Biskup Stojanov predvodio proslavu Josipova u Zenici

Misa je slavljena u dvorištu ispred crkve gdje su se, kao i u crkvi, okupili brojni vjernici. Na početku slavlja riječ dobrodošlice uputio je župnik don Davor Topić. Prenio je i riječ pozdrava vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića predslavitelju i vjernicima.

Pjevanje je predvodio župni zbor pod ravnanjem s. Gabrijele Hrgić. Vjernici su se za proslavu patrona pripremali velikom devetnicom srijedama u čast sv. Josipu.

HOMILIJA BISKUPA STOJANOVA

„Zahvalan sam Bogu, vašem nadbiskupu i našem metropolitu mons. Tomi Vukšiću za blagoslov i vašem dragom župniku, mome dragom prijatelju, don Davoru, koji me je pozvao da danas na svetkovinu sv. Josipa, tumačim Božju riječ u ovom svečanom misnom slavlju kada vaša župa slavi svog nebeskoga zaštitnika i zagovornika.“

„Među vjernicima oduvijek je bila zanimljiva tema, česta rasprava: koji je svetac najveći. Jasno, da je ova tema uvijek nedovršena jer ne možemo našim ljudskim mjerilima mjeriti nebeske vrjednote u Božjem kraljevstvu. Eventualno može ostati koji je svetac najdraži, a to je uvijek osobna stvar jer je ovisno o našem poznavanju i svoje vrsno prijateljevanje sa pojedinim Božjim ugodnikom. Ali, jedno je sigurno da kad bi stavljali svetce na rang listu po skromnosti, onda bi sv. Josip zasigurno bio na prvom mjestu kao najskromniji svetac.“

„Pokušajmo zamisliti Josipovo mjesto u povijesti spasenja. Po toj povijesti možemo videjti Patrijarhe Staroga zavjeta od kojih je sigurno najveći Abraham praotac naše vjere. Onda možemo listati Stari zavjet i susrest ćemo mnoge likove; Izaka, Josipa egipatskoga, Jakova itd. Taj niz velikana Staroga zavjeta, polako dovodi do Novoga zavjeta, međutim već nekoliko stoljeća prije Krista po pitanju Otaca, Izraela, spominju se samo velikani daleke povijesti. U razdoblju novijega datuma može se govoriti o velikanima u vrijeme progonstva pa do oca braće Makabejaca. U tom razdoblju sjećanja i tišine Bog poziva jednoga tesara jednostavnoga zanatljiju iz Nazareta vrlo siromašnog i ozloglašenog mjesta do te mjere, da je u narodu postojao prijezir s rečenicom: ‚Što može iz Nazareta doći dobro?‘“

„I baš iz tog Nazareta Bog nalazi najveće dobro. A to je skromni, tihi, marljivi radnik bezzemljaš s malom kućicom, koji, doslovno zarađuje kruh svoj u znoju lica svoga i radom ruku svojih. On, Josip, iz doma Davidova unatoč siromaštvu i skromnosti bio je pozvan a prije toga, izabran, od samoga Boga a da toga i nije bio svjestan, da u životu Isusa Krista, preuzme na sebe časnu odgovrnost da ga Božji Sin kao Sin čovječji, oslovljava slatkom riječi, Oče! Dok je Isus, naravni Sin Božji, On po zakonu preuzima sv. Josipa da bude pred zakonom i posinjen Sin čovječji, Sin Josipa tesara. Duboko nas potresa spoznaja da Josipu nije bilo jasno zašto je pozvan i da nije pitan za svoj pristanak, na taj Božji plan, nego ga Bog siguran u Josipovu vjeru iz anonimnosti postavlja na pozornicu povijesti kao jedinog pravog patrijarha jer će ga i Bog nazvati, Oče. Očito da je dobri Bog imao razloga baš Josipa izabrati da ga Isus sluša u ime i na način odnosa Sin – Otac. Evanđelja nam govore da je o tom planu Božjem bio objavljen samo u snu. Nije Josip bio sanjar ali san koji mu je Bog dao, prepoznao je kao Božju volju i u svojoj jednostavnosti prihvatio kao činjenicu, unatoč svojih osobnih i teških trauma – sjetimo se Marijinog začeća izvan zakonitog braka. Koliku tjeskobu je podnio sv. Josip, možemo je usporediti, s časom kada je praotac Abraham digao nož na svoga sina jedinca na Izaka – sina obećanja. U takvoj tjeskobi, jačoj od Abrahamove, našao se Josip: I samo jedan glas u snu rješava taj problem, jer sv. Josip je čovjek pravedan, koji vjeruje u Boga i više nego Abraham.“

„I tek se smirila oluja Kristovog rođenja, koje su razveselili anđeli, pastiri i mudraci, nad netom rođeni život, digla se ruka krvnika Heroda. I opet dolazi Božji glas po anđelu: Josipe uzmi dijete i ženu i bježi u Egipat. Opet tjeskoba; beskućnik, prognanik, bì izbjeglica i to u zemlji Egiptu, odakle su davno njegovi praoci bili oslobođeni ropstva, čudesnom Božjom rukom. Sve te događaje povijesti, sv. Josip nije mogao znati. Je li mu možda došla misao zašto Bog sam hoće biti izbjeglica i prognanik ponovo u Egiptu? Sv. Matej u Evanđelju o tom razmišlja i nalazi opravdanje u proročkoj riječi: Pozva svoga Sina iz Egipta… Kako god bilo i u ovom slučaju se sv. Josip predstavlja, kao poslušan ali snažan borac za život i zaštitu od krvave prognaničke ruke.“

„Nastavljamo sa sv. Josipom koji šuti i sluša. Vraća se u Nazaret nakon svih tih lutanja Betlehema, Egipta, Jeruzalema i povratka na ognjište u skromnu kuću Nazareta. Stoji u Novom zavjetu da se 12 godišnji Isus poslušno vraća sa Marijom i Josipom i ulazi u školu života a evanđelista kaže: I bio im je poslušan. Očito je da je sv. Josipu, primjer dječaka, Isusa, daje snage za marljivi rad kada gleda to drago dijete, pa mladića i odrasla čovjeka kako poslušan njemu, tesaru, pomaže i radi svakog dana u znoju lica svoga. Nije nam poznato kako je sv. Josip dalje živio ali, tradicija govori, koja živi u Crkvi, da je sv. Josip umro prije, nego je Isus nastupio, kao učitelj javnosti. Često se svetog Josipa vidi na slikama kako umire uz prisustvo Marije i Isusa. Tako je i nastao zaziv, kako umirući kršćanin, često izgovara: Isuse, Marijo i Josipe budite uz mene u času smrti.“

„Ako bismo htjeli sve ovo sabrati u poruku, usudim se reći da mnogi od vas u današnje vrijeme živite u vrlo sličnim okolnostima kao i Josip u Nazaretu. U tjeskobi, siromaštvu i nesigurnosti. Mnogi ste u izbjeglištvu a mnogi u progonstvu. Ostaje sada pitanje: ‚A jesmo li u duhovnosti barem blizu svetom Josipu?‘ Jasno, ponizno priznajemo nažalost nismo. Ali baš na današnji blagdan smijemo i trebamo zamoliti zagovor i pomoć svetoga Josipa, da nas nauči i osnaži. Treba nam to povjerenje koje je on imao u Božjem planu života, treba nam ta skromnost, koja glasno poručuje: Ako sve imaš a Boga nemaš, najsiromašniji si, a ako Boga imaš a ništo drugo nemaš, najbogatji si. Naše bogatstvo je Isusova prisutnost u našem životu, u obitelji i u našem radu. Imati Isusa pred sobom, imati Isusa sa sobom i raditi za svoje bližnje – svoju obitelj, znači živjeti puninu života. Vratimo se prvoj tvrdnji: ‚Sveti Josip je najskromniji svetac, čija ni jedna riječ nije zapisana a ipak je Isus, zahvaljujući Josipovom poočinstvu, dio Svete obitelji.‘ I mi smo pozvani biti makar anonimni ali suradnici Božji. Ako dopustimo da Bog gospodari u nama onda će on izvoditi velika djela. Braćo i sestre, čestitam vam ovaj dan Zaštitnika župe i molim zagovor sv. Josipa za sve zeničke župe, da vas uvijek i posvuda zagovara kod Gospodina. Neka tako bude. Amen.“