Na početku slavlja biskup Šaško blagoslovio je obnovljenu kapelu nakon čega je uslijedio procesijski ophod oko kapele. Pozdravljajući okupljene, biskup Šaško je u uvodu euharistijskog slavlja čestitao na lijepome i znakovitome djelu obnove koje svjedoči o vjeri, živoj i obnavljanoj iz naraštaja u naraštaj.

Govoreći o naviještenom evanđelju, biskup Šaško je na početku  homilije rekao da je „Uskrs upravo to: pred onim tko odluči voljeti i darovati svoj život smrt gubi svoju snagu; ne postoji zatvorenost groba niti kamen koji se Kristovom ljubavlju ne može maknuti.“ Naveo je da bismo morali učiti od Marije Magdalene „kada u trenucima boli, tame, trpljenja, neugodnosti, postanemo skučeni, tromi; kada se zatvaramo u sebe, ne želeći učiniti ništa ni za sebe ni za druge.“

Isus pita Mariju; Ženo, zašto plačeš? „To nije pitanje koje traži objašnjenje niti joj želi reći da više ne treba ili ne smije plakati. Isus postavlja pitanje da bi joj se približio, osjetio njenu iskrenost, susreo ju na tome čudesnome pragu novoga života i čuo istinski, najveći razlog: plačem zbog ljubavi. Čovjek koji voli – plače; čovjek koji voli najbolje razumije suze.

Isus ju zove imenom – Marija; izgovara njeno ime kako ga nitko nije znao izreći, prepoznatljivo i samo njemu pripadno. Tako – prepoznatljivo – imena izgovaraju: roditelji, supružnici, zaljubljeni, oni koji se vole. Tada se i ona okreće i obraća mu se riječima: Učitelju moj (Rabbuní), riječi pune ispunjene nade, radosti i ljubavi. Jer, one suze nisu samo za nekoga učitelja koji nedostaje; tako se plače kada nedostaje dio vlastitoga života.“

Govoreći o umjetničkom prikazu Marije Magdalene u kapeli, a na kojem je naglašen  njezin dolazak na grob u zoru s miomirisima, biskup Šaško je izdvojio to što „na ovom prikazu Isus u zoru Uskrsa nastavlja činiti ono što je učinio u svojim posljednjim trenutcima na zemlji, na Veliki petak, pribijen na križ: brine se o svakome, brine se o strahu i o nadama osuđenoga razbojnika pored sebe, a sada se brine o suzama svoje vjerne učenice Marije. Svoj je život učinio dostupnim i žrtvama i zločincima; privlačan svakomu tko želi novi život, jasno pokazujući da zlo nema mjesta u vječnosti s njime.

Pa ipak, čini se da zlo i smrt pobjeđuju. Zlo unosi sumnju u snagu dobra, čak i u postojanje dobroga Oca i u njegov plan sa svijetom. Zar nas ne zaokupe takvi osjećaji pred milijunima gladnih, protjeranih; pred raznim bolestima; pred sve razornijim oružjem i agresijom; pred korupcijom i ideologijama koje razaraju čovjeka i društvo; pred ravnodušnošću i cinizmom; pred milijunima Pilata koji peru ruke…

Sve je to pred našim pogledom, ali ova kapela pomaže vidjeti da jednako tako posred tame, životnih ruševina i beznađa započinje živjeti novost koja se ne da iskorijeniti. Vidljiva je ljepota koja se rađa svakoga dana, jer je prisutan uskrsnuli Isus u ljudima koji u njega vjeruju. To je smisao ove kapele. Ona nam govori da neće nestati niti jedno djelo učinjeno iz ljubavi; da neće biti izgubljena niti jedna briga za bližnje; da zaborav neće izbrisati niti jednu velikodušnost (usp. EvGa 278).“

Koncelebrirali su župnik župe u Mariji Bistrici i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke preč. Domagoj Matošević, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog i nekadašnji marijabistrički župnik mons. Zlatko Koren, te svećenici koji djeluju u župi i dekanatu.

Na kraju blagoslova i euharistijskog slavlja župnik Matošević izrekao je zahvalu svima koji su svojim radom i talentima sudjelovali u procesu obnove kapele. Kapela je obnovljena sredstvima iz Fonda solidarnosti EU.