Uvod

U kontekstu naslova sa Školjića iz srpnja prošle godine, „Moralna teologija u akvatoriju suvremenih izazova“, suočit ćemo se „kao ljudi s mora“ s poznatim i manje znanim „morskim strujama“ našega „ljudskog akvatorija“. Njih je apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici slikovito opisao kao „požudu tijela, požudu očiju i oholost života“. To su „tri rane i strasti“ s kojima nam se u životu boriti i hrvati (1. Iv 2, 16).

No, uz poznate „morske struje“, tu su i opasni vjetrovi koji često pušu svom silinom, pa sruše mnogo toga što su ljudi radom i marom izgradili. A oboje struje u formi neukrotivih strasti, kao i žestoki i opasni vjetrovi koje prepoznajemo u krivim i zavodljivim ideologijama, znaju omesti i zapriječiti normalan rast i razvoj čovjeka i obitelji.

I. Obitelj – gnijezdo života i prva škola društvenih vrlina

Božja zamisao o obitelji zorno je opisana na prvim stranicama Biblije. Ondje piše kako je Bog stvorio čovjeka, muško i žensko te im u srce usadio zakone života i ljubavi. A Božji Sin, Isus Krist, svojim utjelovljenjem i dolaskom u obitelj „sjedinio se sa svakim čovjekom“ (GS 22) i sa svakom obitelji.

Budući da povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji, ona je u središtu Božje pozornosti. Zbog toga se Crkva ne umara naviještati i braniti svetost života te poštivati i zauzimati se za njegovo dobro na svim područjima: kako na osobnom, vjerskom i duhovnom, tako i na društvenom, zakonodavnom, političkom, gospodarskom, socijalnom i zdravstvenom. I to svim sredstvima što nam ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav.

Tri biblijska teksta govore o značenju braka i obitelji: Post 2, 18 – 24: „Reče Gospodin Bog, nije dobro da čovjek bude sam…“; Mk 10, 6 – 9: Isus veli, „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Ef 5, 21 – 33, apostol Pavao savjetuje muževima da „ljube svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu“, a žena „neka poštuje svoje muževe“. I zaključuje Pavao, „otajstvo je to veliko“.

Uz tri biblijska teksta, tu su i tri karakteristične riječi koje se odnose na obitelji, a to su „savez“ koji Bog sklapa s čovjekom; zatim „bezuvjetna vjernost i stabilnost saveza“, kao i treća riječ koja opisuje brak i obitelj u „hodu“, poput „sinodalnog hoda“. Brak je, naime, „stabilni savez vjernosti u hodu“ kojeg se živi svakodnevno i u svakom pojedinom trenutku.

II. Tri čovjekove rane i tri razarajuća čimbenika braka i obitelji

U kontekstu naslova sa Školjića „Moralna teologija u akvatoriju suvremenih izazova“, prikladno je spomenuti poznate i manje znane „morske struje i vjetrove“ našeg „ljudskog akvatorija“ s kojima nam se boriti i hrvati.

Nijedna znanost ne može protumačiti činjenicu zašto je čovjek u svojim moćima duboko ranjeno biće. Razum bi trebao biti siguran instrument istine, a ipak tako lako podliježe zabludi i laži.

Volja, kojoj pokazujemo moć slobodne odluke, trebala bi uvijek birati dobro, a ona se tako lako prikloni zlu. Njegovo srce, koje simbol afektivnog života, trebalo bi biti dobrohotno, dobro srce koje ljubi Boga i ljude. A ono je često puno mržnje, nepomirljive mržnje. Savjest bi trebala bdjeti nad našim odlukama i točno ocijeniti što je dobro a što zlo. A ona može biti tako slijepa, ponekad gotovo mrtva. Zašto je to tako? Zašto ga je lakše pokvariti čovjeka, nego odgojiti da bude uistinu dobar? Iz povijesti je poznato da su „zavodnici imali jako mnogo uspjeha“.

Zašto je najlakše rušiti, a graditi teško?! Na to pitanje koje je puno misterija nalazimo odgovor samo u Objavi. Čovjek je, naime, u iskonu svoga početka pao i sagriješio. Iznevjerio je Stvoritelja i poslušao napasnika, pa poremetio Božji plan i izgubio unutarnji sklad. I od tada u srcu svakog čovjeka odvija se duhovna borba između dobra i zla. Stoga pisac iz starine veli kako je „đavolovom zavišću došla smrt u svijet“ (Mudr 2, 24), a čovjek dobio „tri duboke rane“ i ostao bez one iskonske Božje ljepote u duši. Te tri rane i strasti izvor su svih etičkih zala povijesti, a sveti Ivan ih opisuje kao „požudu tijela, požudu očiju i oholost života“ (1. Iv 2,15 – 16).

Uz unutarnja strujanja koja čovjek osjeća i trpi, tu su izvana „vjetrovi koji pušu i ruše“, pa ometaju normalan rast i razvoj. Zanimljiv je u tom vidu uradak profesora Ivana Kopreka, „Razarajući čimbenici braka i obitelji“ (Bogoslovska smotra, 3 (2015), 759 – 778), u kojem tvrdi kako nas „razni antropološki redukcionizmi udaljavaju od zdrave slike o čovjeku, jer razaraju i njega i njegov okoliš“.

Štoviše, mnogi „vode otvoreni rat protiv braka i obitelji iz političkih, ekonomskih i posebice ideoloških uvjerenja“, u čemu se osobito ističu tri ideologije: komunizam, feminizam i genderizam, koje neki autori nazivaju „širiteljima kulture smrti“.

Mnogo je, nažalost, širitelja „ideoloških širitelja kulture smrti“ koji „siju zlo, zbrku i kaos“, pa su postali (veli prof. Koprek) „plodno tlo za širenje loših običaja i nemorala putem nasilja, pornografije i poticanja niskih poriva i poroka“. Time su nerijetko „u službi razaranja braka i obitelji“. U tom kontekstu, „brak nije više dom i luka“, a ni „prva stanica zdravoga društva“.

Uz spomenuto, tu su i druge stvari koje rastaču obitelj, od ljudske sebičnosti i nespremnosti za žrtvu i komunikaciju, do bračne nevjernosti i zala različitih ovisnosti o alkoholu i kockanju. Ipak, brak i obitelj su bili od pamtivijeka nešto bez čega čovjek ne bi mogao preživjeti. A kako je obitelj pozvana biti „prvom stanicom društva i davati svoj obol za dobro društva i zajednice“, svaka prijetnja obitelji ujedno je prijetnja samome društvu.

III. Crkva po kršćanima želi biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta

Kad se govori o Crkvi, njezinoj nazočnosti i zadacima u suvremenom svijetu, ima ih koji misle da bi „uvlačenje Evanđelja u ljudsku povijest zla i grijeha okaljalo samo Evanđelje i lišilo ga njegove proročke snage“.

Drugi vele kako se Crkva ne bi trebala „miješati sa svijetom u pitanjima socijalne, političke i ekonomske narav“, jer, Crkva i svijet dvije su nepomirljive stvarnosti. Crkva ne prihvaća nijedan od navedenih stavova i ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek i njegovo spasenje.

Dapače, ona pokušava po povijesnim kršćanima biti kvasac sol zemlje i svjetlo svijeta ukazujući na nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi, kao i na izvore dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda.

Crkvu se kao „znak i oruđe sjedinjenja s Bogom i ljudskim rodom“ (LG 1) može prepoznati po višestrukoj nazočnosti koja se očituje u ljubavi i služenju (diakonia) i ostvaruje u bratstvu i zajedništvu (koinonia). A naviješta se evanđeljem slobode (kerigma) i slavi svečanim obredom zahvale (liturgia). Četiri navedene službe međusob­no su povezane i važne.

No, ako bismo morali odrediti prioritete, onda bismo služenju i zajedništvu (diakonia i koinonia) dali prednost. A to znači da se Crkva određuje više po onome sto čini i sto jest, nego li po onome što naučava, govori i slavi.

Ovim razmišljanjem glede teme susreta „pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“ vezano uz osmo poglavlje posinodalne apostolske pobudnice pape Franje o ljubavi u obitelji (Amoris laetitia), htio bih istaknuti da pobudnica u kontinuitetu drugih crkvenih dokumenata pokazuje trajnu pastoralnu brigu Crkve o obitelji.

Kratko i slikovito moglo bi se kazati da „božanska institucija, Crkva“, svojim poslanjem i preporukama želi pomoći i zaštititi „Božju instituciju, obitelj“ od mogućih zastranjenja i slaboća.

A ovlašću koju je primila od Gospodina, Crkva budno pazi i čuva obitelji i Božji puk od zavodljivosti opasnih i opakih ideologija kako bi svi članovi Crkve bili kadri i slobodni ispovijedati cjelovitu i pravu vjeru te „ostati poslušni u istini koja oslobađa“.

Ona poziva i potiče sve neka koriste sredstva koja Crkva stavlja na raspolaganje, od Riječi Božje, liturgije i stoljetne crkvene tradicije, do molitve i sakramenata koji nam pomažu ažurno pratiti, mudro razlučivati i odgovorno integrirati ljudske slabosti.

Da bi to mogla odgovorno činiti, koncilski dekret „o svećeničkoj izobrazbi“ (OT, 16) određuje neka se omogući trajno usavršavanje u svetim znanostima, posebice u moralnoj  teologiji.

S tim u svezi, čestitam Odboru na organizaciji drugog susreta o „Moralnoj teologijii u akvatoriju suvremenih izazova“, pa želim plodnu raspravu i ugodan boravak u gradu Zadru.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup

Zadar, 12. srpnja 2022.