i mladima da dostatno upoznaju Boga. Često i naši mladi odbace Boga samo zato što ga nisu nikada dostatno upoznali. Ali to je odgovornost prije svega roditelja, ne isključujući ni nas svećenike i vjeroučitelje.

Zato danas i govorimo o kršćanstvu osobnog izbora. I Isus svakoga koga je zvao uvijek je dodao i ono: „Ako hoćeš.“ U jednom trenutku kada ga određeni broj učenika napušta, jer im se Isus učinio prezahtjevan, Isus se nije uspaničio nego se obratio i ostalima sa pitanjem: „Hoćete li i vi otići?“ (Iv 6, 67).

Isus se nikome ne nameće. Traži od učenika slobodan izbor. Ali je prije važno dobro ga upoznati da bi se moglo birati. Mnogi ga odbace, a da ga nikada nisu upoznali. Ili su možda upoznali kršćane čiji život nije imao nikakve sličnosti sa Isusovim životom, pa su Isusa odbacili jer su upoznali njegovu iskrivljenu sliku u životu onih koji se nazivaju kršćanima.

Ne trebamo se zbog toga obeshrabriti što je vjernika manje. Ne trebamo se niti čuditi što župa može brojati 3 tisuće krštenika, a na nedjeljnoj misi ih nema ni 10 %. Čak je, rekao bih, i normalno da kršćanska zajednica bude mala, da bude „malo stado“, kako će govoriti Isus. Ali je važno da taj mali broj bude autentičan.

Stoga se danas ne trebamo žalostiti što su prošla vremena kršćanskih masa, nego se radovati malom broju vjernih koji znaju kome su povjerovali i trude se biti dosljedni. Zahvalni smo Bogu što u našem narodu danas ima podosta takvih.

To su kršćani koji u sebi nose Isusove osjećaje za siromašne i potrebite, koji imaju srce koje se zna ganuti nad patnjama braće i sestara. To su kršćani koji znaju živjeti svakodnevno mučeništvo ljubavi i služenja. Po takvima, kako veli sveti Augustin, Crkva cvjeta i raste, prije svega u duhu, a onda i u broju.

Biti mučenici ljubavi i služenja je uistinu uzvišen ideal prema kome treba težiti svaki kršćanin. Ovo nije nikome nemoguće. Istina, ovo nije lako, jer je za ovo potrebno novo srce. Neka nam svima to isprose naš sveti zaštitnik sveti Dujam. Amen.