150. obljetnica dolaska sestara milosrdnica u Banju Luku

Slavlju je prethodila prigodna trodnevnica, a misna slavlja predvodili su župnik iz Bosanske Gradiške trapist o. Zvonko Topić, gvardijan i župnik s Petrićevca fra Domagoj Šimić i nekadašnji generalni vikar Banjolučke biskupije mons. Anto Orlovac.

Milosrdnicima, koje su pristigle iz cijele Provincije predvođene provincijalnom poglavaricom s. M. Vinkom Bilješko i kućnom poglavaricom M. Mirelom Majdandžić, pridružile su se i sestre Zagrebačke provincije predvođene vrhovnom poglavaricom Družbe s. M. s. Miroslavom Bradicom. Među njima je bio veći broj onih koje su rodom s područja Banjolučke biskupije. Proslavi su se pridružile i sestre drugih redovničkih zajednica koje djeluju u Banjoj Luci kao i župljani ove i drugih župa. Tu su bili i pojedini predstavnici vlasti i diplomacije među kojima i generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci Zoran Piličić. Pojedine sestre milosrdnice obukle su milosrdničku odjeću iz prijašnjih vremena kako bi pokazale promjene koje su se događale u načinu njihova odijevanja kroz povijest. Sve zajedno su do obližnje župne crkve došle u procesiji od svoga samostana Blažene Djevice Marije od Čudotvorne medaljice koji im je bio oduzet nakon Drugog svjetskog rata te 2000. vraćen na korištenje.

Euharistijsko slavlje predvodio je banjolučki biskup Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom Markom Semrenom te uz koncelebraciju župnika i banjolučkog dekana preč. Žarka Vladislava Ošapa i još nekoliko redovničkih i dijecezanskih svećenika.

Na početku propovijedi biskup Komarica je kazao da su se „u ovoj župnoj crkvi, najstarijoj bogomolji u našem gradu i kraju, već više od 130 godina okupljali Kristovi vjernici, predvođeni svojim duhovnim pastirima, na sakramentalni i molitveni susret s Trojedinim Bogom“. „Ne samo ova naša generacija, nego i prijašnje generacije redovnica milosrdnih sestara sv. Vinka, osjećale su svoj redovnički poziv kao poslanje, kao misiju. Bile su spremne poći onamo kamo ih je slala Crkva po njihovom redovničkim poglavarima. Tako su došle k nama, u Bosnu i Hercegovinu i u ovaj naš grad, iz drugih sredina, krajeva, pa i naroda, još dok je u ovoj zemlji bila otomanska, tj. azijska vlast, a s njom i adekvatna kultura, civilizacija. Sestre su svojom vjerom, nadom i ljubavlju, svojom molitvom žrtvom i radom, vođene i pomagane svjetlom i snagom Duha Svetoga, tijekom 15 desetljeća svoga življenja i djelovanja u ovom gradu, kraju i biskupiji, zajedno s drugim Bogu posvećenim osobama, redovnicama, redovnicima i svećenima te Kristovim vjernicima laicima nesebično izgrađivale civilizaciju ljubavi… Bezbrojnim svojim žrtvama, svojim samozatajnim radom, velikom ljubavlju i brojnim djelima milosrđa – tijekom mnogih desetljeća one su se bile osobito posvetile odgoju i obrazovanju djece i mladih, te stručnom, profesionalnom radu u ovdašnjoj bolnici, te u župnom katehetskom i pastoralno-liturgijskom angažiranju“, kazao je biskup Komarica.

„Više generacija sestara je doživjelo i brojne trenutke patnje, obespravljenosti, totalnog osiromašenja oduzimanjem od strane protuvjerske vlasti skoro cjelokupne njihove imovne; – dokidanje njihovih djelatnosti i sprječavanje da čine djela milosrđa i ljubavi, što je bio njihov životni poziv i program. Osobito dramatičan vremenski period za tadašnju generaciju sestara bile su godine zadnjeg rata, koje smo i mi mnogi, zajedno s njima, proživljavali. Pri kraju rata su one – kao i skoro svi drugi, ovdašnji katolici, te druge redovnice i svećenici, bile prisiljene napustili svoj stoljetni samostan, koji je bio nakon toga ostavljen na milost i nemilost, te konačno onesposobljen za daljnji život u njemu. Nakon rata i povratka prvih sestara, samostan se morao graditi iz temelja. Hvala Bogu, opet je sagrađen i predan svojoj prvotnoj svrsi. Jedna od sestara, koja je pripadala ovdašnjoj samostanskoj zajednici, sestra Cecilija Grgić je – zajedno sa župnikom susjedne župe Presnače u toj župi – iz mržnje na vjeru – pod kraj rata bila mučena, ubijena i spaljena, zajedno sa spaljivanjem župne kuće i rušenjem župne i hodočasničke crkve“, rekao je pastir Crkve banjolučke te protumačio saslušane svetopisamske odlomke.

„Zahvaljujemo Bogu za postojanost i vjernost u izvršavanju evanđeoskih savjeta i redovničkih svojih obećanja – zavjeta brojnih generacija vaših susestara, redovnica milosrdnica u ovdašnjem vašem samostanu. Njihova postojanost i vjernost urodile su brojnim dragocjenim plodovima duhovnih i tjelesnih djela milosrđa velikom broju naših sugrađana… S velikim poštovanjem i iskrenom zahvalnošću Bogu i Vama redovnicama milosrdnicama sadašnje generacije i svih ranijih generacije u ovom gradu, biskupiji i zemlji, želim Vas svojom usrdnom molitvom Gospodinu Bogu poduprijeti da ostanete postojane u ispunjavanju svojih redovničkih zavjeta, te da s radošću svakodnevno prihvaćate svoje – od Krista – u Njegovoj Crkvi – dobiveno zvanje duhovnog majčinstva… Vi ste se, drage sestre milosrdnice, već tijekom prošle godine – jubilarne za vaš dolazak u ovu našu zemlju, tada izrazito misijsku – podsjećale odnosno proučavale brojne zapisane riječi vaših svetih utemeljitelja, ali i brojnih sestara ranijih generacija, koje su zapisivale barem manji dio od onoga, što su – poticane Božjim Duhom –doživljavale u proživljavanju svoje uloge i svoga redovničkog zvanja u Crkvi naše zemlje, naše biskupije pa i ovoga grada… Zajedno s vama zahvaljujem dobrom Bogu za sva njegova dobročinstva, koja su dobile sve ranije generacije ovdašnjih i svih drugih članica vaše Družbe“, poručio je biskup Komarica u svojoj propovijedi.

Nakon misnog slavlja uslijedio je prigodni program koji je moderirao župnik Ošap.

Riječi pozdrava i dobrodošlice svima uputila je provincijalna poglavarica s. M. Vinka Bilješko. „U Crkvi i svijetu duh sv. Vinka Paulskog, duh milosrdne ljubavi koja osvaja svijet, prisutan je već više od 400 godina, a prije 151-u godinu počeo se širiti našom dragom zemljom BiH po Družbi zagrebačkih milosrdnica“, kazala je s. Vinka te poimence i zajednički pozdravila sve uzvanike i uputila riječi zahvale. „Providnost dopušta da živimo i djelujemo u ovom vremenu. Sestre milosrdnice vjerne svome poslanju i duhu sv. Vinka Paulskoga u svakom vremenu i u svim društvenim sistemima i previranjima nastoje biti i jesu osobe koje će u život djeteta, mladića i djevojke, oca i majke, djeda i bake, u život svih onih koje providnost stavlja na naše životne puteve, unijeti svjetlo Božje ljubavi i toplinu srca majke i sestre, to je naše poslanje. Drage sestre pod okriljem Majke Divne, predane karizmi naših utemeljitelja, ohrabrene promjerom naših svetih i na mučeništvo spremnih sestara, zakoračimo smireno i odvažno u budućnost koja već danas započinje. Neka je s pomoću Božjom sretno i blagoslovljeno“, poručila je s. Vinka.

Sve je pjesmom pratio zbor sestara iz Provincije i djevojaka iz Doma s. Cecilije u sklopu sestarskog samostana u Banjoj Luci.

Iscrpan povijesni prikaz o djelovanju sestara milosrdnica u Banjoj Luci tijekom proteklih godina iznijela je s. M. Julijana Djaković. „Prisjećamo se kako su prije 150 godina u Banju Luku stigle prve tri sestre milosrdnice u pratnji superiora Fidelisa Hoeppergera. Bile su to: s. Borgija Stiksa, s. Pulherija Benda i s. Gregorija Jerše. Božjom ljubavlju prožete, Isusovim poslanjem nadahnute i apostolskim žarom nošene, zanemarivši granice voljenog zavičaja, odgovorile su na zov potrebnih… Sestre su u Banju Luku došle posredovanjem o. Franje Pfannera osnivača trapističkog samostana ‘Marija Zvijezda’. On je dobro poznavao rad sestara milosrdnica po zagrebačkim školama, jer je tri godine (od 1859. do 1862.) bio njihov duhovnik i ispovjednik. Dopro je do njega glas i o uspješnom radu sestara milosrdnica u Sarajevu koje je biskup fra Paškal Vujičić doveo 1871. godine. Zato je smatrao da sestre trebaju započeti svoje djelovanje i u Banjoj Luci. Tu bi se mogle posvetiti onome što ocima trapistima nije bilo pristupačno, a to je odgoj ženske mladeži. Da bi doveo sestre u Banja Luku o. Pfanner je morao dobiti dozvolu od biskupa Vujičića. I dobio ju je, ali uz jedan vrlo važan uvjet, a to je da se za otvaranje škole, kao i za izdržavanje i sestara i škole brine trapistički samostan. Prihvatio je ovaj uvjet trapistički prior i uspio dovesti sestre 20. listopada 1872. g. Stan im je osigurao u austrougarskom konzulatu, a školu u kući ‘Putnik’ u Jukićevoj ulici“, podsjetila je s. Julijana napominjući da su svoj rad u Banjoj Luci sestre počinju s jednim razredom djevojčica, a već sljedeće godine u školi je 80 učenika: 40 dječaka i 40 djevojčica o čemu je izvješće 1874. godine izvješće napisao banjolučki vicekonzul.

„U vrijeme Drugog svjetskog rata sestre su proživjele strašna bombardiranja… U toj velikoj nevolji osobitu su im ljubav iskazale sestre Klanjateljice Krvi Kristove pruživši im zaklon u svojoj kući zvanoj Nazaret… Dolaskom komunističke vlasti 1945. godine u arhivu Družbe nižu se dokumenti koji govore o ukidanju sestarske škole u Banjoj Luci i o preuzimanju njezinih prostorija i inventara. Uredbom br. 706/1945 dokidaju se sve privatne škole u cijeloj BiH: osnovne, građanske, stručne i srednje koje su držale časne sestre različitih Družbi, franjevci i isusovci. Tad je sestrama milosrdnicama oduzeto svih 12 škola, odnosno Zavoda koje su imale na području BiH, a u kojima je u to vrijeme radilo čak 166 sestara. Istom Uredbom prosvjetne su se vlasti imale pravo koristiti ne samo prostorijama i inventarom nego i njihovim arhivom… Godine 1946. nove vlasti su naredile da se sestre moraju iseliti iz bolničkih prostorija. A da bi mogle nastaviti rad u bolnici, morale su redovničko odijelo zamijeniti civilnim“, kazala je s. Julijana.

„Poslije sedamdesetih godina pružila se prilika zaposlenja časnih sestara u bolnici u redovničkom odijelu. U Sarajevu se zapošljava nekoliko naših sestara, a to biva moguće i u Banjoj Luci… Uz već prikazani rad sestara u školi i bolnici, sestre su od 5. lipnja 1972. godine ponovno uključene i u župni apostolat u župi Pohoda BDM. Na temelju sklopljenog ugovora između župe i samostana sestre prihvaćaju obvezu u vođenju domaćinstva, te u potrebama vezanim uz crkvu. Vrše službu katehistice i orguljašice. I ta djelatnost prestaje u vrijeme Domovinskog rata… Kad je samostan u Banjoj Luci u veoma ruševnom stanju ustrajnim zalaganjem biskupa Franje Komarice, kojemu dugujemo veliku zahvalnost, vraćen sestrama, toliko je bio oštećen da je morao biti srušen i iz temelja nanovo podignut… Već 11. svibnja 2005. biskup Franjo Komarica je blagoslovio kapelicu, oltar, svetohranište kao i cijeli samostan, te Dom sestre Cecilije koji nosi ime po ubijenoj, a zatim spaljenoj sestri Ceciliji Grgić. I školska zgrada koja nam je prije skoro 60 godina oduzeta, velikim zalaganjem biskupa Franje i naše s. M. Vitomire Biljaka, vraćena nam je na korištenje 30. lipnja 2004. godine. I ona je zahtijevala temeljitu obnovu. Preuređena je po suvremenim standardima u modernu gimnaziju koja je s radom počela 12. rujna 2005. U njoj je ponovno oživjela odgojno-prosvjetna djelatnost. Osnovan je Katolički školski centar ‘Blaženi Ivan Merz’ koji djeluje pod pokroviteljstvom banjolučkog Biskupskog ordinarijata“, kazala je s. Julijana zaključujući da današnje sestre milosrdnice izražavaju duboku zahvalnost Bogu za svako milosrdničko zvanje.

Uslijedilo je predstavljanje knjige prof. dr. Nevenke Nekić pod naslovom: „Naša klecala i baklje“. U knjizi je riječ o djelovanju, stradanju i mučeništvu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Drugom svjetskom ratu i poraću. U knjizi su govorili biskup Komarica, autorica Nevenka Nekić i vrhovna poglavarica s. Miroslava Bradica.

U ime Grada Banje Luke nazočna je bila savjetnica gradonačelnika za društvene djelatnosti Milada Šukalo koja je čestitala jubilej sestrama milosrdnicama.