Koncelebrirali su umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije te zadarski svećenici koji su predvodili hodočasnike iz svojih župa.

U šibenskoj katedrali gdje se nalazi prvi podignuti oltar u čast sv. Nikole Tavelića, biskup Rogić zahvalio je vjernicima Zadarske nadbiskupije što čuvaju lijepu tradiciju hodočašćenja u Šibenik na slavu  Boga i čast sv. Nikole Tavelića, prvog proglašenog sveca iz hrvatskog naroda koji je ponos svoga rodnog grada Šibenika.

„Zahvaljujem vam što čuvate ovu lijepu tradiciju koja povezuje naše biskupije i koja svjedoči da sv. Nikolu Tavelića nismo zaboravili, da nam njegov svetački lik i danas govori, potiče, svjedoči i ostaje naš zagovornik“, rekao je mons. Rogić. Nikola Tavelić s još trojicom svoje subraće, Deodatom, Petrom i Stjepanom, mučenički je umro u Jeruzalemu 1391. godine. Proglašeni su svetima 1970. godine.

Prije više od 600 godina, „u strani svijet druge vjere, u Jeruzalem, mjesto Kristove muke i uskrsnuća, Nikola je krenuo s drugovima na sveta mjesta Isusove domovine nošen revnošću za širenje vjere. Možemo li mi danas uopće pojmiti koji je to morao biti žar, odlučnost, snaga volje i uvjerenja, navijestiti Krista onima koji ga ne poznaju? Usprkos opasnosti putovanja, usprkos nerazumijevanju, drugoj kulturi i vjeri, ali vođeni odlučnim naumom navijestiti Krista – ne silom i mačem, nego riječju navještaja i životnim svjedočenjem. Taj žar za širenjem vjere u Krista okitili su palmom mučeništva. Dali su život za Krista i zato ih i danas slavimo“, poručio je biskup Rogić.

Propovjednik je istaknuo da su Tavelić i drugovi bili „prije svega, nošeni žarom naviještanja Krista i željom pod svaku cijenu postići spasenje svoje duše. Za to su bili spremni svladati sve protivštine života, sve moguće prepreke, napasti, ovozemnost, protivljenja Kristu, sve što bi ih od Krista moglo udaljiti. Sv. Nikola Tavelić bio je spreman za svoju vjeru umrijeti, ne nasilno prisiljavajući druge da vjeruju što i on, nego svjedočeći, naviještajući. Želio je da po njemu Krista upoznaju i za to je bio spreman umrijeti.“

Unatoč takvom evanđeoskom uvjerenju, „nikada neće prestati pitanja koliko je to bilo razborito? Da li je to bio prozelitizam, nametljivo, nasrtljivo, fanatično nametanje vjere onima koji vjeruju drugačije? Netko to može i tako shvatiti, ako današnjim kategorijama prosuđuje vrijeme prije šest i pol stoljeća“, upozorio je mons. Rogić.

Tragom Božje riječi iz Knjige Mudrosti, biskup je rekao da postoje „dvije stvarnosti, dvije obale: jedna prividna, kratkotrajna, mučna, ispunjena kušnjama i druga prava, vječna, na prvi mah nedohvatljiva, jer je s druge strane naše sadašnje realnosti.“

Na drugu stranu obale gdje su mir i velika dobra, prešli su oni koji su spoznali istinu i bili vjerni, znajući da je, kako kaže Psalmist, pomoć njihova u Imenu Gospodnjem!

„Prijelaz ostvaren po mučeništvu, darovanom životu za Krista, može biti razumljiv i prihvaćen samo zato što Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! To je najveći dokaz Božje ljubavi za nas. Ljubim onoliko koliko sam se spreman za drugoga darovati, žrtvovati, sebe odreći, svoje vrijeme pokloniti, za drugoga živjeti i umirati. Na to poziva i to pokazuje žrtva Sina Božjega. Zbog toga nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Božja ljubav s križa sve pobjeđuje. Zato i iz groba ustaje jer su pobijeđeni grijeh, mržnja, indiferentnost, laž, oholost, zavist, srditost, odustajanje, lijenost, sebičnost“, poručio je biskup Rogić.

U navještenom evanđelju je Isusov poticaj, hoće li tko ići za njim, mora se odreći sebe i ne može imati sebe u prvom planu. „U prvom planu može biti samo Krist, Bog, život vječni, spasenje duše. To podrazumijeva danomice nositi svoj križ, izgubiti život da bi ga zauvijek dobio! Suprotno tome, zatajiti, odreći se toga, željeti sve dobiti sada, a izgubiti vječnu stvarnost, ništa ne koristi. To je sv. Nikola Tavelić razumio, prihvatio i živio radikalno, do kraja. Nikada toga nećemo do kraja biti svjesni. U tome shvaćanju rasti nam je cijeloga života. Sveti mučenici Tavelić i subraća, čiji životi svjedoče vjeru, to nam pomažu razumjeti“, poručio je biskup Rogić. Njihova želja za naviještanjem Kristovog evanđelja i spremnost umrijeti za to „i nama danas ostaju kamen spoticanja, izazov i pitanje: što je njima davalo tu snagu? Prije svega, duboka želja postati svet, doći Bogu zauvijek. Potom, želja onima koji Krista ne poznaju navijestiti istinu evanđelja i Božju ljubav za čovjeka. Nisu ljubili svoga života sve do smrti. Nošeni snagom vjere, pomoć i oslonac imali su u Imenu Gospodnjem. Živjeli su za raspetog i uskrslog Gospodina“, poručio je mons. Rogić. Potaknuo je da usmjerimo pogled prema sebi i našem vremenu, „što nama kao vjernicima nedostaje.“

„Nismo svi pozvani na mučeništvo, ali svi smo pozvani na svetost. Molimo se, živimo sakramentalno, trudimo se biti dobri prema drugima. Čuvamo tradiciju, pokušavamo se čuvati grijeha. Je li to sve? Ispunjava li to Kristov poziv ‘Pođi za mnom’“, upitao je propovjednik, potaknuvši vjernike da razmotre „što bi nam sv. Nikola Tavelić rekao danas da se prošeta svojim Šibenikom i Zadrom, nakon 632 godine.“

„Svojim svjedočenjem vjere i mučeništvom govori: Probudite u sebi želju postati svet, doseći Nebo, doći Bogu zauvijek. Hranite je svakodnevnom molitvom, žrtvom, opredjeljenjem koje odbija protivne stavove. Ne odustanite svjedočiti i naviještati živoga Krista svojim životom. Budite odraz ljubavi Božje za čovjeka u dobrom djelu i nesebičnom darivanju. Ne ljubite svoga života na zemlji da bi mu pretpostavili vječni, jer onda sve možete izgubiti“, rekao je biskup Rogić, zamolivši zagovor sv. Nikole Tavelića za hrabrost u naviještanju Krista, da vjerodostojnije živimo vjeru te drugima budemo znak koji upućuje na Boga, spremni svjedočiti i po cijenu žrtve.“

Mons. Rogić podsjetio je da je šibenski biskup Antun Josip Fosco 1880. pokrenuo postupak da Sveta Stolica dopusti čašćenje Nikole Tavelića kao blaženika, što je i učinila dekretom 1889. za Šibensku biskupiju, a 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju.

„Duhovni vođa hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački nadbiskup koadjutor, kasniji kardinal Alojzije Stepinac, u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu 25. srpnja 1937. svečano je posvetio oltar u čast jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taveliću. Na  blaženikov blagdan 14. studenog 1939., papa Pio XII. primio je u audijenciju članove hrvatskog hodočašća koje su vodili naši biskupi s nadbiskupom Stepincem na čelu. Zahvaljujući radu franjevca dr. Ante Crnice, mons. Krešimira Zorića i zalaganju šibenskog biskupa Josipa Arnerića, došlo je do slavlja Tavelićeve kanonizacije; neviđenog po broju hodočasnika i radosti susreta naših hodočasnika u Damazovom dvorištu s papom Pavlom VI. Tim je susretom Papa bio duboko ganut te je izjavio da to dvorište nikad nije vidio tako ispunjeno. Zahvalio je za radost koju su mu svojom prisutnošću priredili hrvatski hodočasnici. Slavlje se i nakon kanonizacije ponovilo u Tavelićevom rodnom Šibeniku 1970. godine“, podsjetio je biskup Rogić, poželjevši da i hodočašće Zadarske nadbiskupije bude „odjek tih događaja, nastavak čašćenja sv. Nikole Tavelića i čuvanje svetih tradicija koje nam pomažu živjeti vjeru u našem vremenu.“

Prije mise u katedrali, hodočasnici su se okupili u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u molitvi za zagovor sv. Nikole i mogućnost za ispovijed. Dobrodošlicu hodočasnicima izrazio je rektor svetišta fra Josip Ivanović, OFM Conv.