O odnosu biskupa i puka

Mislim da papa Franjo nadasve inzistira na blizini. To je koncept koji je njemu najviše na srcu. Kada govori u enciklici Evangelii gaudi, on kaže da biskupi moraju imati miris ovaca To je taj čuveni izraz koji Papa koristi. Stoga, biskupi stoje ispred stada, biskupi stoje u sredini stada, biskupi stoje iza stada. Biskupi su oni koji su vrlo blizu svomu narodu oni su koji znaju kako bi se reklo vršiti svoju službu upravo zahvaljujući velikoj bliskosti sa svojim svećenicima i vjernicima, zahvaljujući izrazitoj dostupnosti svojim svećenicima i vjernicima.

O kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca

Ne mislim da tu ima novina u odnosu na ono što je već rečeno o prijepornim pogledima na kanonizaciju kardinala Stepinca u smisli kako je već objašnjeno biskupima i kako su biskupi objasnili narodu. Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Ali taj čin koji se posebno tiče jedne Crkve treba promatrati uzimajući u obzir čitavu Crkvu. A Papa mora voditi računa o svemu, kao i o ovom općem pogledu.

Metodologija koju je izabrao Papa je nastojanje da se približe stajališta i kada je riječ o pitanjima koja razdvajaju. Ja mislim da je takva metodologija najispravnija. S druge pak strane papa Franje često je rekao da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike i pomire različita stajališta.

Jedna faza tog dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. Ali, vjerujem da je to put kojim moramo ići uvijek s novom voljom. Na kraju tog prvog susreta očitovana je želja da se dijalog nastavi. Nadamo se da će se on ostvariti donijeti plodove.

O univerzalnosti Crkve

Stvarnost postojanja opće Crkve i mjesnih Crkava problem je koji uvijek postoji u Crkvi. Nije to problem od danas. Ako pogledamo povijest vidimo da postoje razdoblja koja su bila lakša i ona koja su bila teža, pa je povijest bila vrlo raznolika. Važno je, po mome mišljenju, hodati zajedno. Naravno, mjesne Crkve mogu imati svoje potrebe, koje su za nju tipične. Ali te potrebe moraju biti uklopljene u hod opće Crkve. Prihvatljivo je možda imati i korak nešto sporiji, ali potrebno je hodati zajedno. Jer, svaki korak može izazvati štete i sukobe ako nisu u službi poslanja Crkve, od kojih je jedno i biti znak zajedništva u svijetu.

Danas je sve više sukoba svugdje. Postoje područja koja su više kritična i ona koja su manje kritična. Bliski istok pripada kritičnim područjima. Njima pripada i Libanon. Mislim da se danas moramo moliti prije svega kako bi prevladao osjećaj bratstva. To će biti tema sljedeće Papine enciklike koja će biti objavljena 3. listopada. Danas smo suočeni s procesom zatvaranja u sebe, svatko misli da će riješiti probleme sam, možda ne sam nego suprotstavljajući se drugome, pa stoga prevladava primjena sile i ostvarenje vlastitih interesa. Potrebno je shvatiti da smo jedna obitelj u kojoj moramo pomagati jedni drugima. I ako se spašavamo, spašavamo se svi zajedno. To je nakana za koju svi moramo moliti.

O pandemiji Covida-19

Mislim da je Papa učinio mnogo u ovo vrijeme koronavirusa i putem medija ukazao na uistinu tešku situaciju. Mislim da je Crkva učinila mnogo na području konkretne materijalne pomoći, ali nadasve ona mora raditi i na vraćanju nade ljudima, jer su mnogi ljudi danas ostali bez nade. S druge strane, mora inzistirati na konceptu solidarnosti i s tim u vezi moramo zajedno tražiti rješenja za probleme današnjice. I također moramo inzistirati na tome da prepoznamo prigodu koju ovo razdoblje nudi, prigodu da započnemo na humaniji način na bratskiji način, na solidarniji način živjeti u našem svijetu.

Između vjere i straha treba prevladati vjera. Zna se dobro da je u evanđelju prvo, da je jedna od prvih poruka koju Gospodin naviješta i često ponavlja: „Ne bojte se! Ne bojte se!“ Vjerujem da ovu poruku Gospodin ponavlja i nama danas koji osjećamo strah. Ljudski je bojati se, to ne možemo negirati misleći da smo superljudi koji pred životnim poteškoćama ne pokazuju nikakav strah ni tjeskobu, ali vjera nam pomaže da se nosimo sa strahom; da se ne prepustimo samo tom strahu. Kao što je rekao kardinal Carlo Maria Martini: „Ne izbavlja nas od teškoća, već nas spašava u teškoćama!” To nam govori i Psalam 23: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom!” Dakle, potrebno je znati da nam je Gospodin blizu i daje nam sigurnost da je sve dobro i da će se dobro svršiti. Naravno, moramo imati povjerenje da nas Gospodin vodi svojim stazama.

O svom govoru o vjeri i znanosti na ESOF-u u Trstu

Bila je to iznimna prigoda da mogu govoriti na tom skupu, kongresu znanstvenika, pred ljudima koji primjenjuju drugačija načela od vjerskih. Moja poruka je bila – mora postojati veza između znanosti i vjere, jer postoji i između razuma i vjere. Jer, kao što je rekao Ivan Pavao II. to su dva krila da se stigne do Boga. Prije svega, vjera mora dati znanosti, da tako kažem, osjećaj za etiku. Znanost bez etike, neovisna o etici, usmjerena je protiv čovjeka. Umjesto toga, vjera pomoću moralne dimenzije mora dati znanosti taj osjećaj da radi za dobro čovjeka. Stoga, kao što je kazano – sve što se može nije dopušteno. Jer, nije sve što se može za dobro ljudske osobe, za dobro čovječanstva i humanizacije svijeta. To je važno – taj dijalog između znanosti i vjere. Mislim da je to bila osnovna poruka.

Naveo sam razliku između napretka i razvoja – progres i razvoj! Napredak se u svojoj biti odnosi na materijalna pitanja, dakle na otkrića u znanosti i tehnici koja mogu olakšati život čovječanstvu. Razvoj, kako uče pape, odnosi se na kako bi se reklo, sazrijevanje osobe u velikom broju ljudi. Dakle, napredak treba biti u službi razvoja. Zato humanizacija mora imati prednost. To je onda istinski, autentični napredak o kojem sam govorio.

O zahtjevima za odstranjivanje vjeronauka iz škole

To je poteškoća s kojom se suočavamo u mnogim zemljama, a naročito u onim u kojima jača sekularizam i u kojima se želi ograničiti sve više djelovanje Crkve u javnosti. Zato to nije poteškoća koja se javlja samo u Hrvatskoj nego i u mnogim zemljama zapadne Europe. Moje je mišljenje da je to posljedica sekularizacije. Mi tvrdimo da Crkva treba govoriti i u javnom prostoru i dati svoj doprinos. To nije samo doprinos na vjerskom području, nego i, kao što sam već rekao, na području humanizacije. Crkva je u službi čovjeku, u autentičnoj službi ljudskoj osobi. Crkva misli da je interveniranje u različita društvena područja ali držeći se odvojenosti koje treba napraviti istinski služi društvu i današnjem čovjek. Uvjereni smo da to nije upadanje, uplitanje u ono što nije naš posao, nego predstavlja istinsko služenje ljudima i društvu.

Fenomen progona je nešto što prati život Crkve. Danas sam posjetio katedralu i prisjetio se kako je posljednji veliki progonitelj kršćana bio Dioklecijan. A sada je njegov mauzolej postao splitska katedrala. Zašto je tako? Možda zato jer se kršćani nalaze tamo gdje postoje sukobi, ratovi, napetosti, pa su prvi koji se nađu u tim negativnim situacijama. A mora se reći i kako su mnogo puta progoni posljedica svjedočenja koje kršćani žele dati. Zato se to možda nekima ne sviđa, ne žele to prihvatiti.