Argumenti HKR-a o Danima otvorenih vrata samostana i bogoslovija
S. Cecilija Milković, vlč. Josip Pende, s. Filotea Hajtak i Tanja Maleš
Zagreb (IKA)
Kako prepoznati je li vrijeme za duhovni poziv u životu? Može li se mlade ohrabriti programima otvorenih vrata samostana i bogoslovija? Povod Argumentima HKR-a 7. ožujka bili su sve češći Dani otvorenih vrata tih institucija kojima se zainteresiranima nudi uvid u redovnički i duhovni život, a o temi su govorili novakinja Milosrdnih sestara Svetoga Križa s. M. Filotea Hajek, povjerenik za mlade i duhovna zvanja u Riječkoj nadbiskupiji vlč. Josip Pende i s. Cecilija Milković iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove.
S. M. Filotea Hajek govorila je o svom suživotu sa sestrama u samostanu na Sušaku i najavila “Dane otvorenih vrata” od 11. do 13. ožujka. Naglasila je da Bog poziva veliki broj djevojaka, ali u današnjem vremenu redovnički način života nije toliko pristupačan i prisutan u javnosti, pa se djevojke teže za to odlučuju. Zato se ovakvim Danima otvorenih vrata pruža mogućnost djevojkama, u dobi od 18 do 30 godina, da razluče imaju li redovničko zvanje: “Na taj način otvaramo vrata da mladi mogu vidjeti i steći iskustvo, jedan mali uvid u redovnički način života. Ako osoba i osjeća poziv, a s druge strane ne zna kako to izgleda, teško će se odlučiti na tako nešto. Dakle, to je susret u kojem će mlade djevojke ući u naš dnevni red i biti zajedno s nama, od molitve, obroka, rada i preko vikenda čuti neka predavanja o samom pozivu, upoznati našu Družbu, čuti neka svjedočanstva. To zna zaista uroditi plodom, da djevojke znaju na koji način razmišljati dalje u svom razlučivanju.”
Povjerenik za mlade i duhovna zvanja u Riječkoj nadbiskupiji vlč. Josip Pende najavio je pak za isti datum Vikend razlučivanja u riječkoj Bogosloviji, s temom “Još nisi izabrao svoju košulju?” Kako je rekao, tema nije prepobožna, ali svatko može razmišljati o pozivu, svećeničkom ili bračnom, a naglasak će biti na promicanju svećeničkog poziva. Dodao je da ga je na to potaknula ljubav prema mladima s kojima radi i njihova pitanja, ali i ljubav prema Crkvi.
S. Cecilija Milković iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove objasnila je da u njihovoj Družbi već dugo imaju dva različita programa – Dane otvorenih vrata, ali i Vikend promišljanja o pozivu. Na njega, kako je rekla, dolaze djevojke koje intenzivnije razmišljaju o ulasku u zajednicu, a vole čuti bogata iskustva starijih sestara. “Godinama nemamo puno zvanja, i odjednom nam je Bog prošle godine darovao četiri divne djevojke koje su sada u kandidaturi, i dvije u postulaturi”, istaknula je s. Cecilija.
U Družbi milosrdnih sestara Svetoga Križa u Đakovu u formaciji je ukupno 14 djevojaka, potvrdila je s. Filotea. “To nije kao nekada, ali svaka djevojka koja se odazove je dragocjena u današnjem svijetu ‘bez Boga’. One koje dođu na Vikend uključujemo u dnevni red, sve molitve, rad i zajedničke obroke”, dodala je s. Filotea.
Vlč. Pende je naglasio da je u tim susretima vrlo važan ambijent zajedništva s bogoslovima: “S ciljem stvaranja pozitivnog ozračja duhovnog poziva, nudimo formativne radionice za proces razlučivanja, uz prilike za spontane i duhovne razgovore, slušanja svjedočanstava te stvaranje novih prijateljstava.” S. Filotea je dodala da proces razlučivanja ide od ranije, ali od početka ulaska u samostan do vječnih zavjeta je devet godina, ponekad i više, pa osoba ima vremena razlučiti i nitko joj ne može nametnuti odlazak u samostan. U emisiji je istaknuto kako se svatko prijavljuje, ali razlučuju i taj pojedinac i zajednica u koju želi ući.
Vlč. Pende je rekao da je odgovornost svakako na osobi koja se prijavljuje te da Crkva samo prosuđuje ima li netko uvjete za život u svećeništvu ili redovništvu: “Duhovno vodstvo ne ide u pravcu da se čovjeku kaže ima li ili nema poziv. Mi govorimo o prepoznavanju znakova Božjega poziva i Crkva tu prosuđuje ima li znakove i, s druge strane, odgovara li osoba na te znakove. Mora postojati određeni stupanj zrelosti da bi osoba mogla biti zaređena ili zavjetovana i proces formacije upravo ide u smjeru da osoba sazrije ljudski, duhovno, moralno, intelektualno, pastoralno… na sve načine koji su potrebni za jednog svećenika, redovnika ili redovnicu. S jedne strane, tu je osoba koja u sebi prepoznaje poziv i odgovara na njega a, s druge strane, Crkva prosuđuje kvalitetu toga.”
S. Filotea je naglasila da je redovnički način života zahtjevan i nije naravan, nego nadnaravan i potrebna je Božja milost: “Narav se buni protiv toga da ostajemo bez djece, pa je potrebno to nadići rastom u duhovnosti. Redovnici i svećenici su znak Kraljevstva Božjega u svijetu i zato je važno da ih imamo i da molimo za njih kao Kristove zaručnike.”
Na pitanje koliko negativni primjeri utječu na odaziv, vlč. Pende je rekao da grijesi Crkve jesu sablazan, ali svatko se pozvan poistovjetiti s Crkvom: “Ona je zajedništvo i svetaca i grešnika, ali ja mogu svojom svetošću pomoći da Crkva bude svetija, i u tome pronaći svoje mjesto. Ako je negdje nešto loše, ja ću se truditi to popraviti.”
A na upit koja je uloga obitelji u zvanjima, s. Cecilija je upozorila da su obitelji ranije bile puno zrelije u vjeri te naglasila da je zajednica i pomoć, ali i kamen spoticanja te da je smisao za zajedništvo i požrtvovnost od presudne važnosti.