Jutros smo slavili svetu misu na grobu apostola Petra i obnovili našu vjeru. Koristim ovaj blagoslovljeni susret da Vas kao nasljednika svetoga Petra od srca pozdravim uime braće biskupa ovdje nazočnih, kao i uime jednoga odsutnoga zbog zdravstvenih razloga, te osmorice umirovljenih biskupa.

Došli smo na uobičajeni pohod ad limina koji započinjemo u zajedništvu s Vama kako bismo Vam u razgovoru očitovali naše radosti, nade i tjeskobe s kojima se kao pastiri povjerenoga stada susrećemo. Donosimo, dakle, sa sobom „svoju povijesnu prtljagu“ koja nas ispunja zahvalnošću, kao i „prtljagu sadašnjosti i budućnosti“ koja se predstavlja kao ozbiljan izazov našem pastoralnom radu. Ne kanim se zadržavati dugo na našoj prošlosti. Spomenut ću samo jutrošnje otkrivanje ploče u sakristije bazilike Sv. Petra u nazočnosti kard. Angela Comastrija na kojoj su uklesani neki datumi koji zbore o našem početku pokrštenja iz druge polovice sedmoga stoljeća, kada je papa Ivan IV. poslao opata Martina (641.) da pokupi kosti mučenika. Zatim o blagoslovu Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru koji je blagoslovio njega i njegov narod. A onda sveti Ivan Pavao II. je, povodom jedanaest stoljeća spomena tih veza hrvatskoga kneza Branimira i Svete Stolice, u bazilici Svetoga Petra služio misu na hrvatskom jeziku (1979.). Spomenuta mramorna ploča vizualno i pismeno govori o trajno dobrim odnosima između Svete Stolice, rimskih papa i hrvatskoga naroda. Ta je povezanost dolazila do izražaja posebice u teškom razdoblju hrvatskoga otpora turskim osvajanjima u Europi u 15. i 16. stoljeću. Tim povodom papa Lav X. opisao je Hrvatsku (1519.) kao „čvrsti štit i predziđe kršćanstva“ (scutum saldissimum et antemurale Christianitatis). Istu skrb i brigu Hrvati su osjetili i tijekom Drugoga svjetskoga rata, kao i za vrijeme nedavne borbe za slobodu i neovisnost tijekom Domovinskoga rata. U tom vremenu osjećali smo blizinu Svete Stolice, i posebice utješni glas svetoga Ivana Pvala II. koji nas je tješio, hrabrio i za nas molio, te poticao činiti geste mira i praštanja.

Sada bih nešto više htio reći o onome što se tiče naše „prtljage sadašnjosti i budućnosti“ s ozbiljnim izazovima u našem  pastoralnom radu.

– Hrvatska još uvijek trpi posljedice nedavnoga rata koji je ostavio duboke tragove ne samo na ekonomskom polju, već još više na onom duhovnom i psihološkom. Posebice među skupinom ljudi koji su preživjeli progon i rušenje svojih obiteljskih domova i sakralnih objekata. Ili pak još uvijek traže svoju braću, roditelje i rodbinu koji su bili odvedeni i pobijeni, a oni ne znaju za njihove grobove.

Kao pastiri povjerenoga stada osjećamo potrebu biti blizu njima i dijeliti njihovu tjeskobu kao braća i očevi koji ih tješe, mole za njih i s njima. U isto vrijeme veliki je zadatak i pastoralni izazov pred nama odgajati njihova srca za mirotvorne osjećaje i poticati ih na ono što nam je svima u vrijeme svoga prvoga pastirskoga pohoda tijekom rata poručio sveti Ivan Pavao II.: „Oprostiti i tražiti oproštenje. U tom vidu trudimo se ne samo govoriti i poticati vjernike da budu hrabri na putu pomirenja, već i činiti geste blizine s vjerskim poglavarima, posebice s pravoslavnima koji su najbrojnija vjerska zajednica u Hrvatskoj.

– Svjesni smo kako se i uz najbolju volju i nakanu na našem pastoralnom hodu i zadatku često ispriječe poteškoće i zamke suvremenih kulturalnih pravaca poput sekularizacije i relativizma. U tim okolnostima potrebno je imati hrabre ljude koji će odvažno svjedočiti za evanđeoske vrijednosti. U tomu nam dobro dođu svijetli primjeri naših vjerskih velikana koje je Crkva proglasila svetima i blažima. Tu je sveti Leopold Mandić koji je čitavoga života vjerovao, ispovijedao i prakticirao Božje milosrđe. Tu je i svećenik blaženi Miroslav Bulešić koji je govorio i pisao u svom dnevniku, gledom na neprijatelje Crkve, da je „njegova osveta praštanje“. Imamo i jednoga mladoga laika, Ivana Merza koji se rodio u Banjoj Luci. Njega su u životu i radu nosile „tri velike ljubavi“: Crkva, euharistija i Papa. Na koncu tu je i blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup i mučenik za kojega je sveti Ivan Pavao II. tijekom beatifikacije (1998.) rekao kako se „u njegovoj osobi skupila sva tragedija koja pogodila hrvatski narod i Europe kroz tri velika tadašnja zla: fašizam, nacizam i komunizam. Sva četvorica ovih naših narodnih velikana, među njima su dvojica mučenika, živjeli su u teškom dvadesetom stoljeću velikih ideoloških sukoba i „nepotrebnih klanja“ (Benedikt XV.). Usprkos teškim okolnostima oni su pokazali hrabrost svjedočiti riječju i djelom svoju vjernost Bogu Crkvi i posebice ljubav prema Kristovu namjesniku na zemlji, Papi. Njihova vjera, pastirska odanost i brižnost i nama je uzor u našem radu. Na njih se ugledamo i njihov zagovor i pomoć molimo da nas prate pred ovovremenim izazovima i teškoćama.

– Napominjem također kako je i kod nas, kao i u čitavom svijetu, aktualan problem migranata. Budući je Hrvatska u nedavnom ratu (1992-1995) imala prigodu primiti oko 663.493 migranata od kojih je iz Hrvatske bilo oko 260.705 , te iz Bosne i Hercegovine oko 402.768, to iskustvo pomaže da se suvremena kriza lakše prebrodi. A uz to veliki dio migranata Hrvatsku smatra „zemljom u prolazu“.

– Htio bih još kratko spomenuti neke suvremene izazove na polju pastorala obitelji i mladih. Gledom na obitelj valja početi s onim egzistencijalnim teškoćama s kojima se susreću brojne obitelji, a to je određena nestašica i siromaštvo. Posebice se to odnosi na obitelji koje su tijekom rata ostale bez svojih domova. Uz to ima još uvijek dosta ljudi koji su na burzi, bez zaposlenja, pa nemaju ono najnužnije. Prisiljeni su kucati na vrata Caritasa i drugih humanitarnih društava. Osim ovih ekonomskih problema današnje se obitelji susreću i s određenim kulturalnim strujanjima koja predstavljaju ozbiljan izazov suvremenom pastoralu. Dovoljno je spomenuti sekularizam, relativizam, nihilizam s teorijom „mrtvoga Boga“, te etički subjektivizam. Posljednje desetljeće nazočna je i tendencija određenih učenja da se čovjek „ne rađa seksualno određen, već da to s vremenom postaje“ u smislu rodne teorije. Takvo je učenje papa Franjo opisao kao „ideološku kolonizaciju koja razara obitelj i prazni temelje obiteljske antropologije“ (Tbilisi, 1. X 2016).

Uz obitelji i mladi su žrtve koje su izložene „pogubnim vjetrovima“ navedenih ideologija. Mlade je teško definirati i opisati jer radi se o „raznolikosti, dinamičnosti i kompleksnosti“ njihova stava i statusa. To je i razlog što poneki tvrde kako su mladi „fluidna stvarnost“, pa ne mogu biti neka „garancija budućnosti“. Naime, govori se kako toj „generaciji mladih nedostaju ideali i osjećaj za tradiciju, a često nemaju ni ideala“. Nije teško zaključiti kako se često o mladima govori s predrasudama i obično medijski generalizira. A rijetko se primijeti ono pozitivno što mladi čine i pokazuju, kako volontiranjem u brojnim akcijama društveno-humanitarnoga obilježja, tako i u brojnim sportskim natjecanjima i kulturnim događanjima. Nisu, dakle, mladi bez ideala i bez volje činiti nešto dobro u društvu gdje žive i rade.

Sveti Oče, brojni su pastoralni izazovi pred kojima se nalazimo, kao i poteškoće s kojima se susrećemo. Mi se trudimo uključivati naše mlade po župama i centrima diljem naših biskupija. Na nacionalnoj razini pozivamo ih neka sudjeluju na nacionalnim susretima koje činimo svake treće godine, na koje se odazove oko tridesetak tisuća mladih. Što se pak tiče rada s obitelji, potiče ih se na vjernost bračnom savezu i na međusobnu slogu, na molitvu i otvorenost životu. I za obitelji se na nacionalnom planu organiziraju susreti svake treće godine. Ne mogu ne spomenuti i određeno stanje kulturalnoga ozračja u kojem teško prodiru duhovne i evanđeoske vrjednote zbog „naglašenih mitova“ koji cijene, ističu i uvažavaju samo ono što se tiče „uspjeha, materijalnoga napretka, osobnoga prestiža i moći“. Osjećamo kako sada, kao uostalom i u prošlosti, traže se odvažni pojedinci koji će biti kadri ne samo prenositi navještaj vjere i nade, već pružati živo i koherentno svjedočanstvo i razloge vjere i nade koja je u njima. U tom vidu suvremeni i konkretni izazovi odnose se i tiču svih: Kako biskupa, svećenika i bogu posvećenih osoba, tako i svih vjernika laika.

Sveti Oče, znamo i to ispovijedamo kako je ono Isusovo „učvršćuj braću“ sastavni i „konstitutivni dio Vaše sveopće službe“, uime i snagom poslanja Isusa Krista! Hrvatski biskupi okupljeni oko Vas spremni su i radosni da Vas čuju. Duboko smo zahvalni Bogu za ovu milosnu prigodu osjetiti i čuti što nam poručuje Biskup Rima i nasljednik svetoga Petra, poglavar biskupskoga kolegija i pastir sveopće Crkve. Učvrstite nas i osnažite u vjeri, dragi papa Franjo. S osobitom naklonošću i osjećajima dubokoga poštovanja, hvala na pozornosti!

Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, Vatikan, 12. studenoga 2018.

Tekst govora uručen je papi Franji