Velika mi je radost pozdraviti sve uzvanike, sudionike i predavače na ovom 63. TPT-u. Papa Franjo, u prosincu 2019. godine, prilikom audijencije za kardinale i članove Rimske kurije u prigodi božićnog čestitanja govorio je da se „čovječanstvo nalazi u jednom od onih trenutaka kada promjene više nisu linearne, nego su epohalne – tvore izbore koji brzo transformiraju način života, odnose s drugima, načine komuniciranja i razrade misli, povezivanja između naraštaja i razumijevanja i življenja vjere i znanosti. Ono kroz što prolazimo, nije jednostavno epoha promjena, nego je promjena epohe“, zaključio je tada Sveti Otac.

Nerijetko su promjene, pa i ove, epohalnih razmjera uzrokovane krizama. Kriza označava problematičnu i prijelomnu točku koja je povezana s posebno donošenjem konkretnih odluka i promjena. Kroz krizu pandemije mogli smo uočiti kako danas u suverenom modernom društvu krize poprimaju potpuno novi oblik. Više se ne radi o klasičnim lokalnim krizama, već one s lakoćom prelaze u globalne krize. Osim kriza na globalnoj i nacionalnoj razini, svjedoci smo sveopće moralne dekadencije koju obilježava slaba misao postmoderne, uz prisutnost snažnog subjektivizma na planu spoznaje i etike. Tako je u društvu postmoderne sve izmjenjivo i sve opcionalno – rod, spol, bračni partner, obitelj, istina, laž, identitet i pripadnost. Za ostvarenje vlastite egzistencije, čovjek odbacuje potrebu za nekim izvanjskim čvrstim, temeljom – za Bogom te ne tolerira nikakvu normu koja bi dolazila izvan njega. Čovjek je sam sebi stvoritelj i kreira svoje kriterije koji su posve utilitaristički normirani.

Takva postmodernistička misao snažno nagriza kršćansku vjeru i vodi religioznoj neodređenosti i sinkretizmu svjetonazora. U ime vlastitih prava, ukidaju se prava drugima. Pojedinac se individualizira, prekida socijalne veze, sve u ime veće slobode i autonomije.

Iz navedenog možemo zaključiti, da je odabir teme ovog Teološko-pastoralnog tjedna, kao i predavača koji će interdisciplinarno, praktički i teorijski promišljati o navedenim izazovima itekako aktualan. Zašto? Zato što kriza zahtijeva razboritu analizu i realni uvid u situaciju sadašnjega trenutka, dobru prosudbu stvarnosti. A dobra prosudba vodi ispravnim odlukama. Iz krize znamo da nećemo izići isti – ili ćemo biti bolji, ili ćemo biti gori.

No, prosudba nije samo stvar inteligencije i znanja. Za dobru prosudbu valja imati razboritosti, a to nije samo obična krepost. Razboritost je stožerna krepost. Dok prosuđujemo aktualnu stvarnost, ukoliko ne podignemo oči Bogu, riskiramo biti zarobljeni nutarnjim doživljajima koji gase nadu. Kada pogledamo, podignemo pogled prema Bogu, životni problemi ne nestaju – vjera nam otvara horizonte koji ne dokidaju razum, ali ga nadilazi.

Stoga vam želim puno duha razboritosti u prosudbama i puno konkretnih prosudba i pronalaženje onih najboljih rješenja. U protivnom, suhoparna analiza stvarnosti bez konkretnih rješenja vodila bi besplodnoj pasivnosti. Radosna vijest evanđelja nam to ne dopušta. Radost Kristova učenika temelji se na povjerenju u Bogu čija obećanja nikako ne zataje unatoč kriznim situacijama u kojima se možemo naći. Hvala lijepa za pažnju.