Govor Njegove Svetosti Lava XIV.

Diplomatskom zboru

akreditiranom pri Svetoj Stolici

Aula della Benedizione

Petak, 9. siječnja 2026.

Vaše Ekselencije,

uvaženi članovi Diplomatskog zbora,

dame i gospodo!

Želim najprije zahvaliti Njegovoj Ekselenciji veleposlaniku Georgeu Poulidesu, dekanu Diplomatskog zbora, na njegovim ljubaznim i uvaženim riječima u ime svih vas. Pozdravljam vas sve na ovom susretu, čija je svrha razmjena čestitaka na početku nove godine.

Ovo je tradicionalna prigoda u životu Diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici, ali za mene je to novo iskustvo, pošto sam prije svega nekoliko mjeseci pozvan pâsti Kristovo stado. Stoga mi je drago što vas jutros mogu pozdraviti i zahvalan sam na vašem sudjelovanju u velikom broju, koje je ove godine obogaćeno prisutnošću novih šefova diplomatskih misija Kazahstana, Burundija i Bjelorusije. Zahvaljujem nadležnim vlastima na njihovoj odluci da otvore diplomatske misije pri Svetoj Stolici u Rimu. Opipljiv je to znak naših dobrih i plodnih bilateralnih odnosa. Preko vas, dragi veleposlanici, želim prenijeti svoje najbolje želje vašim zemljama i podijeliti svoja razmišljanja o našem vremenu, toliko pogođenom sve većim brojem napetostî i sukobâ.

Prošla godina obilovala je mnogim važnim događajima, počevši od onih koji su izravno utjecali na život Crkve, koja je doživjela je intenzivni Jubilej i svjedočila povratku u Očev dom mog časnog predšasnika, pape Franje. Cijeli svijet okupio se oko njegova lijesa na dan njegova sprovoda, osjetivši gubitak oca koji je vodio Božji narod s dubokom pastoralnom ljubavlju.

Prije nekoliko dana zatvorili smo posljednja Sveta vrata, ona Bazilike sv. Petra, koja je sam papa Franjo otvorio na Badnjak 2024. Tijekom Svete godine milijuni hodočasnika došli su u Rim na svoje jubilarno hodočašće. Svaki od njih donio je svoja iskustva, pitanja i radosti, kao i svoje boli i rane, kako bi prošao kroz Sveta vrata, koja su simbol samog Krista, našeg nebeskog liječnika koji je, utjelovivši se, uzeo na sebe naše čovještvo kako bismo mogli sudjelovati u njegovom božanskom životu, kao što smo razmatrali tijekom nedavnih božićnih proslava. Uvjeren sam da su, zahvaljujući tim iskustvima, mnogi ljudi mogli produbiti ili ponovno otkriti svoj odnos s Gospodinom Isusom, pronalazeći utjehu i obnovljenu nadu u suočavanju sa životnim izazovima.

U ovom trenutku želim izraziti posebnu zahvalnost stanovnicima Rima koji su s velikim strpljenjem i gostoprimstvom dočekivali brojne hodočasnike i turiste koji su u ovaj grad došli iz raznih dijelova svijeta. Želim izraziti posebnu zahvalnost talijanskoj vladi, upravi Kapitola i policijskim snagama, koji su s velikom predanošću i preciznošću osigurali da Rim može dočekati sve posjetitelje kako bi jubilarna događanja, kao i ona koja su uslijedila nakon smrti pape Franje, protekla u ozračju sigurnosti i mira.

Sveta Stolica i Italija povezane su ne samo geografskom blizinom, već prije svega dugom poviješću vjere i kulture koja Crkvu veže za ovaj prekrasni poluotok i njegov narod. To se odražava i u izvrsnim bilateralnim odnosima, potvrđenim ove godine stupanjem na snagu izmjena Ugovora o duhovnoj skrbi za Oružane snage, koji će omogućiti učinkovitije duhovno praćenje muškaraca i žena koji služe u Oružanim snagama u Italiji i brojnim misijama u inozemstvu. Također je potpisan Sporazum o agronaponskoj instalaciji u Santa Maria di Galeria, koji će omogućiti opskrbu Vatikana električnom energijom korištenjem obnovljivih izvora energije, čime se potvrđuje naša zajednička predanost brizi za stvoreni svijet. Zahvalan sam, nadalje, na posjetima visokih vladinih dužnosnika na početku mog pontifikata te na iznimnom gostoprimstvu koje mi je u Palači Quirinale pružio Predsjednik Republike, kojemu želim prenijeti svoje srdačne i zahvalne pozdrave.

Tijekom protekle godine, prihvativši poziv koji je bio upućen papi Franje, imao sam radost posjetiti Tursku i Libanon. Zahvalan sam vlastima obaju zemalja na gostoprimstvu. U Izniku u Turskoj, zajedno s carigradskim ekumenskim patrijarhom i predstavnicima drugih kršćanskih denominacija, spomenuo sam se 1700. obljetnice Prvog ekumenskog koncila u Niceji. To je bila važna prilika za obnovu naše predanosti nastojanju da se postigne puno, vidljivo jedinstvo svih kršćana. U Libanonu sam se susreo s narodom koji je, unatoč teškoćama, pun vjere i entuzijazma. Osjetio sam nadu tamošnjih mladih, željnih izgradnje pravednijeg i povezanijeg društva te jačanja veza između kultura i religija koje čine Zemlju cedrova jedinstvenom u svijetu.

Dragi veleposlanici!

Pod utjecajem tragičnih događaja koji su okruživali osvajanje Rima 410. godine, sveti Augustin napisao je traktat De civitate Dei – O državi Božjoj. To je jedno od Augustinovih najistaknutijih djela iz njegove teološke, filozofske i književne produkcije. Kao što je primijetio papa Benedikt XVI., to je „impresivno i ključno djelo za razvoj zapadne političke misli i za kršćansku teologiju povijesti“ [1]. Temelji se, kako bismo rekli mi danas, na „narativu“ koji se proširio: „Pogani, kojih je još uvijek bio veliki broj, ali i mnogi kršćani drže da su kršćanski Bog i sami apostoli pokazali da nisu kadri zaštititi grad. U doba poganskih božanstava Rim je bio caput mundi, velika prijestolnica, i nitko nije mogao ni zamisliti da će pasti u ruke neprijatelja. Sada, s kršćanskim Bogom, ovaj veliki grad više nije izgledao sigurno“ [2].

Naravno, naša vremena su daleko od tih događaja. To nije samo pitanje vremenskog odmaka, već i različite kulturne svijesti i razvoja misaonih kategorija. Ipak, ne može se zanemariti činjenicu da je upravo naš kulturni senzibilitet nadahnut na tom djelu, koje – kao i svi klasici – govori ljudima svih naraštaja.

Augustin tumači događaje i samu povijest prema modelu dvaju gradova: Božjem gradu, koji je vječan i karakteriziran Božjom bezuvjetnom ljubavlju (amor Dei) i ljubavlju prema bližnjemu, posebno siromasima, te zemaljskom gradu, koji je privremeno prebivalište u kojem ljudi žive do svoje smrti. U našim danima, ovaj potonji obuhvaća sve društvene i političke institucije, od obitelji do nacionalne države i međunarodnih organizacija. Za Augustina, taj je grad bio Rimsko Carstvo. Zemaljski grad usredotočen je na samoljublje (amor sui), na želju za svjetovnom moći i slavom koji vode k uništenju. Ne radi se ipak o tumačenju povijesti koje ima za cilj suprotstaviti vječnost sadašnjosti, Crkvu državi, niti je to dijalektika uloge religije u građanskom društvu.

Iz Augustinove perspektive, ta dva grada koegzistiraju do kraja vremena. Svaki ima vanjsku i unutarnju dimenziju, jer se mjere ne samo u svjetlu vanjskog načina na koji su izgrađeni kroz povijest, već i kroz prizmu unutarnjeg odnosa svakog ljudskog bića prema stvarnosti života i povijesnih događaja. U toj perspektivi, svaki pojedini od nas je protagonist i u isti mah odgovoran za povijest. Augustin posebno ističe da su kršćani pozvani od Boga prebivati u zemaljskom gradu, srca i duha uzdignuta prema nebeskom gradu, svojoj istinskoj domovini. Ipak, kršćanima koji žive u zemaljskom gradu svijet politike nije stran. Vođeni Svetim pismom nastoje primjenjivati kršćansku etiku u vršenju građanske vlasti.

De civitate Dei ne predlaže politički program, već nudi dragocjena razmišljanja o temeljnim pitanjima koja se tiču društvenog i političkog života, kao što je traženje pravednijeg i mirnijeg suživota među narodima. Augustin također upozorava na ozbiljne prijetnje političkom životu koje proizlaze iz krivog predstavljanja povijesti, pretjeranog nacionalizma i iskrivljavanja ideala državnika.

Iako se kontekst u kojem danas živimo razlikuje od onog iz petog stoljeća, određene sličnosti su itekako aktualne. Kako tada, tako i sada, nalazimo se u dobu raširenih migracija; kao tada, tako i sada, živimo u vremenu duboke reorganizacije geopolitičkih ravnoteža i kulturnih paradigmi; kao tada, tako i sada, prema poznatoj krilatici pape Franje, nismo u epohi promjene, već u promjeni epohe [3].

Danas je slabost multilateralizma na međunarodnoj sceni poseban razlog za zabrinutost. Diplomacija, koja je promicala dijalog i tražila konsenzus među svim stranama, zamjenjuje se diplomacijom temeljenoj na sili, koju koriste pojedinci ili skupine saveznika. Rat se ponovno vratio u „modu“, a ratni žar se rasplamsao. Načelo uspostavljeno nakon Drugog svjetskog rata, koje je zabranjivalo državama uporabu sile za kršenje granica drugih, slomljeno je. Mir se više ne smatra darom i poželjnim dobrom sam po sebi, niti težnjom za „od Boga uspostavljenim poretkom, koji zahtijeva savršeniju pravdu među ljudima“. [4] Umjesto toga, mir se traži silom kao uvjet za utvrđivanje vlastite dominacije. To predstavlja ozbiljnu prijetnju načelu vladavine prava, koje je temelj svakog mirnog građanskog suživota.

Nadalje, kao što primjećuje sveti Augustin, „nema toga tko ne želi mir. I oni koji žele rat traže samo pobjedu i stoga ratom žele postići mir koji je za njih same častan. Jer što je pobjeda ako ne podjarmljivanje neprijatelja? A kad do toga dođe, zavladat će mir. […] Pa čak i oni koji žele poremetiti mir u kojem žive ne mrze mir, već žele imati drugačiji prema vlastitom nahođenju i želji. Ne žele, dakle, da nema mira, već žele da bude onakav mir kakav oni žele.“ [5]

Upravo je takav pristup doveo čovječanstvo do tragedije Drugog svjetskog rata, iz čijeg pepela su rođeni Ujedinjeni narodi, čija je osamdeseta obljetnica postojanja nedavno proslavljena. UN je osnovan odlučnošću pedeset i jedne države kao središte multilateralne suradnje u sprječavanju budućih svjetskih katastrofa, radi očuvanju mira, obrane temeljnih ljudskih prava i promicanja održivog razvoja.

Želim posebno naglasiti važnost međunarodnog humanitarnog prava, poštivanje kojeg ne može ovisiti o pukim okolnostima ili vojnim i strateškim interesima. Humanitarno pravo, osim što jamči minimum humanosti tijekom ratnih razaranja, obveza je koju su države na sebe preuzele. Ono uvijek mora prevladati nad ambicijama zaraćenih strana, sa ciljem da se ublaže razorne posljedice rata, pa i u perspektivi obnove. Ne može se šutke prijeći preko činjenice da uništavanje bolnica, energetske infrastrukture, domova i mjesta bitnih za svakodnevni život predstavlja teško kršenje međunarodnoga humanitarnog prava. Sveta Stolica ponovno ističe svoju snažnu osudu svakog uvlačenja civila u vojne operacije. Ujedno se nada da će međunarodna zajednica imati na umu da je zaštita načela nepovredivosti ljudskog dostojanstva i svetosti života uvijek važnija od ikojeg nacionalnog interesa.

Imajući to na umu, Ujedinjeni narodi posredovali su u sukobima, promicali razvoj i pomagali državama u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. U svijetu koji se suočava sa složenim izazovima kao što su geopolitičke napetosti, nejednakosti i klimatske krize, UN bi trebao igrati ključnu ulogu u poticanju dijaloga i humanitarne pomoći, pridonoseći izgradnji pravednije budućnosti. Stoga je prijeko potrebno ulagati napore da Ujedinjeni narodi ne samo odražavaju situaciju današnjeg i ne onu poslijeratnog razdoblja, već i da budu više opredijeljeni i djelotvorni u provedbi politika usmjerenih na jedinstvo ljudske obitelji, a ne na ideologije.

Cilj je multilateralizma, dakle, ponuditi mjesto, po uzoru na drevni rimski forum ili srednjovjekovni trg, na kojem će se ljudi moći susretati i razgovarati. No, za vođenje dijaloga potrebno se složiti oko riječi i pojmova koji se koriste. Ponovno otkrivanje značenja riječi možda je jedan od glavnih izazova našeg vremena. Kad riječi izgube sponu sa stvarnošću, a sama stvarnost postane upitna i u konačnici nekomunikabilna, postajemo poput onih dvoje ljudi, o kojima govori sveti Augustin, koji su prisiljeni živjeti zajedno, a da jedan ne zna jezik drugoga. On primjećuje da se čak „i nijeme životinje, iako pripadaju različitoj vrsti, mogu lakše razumjeti nego ta dva čovjeka premda obojica pripadaju ljudskoj vrsti. Naime, budući da jedan drugom ne može izraziti svoje misli jednostavno zbog razlike u jezicima kojima govore, čak ni velika prirodna sličnost neće biti od nikakve koristi u uspostavljanju odnosa, pa će čovjek radije biti sa svojim psom nego sa strancem“ [6].

U današnje vrijeme je značenje riječi sve fluidnije, a ideje koje one predstavljaju postaju sve više dvosmisleni. Jezik više nije privilegirano sredstvo ljudske naravi za susretanje i upoznavanje. Štoviše, u zamršenostima semantičke dvosmislenosti, jezik sve više postaje oružje za obmanjivanje ili napadanje i vrijeđanje protivnikâ. Potrebno se vratiti na to da riječi ponovno jasno i nedvosmisleno izražavaju sigurne stvarnosti. Samo tako se može obnoviti autentičan dijalog lišen nesporazuma. Do toga mora doći u našim domovima i na našim trgovima, u politici, u sredstvima komunikacije i na društvenim mrežama kao i u kontekstu međunarodnih odnosa i multilateralizma, kako bi ovaj potonji mogao ponovno steći snagu potrebnu za ispunjavanje svoje uloge susreta i posredovanja, prijeko potrebne za sprječavanje sukobâ. Nitko ne smije podleći iskušenju da dominira nad drugim pribjegavajući logici sile, bila ona verbalna, fizička ili vojna.

Valja, k tome, primijetiti da se paradoks tog slabljenja riječi često događa u ime same slobode govora. Ipak, kad se bolje pogleda, istina je sasvim suprotna: sloboda govora i izražavanja zajamčena je upravo sigurnošću jezika i činjenicom da je svaki pojam usidren u istini. S bolom u duši se mora konstatirati kako se, posebno na Zapadu, prostor za istinsku slobodu govora sve više smanjuje, dok se razvija novi, „orvelovski“ jezik, koji, u svom nastojanju da bude sve uključiviji, u konačnici isključuje one koji se ne uklapaju u ideologije koje ga nadahnjuju.

To, nažalost, rađa druge posljedice koje u konačnici ograničavaju temeljna ljudska prava, počevši od slobode savjesti. U tome smislu, prigovor savjesti omogućuje pojedincima da odbiju ispuniti zakonske ili profesionalne obveze koje su u suprotnosti s moralnim, etičkim ili vjerskim načelima duboko ukorijenjenim u njihovu osobnu sferu: bilo da je riječ o odbijanju vojne službe u ime nenasilja ili pak o odbijanju liječnika i zdravstvenih djelatnika da vrše radnje poput pobačaja ili eutanazije. Prigovor savjesti nije pobuna, već čin vjernosti čovjeka samom sebi. U ovom posebnom trenutku povijesti, čini se da slobodu savjesti sve više osporavaju države, pa i one koje tvrde da su utemeljene na demokraciji i ljudskim pravima. No, ta sloboda uspostavlja ravnotežu između kolektivnog interesa i dostojanstva pojedinca te ujedno naglašava da istinski slobodno društvo ne nameće jednolikost (uniformnost) nego štiti raznolikost savjesti, sprječavajući autoritarna zastranjenja i promičući etički dijalog koji obogaćuje društveno tkivo.

Jednako tako, postoji rizik ograničavanja vjerske slobode. Kao što je podsjetio Benedikt XVI., to je prvo od svih ljudskih prava, jer izražava najtemeljniju stvarnost osobe. [7] Najnoviji podaci pokazuju da su kršenja vjerske slobode u porastu i da je 64% svjetskog stanovništva izloženo ozbiljnom kršenju tog prava.

Zahtijevajući puno poštivanje vjerske slobode i bogoštovlja kršćana, Sveta Stolica traži isto to i za sve ostale vjerske zajednice. Na 60. obljetnicu proglašenja deklaracije Nostra aetate, jednog od plodova Drugog vatikanskog koncila, koji je završen 8. prosinca 1965., imao sam priliku ponoviti svoju kategoričnu osudu svih oblika antisemitizma, koji nažalost i dalje sije mržnju i smrt. Također sam naglasio važnost njegovanja dijaloga između kršćana i Židova, produbljujući naše zajedničke biblijske korijene.

Na istoj komemorativnoj svečanosti, susret s predstavnicima drugih religija omogućio mi je ponovno pokazati koliko cijenim napredak postignut posljednjih desetljeća na putu međureligijskog dijaloga, jer svako iskreno vjersko traženje je „odraz jednog Božjeg Otajstva, koji obuhvaća cijelo stvorenje“. [8] U tom smislu pozivam sve narode da svim svojim građanima jamče punu slobodu vjere i bogoštovlja.

Ipak, ne smije se zaboraviti da progon kršćanâ ostaje jedna od danas najraširenijih kriza ljudskih prava, koja pogađa više od 380 milijuna vjernika diljem svijeta koji zbog svoje vjere doživljavaju visoku ili ekstremnu razinu diskriminacije, nasilja i ugnjetavanja. Tim je fenomenom pogođen praktički jedan od sedam kršćana diljem svijeta i on se pogoršao 2025. zbog stalnih sukoba, autoritarnih režima i vjerskog ekstremizma. Svi ti podaci, nažalost, pokazuju kako se vjersku slobodu u mnogim kontekstima drži više „privilegijem“ ili nekim ustupkom nego temeljnim ljudskim pravom.

Ovdje bih posebno želio podsjetiti na brojne žrtve nasilja – koje ima konotacije i vjerski motiviranog nasilja – u Bangladešu, regiji Sahel i Nigeriji, kao i na žrtve teškog terorističkog napada koji se dogodio prošlog lipnja u Župi sv. Ilije u Damasku, a ne smije se zaboraviti ni žrtve džihadističkog nasilja u Cabo Delgadu u Mozambiku.

No, ne treba zaboraviti suptilni oblik vjerske diskriminacije kršćana, koji je raširen i u zemljama u kojima oni čine većinu, kao što je Europa ili Amerika, gdje im se mogućnost naviještanja istina evanđelja kadikad ograničava iz političkih ili ideoloških razloga, posebno kad staju u obranu dostojanstva najranjivijih, nerođene djece, izbjeglica i migranata ili pak kad promiču obitelj.

U svojim međunarodnim odnosima i aktivnostima, Sveta Stolica dosljedno se zalaže za neotuđivo dostojanstvo svake osobe. Ne smije se, dakle, zanemariti da je svaki migrant osoba i, kao takav, ima neotuđiva prava koja se moraju poštivati u svakoj situaciji. Ne odlučuju se svi migranti na preseljenje po svom vlastitom izboru, već su mnogi prisiljeni bježati zbog nasilja, progona, sukoba, pa čak i posljedica klimatskih promjena, kao što je to slučaj u raznim dijelovima Afrike i Azije. Ove godine, u kojoj se, među ostalim, obilježava 75. obljetnica osnivanja Međunarodne organizacije za migracije, ponovno izražavam nadu Svete Stolice da mjere koje poduzimaju države u borbi protiv kriminala i trgovine ljudima neće postati izgovorom za podrivanje dostojanstva migranata i izbjeglica.

Ista razmišljanja vrijede i za zatvorenike, koje se nikad ne smije svesti isključivo na zlodjela koja su počinili. Ovom prilikom želim izraziti iskrenu zahvalnost onim vladama koje su pozitivno odgovorile na apel mog časnog predšasnika za čine pomilovanja tijekom Jubilarne godine, izražavajući nadu da će duh Jubileja trajno i strukturalno nadahnuti provedbu pravde, tako da kazne budu razmjerne počinjenim zlodjelima, da se zatvorenicima osiguraju dostojanstveni uvjeti i, prije svega, da se ulože napori za ukidanje smrtne kazne, mjere koja zatire svaku nadu u oprost i obnovu. [9] Ne smijemo isto tako zaboraviti patnju tolikih zatvorenika zatočenih iz političkih razloga u mnogim zemljama.

Nadalje, iz kršćanske perspektive, čovjek je  stvoren na sliku i priliku Boga, koji je „pozvavši ga na život iz ljubavi, istodobno ga pozvao na ljubav“. [10] Taj se poziv na poseban i jedinstven način očituje u obitelji. U tom kontekstu uči se voljeti i poticati sposobnost služenja životu, doprinoseći tako razvoju društva i poslanju Crkve.

Unatoč svojoj središnjoj ulozi, ustanova obitelji danas se suočava s dva ključna izazova. S jedne strane, u svijetu je prisutna uznemirujuća tendencija zanemarivanja i podcjenjivanja njezine temeljne društvene uloge, što dovodi do njezine postupne institucionalne marginalizacije. S druge pak, ne može se skrivati rastuću i bolnu stvarnost krhkih, razbijenih i obitelji označenih patnjom, pogođenih unutarnjim teškoćama i uznemirujućim pojavama, uključujući tu i obiteljsko nasilje.

Poziv na ljubav i život, koji se na eminentan način izražava u isključivoj i neraskidivoj zajednici žene i muškarca, nameće temeljni etički imperativ a to je da se obiteljima omogući prihvaćanje i potpuna briga o nerođenom životu. To postaje sve važniji prioritet, posebno u zemljama koje doživljavaju dramatičan pad nataliteta. Život je, naime, neprocjenjivi dar koji se razvija unutar predanog odnosa temeljenog na međusobnom predanju i služenju.

U svjetlu te duboke vizije života kao dara koji treba njegovati i obitelji kao njezine odgovorne čuvarice, kategorički odbacujemo sve one radnje koje niječu ili instrumentaliziraju početak života i njegov razvoj. Među njih se ubraja i pobačaj, koji prekida život u razvoju i negira prihvaćanje dara života. U vezi s tim, Sveta Stolica izražava duboku zabrinutost zbog projekata usmjerenih na financiranje prekogranične mobilnosti radi pristupa takozvanom „pravu na siguran pobačaj“ i drži žalosnim što se javna sredstva namjenjuju za zatiranje života umjesto da se ulažu u potporu majkama i obiteljima. Primarni cilj, kojem valja težiti, mora biti zaštita svakog nerođenog djeteta i učinkovita i konkretna podrška svakoj ženi da može prihvatiti život.

Postoji isto tako surogat majčinstvo koje, pretvarajući trudnoću u uslugu o kojoj se može pregovarati, krši dostojanstvo kako djeteta, svedenog na „proizvod“, tako i majke, instrumentalizirajući njezino tijelo i proces rađanja te iskrivljavajući strukturu izvornog odnosa u obitelji.

Slična razmišljanja mogu se primijeniti na bolesne, starije ili usamljene ljude, kojima ponekad nije lako naći razlog zašto dalje živjeti. Zadaća je također građanskog društva i država konkretno odgovoriti na situacije ranjivosti, nudeći rješenja za ljudsku patnju, kao što su palijativna skrb, i promičući politike istinske solidarnosti, umjesto da potiču lažne oblike samilosti, kao što je eutanazija.

Isto se može reći za mnoge mlade ljude koji su prisiljeni uhvatiti se u koštac s brojnim teškoćama, među koje se ubrajaju i ovisnosti o drogama. Kako bi se spriječilo da milijuni mladih diljem svijeta postanu žrtve konzumiranja droge, potreban je združeni napor kako bi se iskorijenilo tu pošast čovječanstva i trgovina drogom koja je potiče. Ukorak s tim naporima valja donositi odgovarajuće politike rehabilitacije od ovisnosti, te osigurati veća ulaganja u boljitak ljudi, obrazovanje i stvaranje radnih mjesta.

U svjetlu tih izazova, odlučno ponavljamo da je zaštita prava na život neizostavan temelj svih ostalih ljudskih prava. Neko društvo je zdravo i istinski napreduje samo kad štiti svetost ljudskog života i aktivno radi na njegovom promicanju.

Dosad navedena razmišljanja i osvrti navode me na zaključak kako u trenutnoj situaciji svjedočimo svojevrsnom „kratkom spoju“ na području ljudskih prava. Prava na slobodu izražavanja, slobodu savjesti, slobodu vjeroispovijedi, pa čak i pravo na život ograničavaju se u ime drugih takozvanih novih prava, što ima za posljedicu da sama struktura ljudskih prava slabi te se stvara prostor za nasilje i ugnjetavanje. To se događa kad svako pravo postane samodostatno, a posebno kada izgubi kontakt sa stvarnošću, svojom naravi i istinom.

Gospodo veleposlanici!

Dok sveti Augustin naglašava istodobno postojanje (koegzistenciju) nebeskog i zemaljskog grada do kraja vremena, naše doba čini se pomalo sklonim uskratiti Božjem gradu „građansko pravo“. Kao da postoji samo zemaljski grad, ograničen isključivo unutar vlastitih granica. Traženje samo imanentnih dobara podriva „mirnoću reda“ [11], koja za Augustina predstavlja samu bît mira, koji se tiče kako društva i narodâ, tako i same ljudske duše, te je bitna za svaki građanski suživot. U nedostatku transcendentnog i objektivnog temelja, prevladava samo sebeljublje, sve do točke ravnodušnosti prema Bogu, koji upravlja zemaljskim gradom [12]. Ipak, kao što primjećuje Augustin: „bezumna oholost u tim pojedincima toliko je velika da u sadašnji život stavljaju smisao dobra i misle da mogu sami sebe usrećiti“ [13].

Oholost zamagljuje i samu stvarnost i našu empatiju prema bližnjemu. Nije slučajno da je u korijenu svakog sukoba uvijek oholost. Kao što sam podsjetio u svojoj Poruci za Svjetski dan mira, „tada se gubi realizam, ustupajući mjesto djelomičnoj i iskrivljenoj slici svijeta, obilježenoj tamom i strahom“ [14], utirući tako put mentalitetu konfrontacije, preteči svakog rata.

Vidimo to u mnogim kontekstima, počevši od dugotrajnog rata u Ukrajini, s teretom patnji nanesenih civilnom stanovništvu. Pred tom tragičnom situacijom, Sveta Stolica ponovno ističe hitnu potrebu za trenutnim prekidom vatre i dijalogom, nadahnutim iskrenim traženjem putova koji mogu dovesti do mira. Upućujem hitan apel međunarodnoj zajednici da ne posustane u svom predanom zalaganju oko traženja pravednih i trajnih rješenja kojima će se zaštititi najranjivije i ponovno vratiti nadu pogođenim stanovništvima, te ponovno potvrđujem punu spremnost Svete Stolice da podrži sve inicijative koje promiču mir i slogu.

Gledamo, istodobno, kako u Svetoj zemlji, unatoč prekidu vatre proglašenom u listopadu, civilno stanovništvo i dalje trpi tešku humanitarnu krizu, čime se već podnesenim patnjama pridodaju nove. Sveta Stolica posvećuje posebnu pozornost svim diplomatskim inicijativama koje nastoje zajamčiti Palestincima u Pojasu Gaze budućnost trajnog mira i pravde u njihovoj vlastitoj zemlji, kao i cijelom palestinskom narodu i cijelom izraelskom narodu. Na poseban način, rješenje o dvije države ostaje institucionalna perspektiva za ispunjenje legitimnih težnji obaju naroda. No, nažalost, na Zapadnoj je obali došlo do porasta nasilja nad palestinskim civilima, koji imaju pravo živjeti u miru u svojoj zemlji.

Zaoštravanje napetostî na Karipskom moru i duž američke pacifičke obale također izaziva ozbiljnu zabrinutost. Želim ponoviti svoj hitan apel za traženje mirnih političkih rješenja za trenutne prilike, imajući na umu opće dobro narodâ, a ne obranu parcijalnih interesa.

U svjetlu nedavnih događaja, to posebno vrijedi za Venezuelu. Stoga ponovno pozivam na poštivanje volje venezuelskog naroda i zaštitu ljudskih i građanskih prava svih, osiguravajući stabilnu i skladnu budućnost. U tu svrhu može poslužiti, primjerice, kao nadahnuće primjer dvoje djece tog naroda – José Gregorio Hernández i sestra Carmen Rendiles – koje sam na moju veliku radost proglasio svetima u listopadu prošle godine. Neka njihovo svjedočanstvo nadahne izgradnju društva utemeljenog na pravdi, istini, slobodi i bratstvu te tako omogući toj zemlji da se oporavi od duboke krize kroz koju prolazi već dugi niz godina!

Diljem svijeta prisutne su i druge krize. Tu, prije svega, mislim na dramatične prilike na Haitiju, obilježene svim vrstama nasilja, od trgovine ljudima do prisilnog progonstva i otmica. U vezi s tim izražavam nadu da će, uz potrebnu i konkretnu podršku međunarodne zajednice, ta zemlja uskoro uzmoći poduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu demokratskog poretka, okončanje nasilja te postizanje pomirenja i mira.

Ne smijemo zaboraviti ni situaciju koja traje već desetljećima u afričkoj regiji Velikih jezera, predanoj na milost i nemilost nasilju koje je odnijelo brojne žrtve. Potičem uključene strane da traže konačno, pravedno i trajno rješenje sukoba, koji traje već predugo, kojim će se ovaj napokon okončati. U mislima mi je i situacija u Sudanu, pretvorenom u ogromno bojno polje, i trajna politička nestabilnost u Južnom Sudanu, najmlađoj zemlji u obitelji naroda, nastaloj nakon referenduma održanog prije petnaest godina.

Ne možemo ne spomenuti sve intenzivnije znakove napetosti u istočnoj Aziji, izražavajući nadu da će sve uključene strane usvojiti miran i dijaloški pristup spornim pitanjima koja su izvor mogućeg sukoba.

Posebno mi je u mislima teška humanitarna i sigurnosna kriza koja pogađa Mjanmar, a koju je dodatno pogoršao razorni potres od ožujka prošle godine. S obnovljenim intenzitetom pozivam na hrabar izbor putova mira i uključivog dijaloga, jamčeći pravedan i pravovremen pristup humanitarnoj pomoći za sve. Demokratski putovi – da bi bili autentični – moraju biti praćeni političkom voljom za postizanjem općeg dobra, jačanjem društvene kohezije i promicanjem cjelovitog razvoja svake osobe.

U mnogim od tih scenarija, primjećujemo, kao što ističe i sam Augustin, da je u njihovoj srži uvijek ideja da je mir moguć samo silom i kao posljedica zastrašivanja. Uostalom, rat se zadovoljava uništavanjem, mir, s druge strane, zahtijeva kontinuirani i strpljivi napor izgradnje i stalnu budnost. Taj se napor traži od svih, počevši od zemalja koje posjeduju nuklearni arsenal. Posebno mislim na važan nastavak novog START ugovora, koji istječe u veljači. Opasnost je u tome da se, umjesto toga, sniva o utrci za proizvodnjom novog i sve sofisticiranijeg oružja, uključujući i korištenje umjetne inteligencije. Ova potonja je oruđe koje zahtijeva odgovarajuće i etičko upravljanje, kao i regulatorne okvire u čijem će središtu biti zaštita slobode i ljudska odgovornost.

Dragi veleposlanici!

Unatoč dramatičnoj slici koju imamo pred svojim očima, mir ostaje teško, ali moguće dobro. On, kako nas Augustin podsjeća, „je svrha i cilj našeg dobra“, [15] zato što je to to sam cilj Božjeg grada, kojem – pa i nesvjesno – težimo i predokus kojeg možemo kušati u zemaljskom gradu. Na našem ovozemaljskom putovanju, taj mir zahtijeva poniznost i hrabrost: poniznost istine i hrabrost oprosta. U kršćanskom životu oni su predstavljeni Isusovim rođenjem, u kojem Istina, vječna Božja riječ, postaje ponizno tijelo, i Uskrsom, u kojem osuđeni Pravednik oprašta svojim progoniteljima, darujući im svoj život kao Uskrsli.

Kad se malo bolje promotri, ni u našem vremenu ne nedostaje znakova hrabre nade, koju treba stalno podržavati. Tu mislim, primjerice, na Daytonski sporazum, kojim je prije trideset godina okončan krvavi rat u Bosni i Hercegovini i koji je, unatoč teškoćama i napetostima, otvorio mogućnost za budućnost u znaku blagostanja i sklada. Tu mislim i na Zajedničku deklaraciju o miru između Armenije i Azerbajdžana, potpisanu prošlog kolovoza, koja će, bar se nadamo, utrti put pravednom i trajnom miru na Južnom Kavkazu, rješavajući još uvijek otvorena pitanja na zadovoljstvo i jedne i druge strane. Slično tome, mislim na napore koje su vijetnamske vlasti posljednjih godina uložile u poboljšanje odnosa sa Svetom Stolicom i uvjete u kojima Crkva djeluje u zemlji. Sve su to klice mira koje treba njegovati.

U listopadu ove godine obilježava se osamstota obljetnica smrti svetog Franje Asiškog, čovjeka mira i dijaloga, priznata u cijelome svijetu pa i od onih koji ne pripadaju Katoličkoj crkvi. Njegov život blista sjajem jer je prodahnut hrabrošću istine i sviješću da se svijet mira gradi polazeći od poniznog srca, koje se proteže prema nebeskom gradu. Ponizno i mirotvorno srce ono je što želim svakome od nas i svakom pojedinom stanovniku naših zemalja na početku ove nove godine!

Hvala!

__________________________________________

[1] Benedikt XVI., Kateheza (20. veljače 2008.).

[2] Isto.

[3] Usp. Papa Franjo, Govor na Petom nacionalnom kongresu Crkve u Italiji (Discorso al V Convegno Nazionale della Chiesa Italiana), Firenca (10. studenog 2015.).

[4] Sveti Pavao VI., Enciklika Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 76: AAS 59 (1967.), 294-295.

[5] Sveti Augustin, De Civ. Dei, XIX, 12.1.

[6] Sveti Augustin, De Civ. Dei, XIX, 7.

[7] Benedikt XVI., Govor Diplomatskom zboru u prigodi razmjene čestitki (Discorso in occasione della presentazione degli auguri al Corpo Diplomatico), 9. siječnja 2012.

[8] Kateheza (29. listopada 2025.).

[9] Usp. Papa Franjo, Bula proglašenja Redovnog jubileja godine 2025. „Spes non confundit“ (9. svibnja 2024.), 10: AAS 116 (2024), 654-655.

[10] Sveti Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenog 1981.), 11: AAS 74 (1982.), 91.

[11] Usp. Sveti Augustin, De Civ. Dei, XIX, 13.

[12] Isto, XIV, 28.

[13] Isto, XIX, 4. 4.

[14] Poruka za 59. Svjetski dan mira (8. prosinca 2025.).

[15] Sveti Augustin, De Civ. Dei, XIX, 11.