Papina homilija na svetkovinu Tijelova

HOMILIJA SVETOG OCA

Sveta misa na svetkovinu

Presvetog Tijela i Krvi Kristove

2. lipnja 2024.

„Uze kruh, izreče blagoslov“ (Mk 14, 22). To je gesta kojom počinje izvješće o ustanovljenju euharistije u Evanđelju svetoga Marka. Možemo krenuti od te Isusove geste – blagoslova kruha – u razmišljanju o tri dimenzije otajstva koje slavimo: zahvala, spomen i prisutnost.

Kao prvo: zahvaljivanje. Riječ „euharistija“ zapravo znači „zahvaliti“: „zahvaljivanje“ je to Bogu za njegove darove, i u tom smislu važan je znak kruha. To je svakodnevna hrana, s kojom na oltar donosimo sve što jesmo i što imamo: život, djela, uspjehe, pa čak i neuspjehe, kao što simbolizira lijepi običaj u nekim kulturama da se kruh, kad padne na tlo, podigne i poljubi, upravo zato da se ljudi tako podsjete da je previše dragocjen da bi ga se bacalo, pa čak i nakon što padne na tlo. Euharistija nas, dakle, uči blagoslivljati, prihvaćati i ljubiti, uvijek, u zahvaljivanju, Božje darove, i to ne samo u slavlju, nego i u životu.

Na primjer, tako da ne rasipamo stvari i talente koje nam je Gospodin dao. Ali i opraštajući i pridižući onoga koji je pao zbog slabosti ili grijeha, jer sve je dar i ništa ne smije biti izgubljeno, da nitko ne ostane na tlu i svi moraju imati mogućnost ponovno ustati nastaviti svoj put. A mi možemo činiti to također u svakodnevnom životu, obavljajući svoj posao s ljubavlju, s preciznošću, brižno, kao dar i poslanje. I uvijek pomoći onome koji je pao: samo se u jednoj situaciji može gledati s visoka: kad joj treba pomoći da ustane. I to je naše poslanje. Da bismo dali hvalu mogli bismo dodati mnoge druge stvari. To su važni „euharistijski“ stavovi, jer nas uče shvatiti vrijednost onoga što činimo i onoga što prinosimo. Prvo, dakle, zahvala, a drugo: „blagosloviti kruh“ znači spominjati se. Čega? Za drevni Izrael to je bilo sjećanje na oslobođenje iz egipatskog ropstva i početak izlaska prema obećanoj zemlji. Za nas je to pak ponovno življenje Kristova uskrsnuća, njegove muke i uskrsnuća, kojima nas je oslobodio od grijeha i smrti. Sjećamo se svojih života, sjećamo se svojih uspjeha, sjećamo se svojih pogrešaka, sjećamo se te ispružene ruke Gospodnje koja nam uvijek pomaže ustati, sjećamo se prisutnosti Gospodinove u našim životima.

Ima onih koji kažu da su slobodni oni ljudi koji misle samo na sebe, oni koji uživaju u životu i oni koji ravnodušno, a možda i bahato, rade sve što žele drugima usprkos. To nije sloboda: to je skriveno ropstvo, ropstvo koje nas još više porobljuje. Sloboda se ne nalazi u sefovima onih koji zgrću za sebe, niti u foteljama onih koji se lijeno izvale u nezalaganje i individualizam: sloboda se nalazi u cenakulu gdje se, ne vodeći se nijednim drugim motivom osim ljubavlju, priginjemo nad braćom kako bi im ponudili svoju službu, svoj život, kao „spašeni“.

Konačno, euharistijski kruh stvarna je Kristova prisutnost. I time nam govori o Bogu koji nije udaljen i ljubomoran, nego blizak i solidaran s čovjekom; koji nas ne napušta, nego nas traži, čeka nas i prati na našem životnom putu, uvijek, do te mjere da se nezaštićen stavlja u naše ruke.

A ta njegova prisutnost i nas poziva na blizinu s našom braćom tamo kamo nas ljubav pozove.

Draga braćo i sestre, koliko je samo silna potreba u našem svijetu za tim kruhom, za njegovim miomirisom i mirisom koji miriše na zahvalnost, slobodu i blizinu! Svaki dan gledamo previše ulica, kojim se možda nekoć širio miris svježe ispečenog kruha, pretvorene u hrpe ruševina zbog rata, sebičnosti i ravnodušnosti! Prijeko je potrebno vratiti u svijet dobar i svjež miris kruha ljubavi, kako bismo se nastavili nadati i iznova neumorno graditi ono što mržnja uništava.

To je i smisao geste koju ćemo uskoro učiniti euharistijskom procesijom: polazeći od oltara, pronijet ćemo posvećenu hostiju među kućama našega grada. Ne činimo to radi pokazivanja, ni zato da se razmećemo svojom vjerom, nego zato da pozovemo sve na sudjelovanje u Kruhu Euharistije, u novom životu koji nam je Isus darovao. Sudjelujmo u procesiji u tom duhu. Hvala!