Podsjetivši u uvodu da se ove godine navršava stota obljetnica dolaska franjevaca trećoredaca na Sveti Ksaver u Zagrebu, pozdravio je gvardijana, župnika i druge članove samostanske zajednice ističući kako u sadašnjem naraštaju redovnika „gledamo brižnost i predano služenje koje su trećoredci cijelo jedno stoljeće ugrađivali u našu Zagrebačku Crkvu“. Oni su, rekao je, „njegovali pobožnost križnoga puta; pobožnost koja je izgrađivala i jačala hrvatske vjernike, osobito u snažnim trenutcima iskušenja“.

Tekst križnog puta sa svetopisamskim riječima i molitvenim razmatranjima, koji je priredio biskup Ivan Šaško, čitali su bogoslov fra Patrik Mežnarić te župljani i članovi Franjevačkoga svjetovnog reda sa zagrebačkog Ksavera. Sudjelovalo je oko šest stotina vjernika. Među njima, biskupa su pratili domaći gvardijan fra Zvonimir Brusač i župnik fra Ivan Paponja.

U završnom nagovoru biskup je, osvrćući se na kršćansku vjeru u suvremenom društvu i na njezino površno poimanje, između ostalog, rekao da „kroz stoljeća struji pitanje: kako to da su isti ljudi koji su svečano, u oduševljenju klicali radosnim pozdravom Isusovu ulasku u Jeruzalem, tako brzo istoga čovjeka izgurali na gubilište izvan Jeruzalema, izabravši Barabu. U takvome mnoštvu kojim se lako manipulira, kojemu su prekrivene oči, isprane misli i iščupano srce, izgleda da ljudi postupaju slobodno, a zapravo su žrtve odricanja od traženja istine. Vjerojatno je to razlog zbog čega vjera mora biti osobno usvojena; slobodno prihvaćena; izložena opasnosti da bude ismijana od javnoga mnijenja, od trendova, od nametanja glavnih struja u društvu.

Danas nije rijetka kušnja da se kršćanstvo živi bez Krista; kršćanstvo sastavljeno od običaja koji nisu čak ni običaji, jer im je oduzet nutarnji razlog i smisao; kršćanstvo bez Božjega utjelovljenja, bez otajstva križa i uskrsnuća; bez navještaja vječnosti i nebeskoga kraljevstva. Križ – još uvijek osporavan, mnogima je smetnja. Ne zbog njegova znaka, nego zbog toga jer je živ onaj koji je na njemu raspet; živ u nama, živ u Crkvi, živ u ljudskim mukama. Da je mrtav, nikoga ne bi zanimao i križ ne bi bio osporavan. Ali, ne treba se pritom ljutiti, nego na to upozoravati i vidjeti da, dok kršćanstvo smeta, ono nešto istinski znači.“

Biskup Šaško zaključio je zahvalom i prošnjom Bogu. „Hvala ti, Gospodine, i ne zamjeri na mnoštvu naših riječi. Podno tvoga križa svi te gledaju. Susrećeš poglede podrugljivaca; poglede ljudi koji te vrijeđaju i ismijavaju. Ali u bešćutnosti i ruganju prepoznaješ poglede onih koji te vole, koji su ostali, žalostan zbog svih koji su otišli. Osobito onih koji su malo prije rekli da te nikada neće napustiti. Kada riječi više nisu bile potrebne, učio si nas šutnjom i pogledom. Čekao si svoj čas, da bi tvoje utjelovljenje bilo ispunjeno. A zadnje riječi koje si izgovorio bile su upućene Ocu i nama, da ne zaboravimo da imamo Oca od kojega dolazi tvoj pogled.

Isuse Kriste, raspeti naš Gospodine, vodi nas od križa do uskrsnuća i neprestano nas uči da zlo nema ni zadnju riječ, ni zadnji zvuk, ni zadnji dodir. Posljednja je vjera, nada i ljubav; posljednji je zvuk Božji poziv, posljednja boja osmijeh neba i posljednji dodir poljubac vječnosti.

Spušta se popodne Cvjetne nedjelje nad našim Zagrebom… Skoro će večer nad Zagrebom. Čuvaj ga, Gospodine, čuvaj u udolini i na brežuljcima, kao i cijelu Domovinu. Ne dopusti da prevlada strah. Nađi nas svojim pogledom i daj nam snage da za tim pogledom čeznemo i da ga susrećemo. Svojim licem blagoslovi sve ljude i pomozi nam da budemo tvoje lice za sve koji trpe; lice uskršnje zore, svjetlo vazmene svijeće i melodija vazmenoga hvalospjeva. Svojim licem uđi u naš rad i počinak i svojim nas licem budi svakoga dana. I podsjeti nas da nema nikoga tko druge ne bi mogao obradovati i biti im dar.“