Biskup Škvorčević misu je predslavio u zajedništvu s požeškim vjernicima i svećenicima iz župa Katedralnog arhiđakonata, među kojima je bio i požeški gradonačelnik Željko Glavić, kao i predstavnici Požeško-slavonske županije.

Pozdravljajući nazočne svećenike, sestre redovnice i sve druge sudionike slavlja, biskup je podsjetio da je na taj dan 1960. godine u Krašiću svome Bogu i Stvoritelju predao dušu zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, nepravedno osuđen i zasužnjen, ali nepokolebljivo vjeran Bogu. Ustvrdivši da ga najbolje pamti vjera Božjega naroda, poručio je sudionicima svete mise da su se i oni okupljanjem na ovo slavlje pridružili upravo takvima u Hrvatskoj, da bi prepoznali njegovu veličinu, iskazali mu poštovanje i zahvalnost što je u ne dobrim vremenima bio vjeran i ustrajan na Božjoj strani i na strani ljudskog dostojanstva. Pozvao ih je da bl. Alojziju povjere sve ono što nose kao vlastite i zajedničke terete sadašnjeg hrvatskog trenutka, ali da zajedno s njime mole i za sve koji su bilo smrtno stradali u potresu koji je minulih dana pogodio Tursku i Siriju, bilo da su zbog njega u teškim nevoljama, kako bi i po našim molitvama sjedinjenima s bl. Alojzijem do svih stradalnika doprlo Božje svjetlo, utjeha i snaga.

Homiliju je biskup Antun započeo dijalogom s nazočnom djecom, koja su mu posvjedočila da su dobro, štoviše odlično, na što je on kazao kako niti ne možemo biti drugačije kad smo s Bogom. Ustvrdio je kako smo večeras u ovom euharistijskom slavlju na svoj način i s bl. Alojzijem Stepincem, koji je velik i vrijedan našega čašćenja jer je sav bio Božji i da je u tom izazov njegove osobe. Parafrazirajući Isusove riječi upućene svojim suvremenicima o Ivanu Krstitelju: „Što ste izišli u pustinju gledati?“ (Mt 11, 7), biskup je upitao nazočne s obzirom na bl. Alojzija Stepinca „Koga ste došli vidjeti večeras u crkvi sv. Lovre?“

Protumačio je da s obzirom na bl. Alojzija postoje različiti stavovi, te se o njem govori sa suprotstavljenih lijevih, desnih, nacionalnih političko-ideoloških i drugih polazišta, te ga neki proglašavaju „kontroverznom osobom“.

Kazao je da se susrećemo sa sličnim odnosom što su ga imali određeni helenistički krugovi prema onim Židovima koji su u poganskoj sredini ostali vjerni Bogu otaca, Bogu saveza, spremni prihvatiti ruganje, progone pa i samo ubijanje. Bili su, naime, uvjereni da je pravednik u ruci Božjoj i da mu nitko od ljudi ne može odrediti sudbinu. Starozavjetni mudrac zaključuje da se njihova sudbina gledajući očima bezbožnika pričinja kao nesreća, gubitništvo i propast, ali oči vjere vide da su oni za malo muke zadobili od Boga dobra velika i da su u miru.

Biskup je ustvrdio da bezbožni pogled na bl. Alojzija Stepinca koji ne polazi od vjere ne vidi točno tko je on, jer ono što je u njemu ostvareno djelo je Božje. Kazao je da time nipošto ne želimo povrijediti ili prezirati one koji nisu vjernici i koji to čine, nego u smislu svetopisamskog mudraca samo pripomenuti kako postoji pogled na život koji ne polazi od vjere u Boga te je ograničen.

Kazao je da je homilija pape Ivana Pavla II. na misi proglašenja Alojzija Stepinca blaženim u Mariji Bistrici prije 25 godina, 3. listopada 1998. izvrstan primjer promatranja očima vjere našeg Blaženika kojima se prepoznaje istinska veličina njegova lika, potaknuvši nas da mu se tim putem divimo, za njega zahvaljujemo i nastojimo ga nasljedovati. On vidi bl. Alojzija u okviru pashalnog ili vazmenog otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća, o kojem na svoj način govori i naviješteni evanđeoski ulomak o pšeničnom zrnu koje pada u zemlju da bi isklijalo novim životom i donijelo plod.

U homiliji je Papa rekao: „‚Pšenično zrno palo na zemlju‘ prije svega je sâm Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‚pade na zemlju‘, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‚obilat rod‘.“

Biskup je zahvalio Ivanu Pavlu II. što nas je navedenim mislima svratio k slobodi vjere kojom promatramo bl. Alojzija, oslobodio nas i lijeve i desne političke, ideološke i nacionalne isključivosti, koja može pomutiti i neka znanstvena nastojanja. Ustvrdio je kako bl. Alojzija nije moguće razumjeti s navedenih polazišta, jer on je ponajprije bio vjernik, koji je sve ono što je radio u svom životu činio iz vjere. Naglasio je kako ga napose ne mogu razumjeti oni koji traže kod njega ono što odgovara njihovim političko ideološkim diskursima. Biskup je kazao da je to pokušaj svesti Stepinca na usku mjeru određenih ljudskih interesa, a on je zastupao Božji interes s obzirom na čovjeka, domovinu i narod, promicao evanđeoski sustav vrijednosti.

Upozorio je potom da je papa Ivan Pavao II. u svojoj homiliji istaknuo da je sav Stepinčev život bio vjernički ukorijenjen u Boga i u Isusa Krista, te da je Božjom ljubavlju volio Crkvu i svoj hrvatski narod kao i pripadnike drugih naroda i rasa: „Dobri je Pastir za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju. […] On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor. […] Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“

Potom je požeški biskup podsjetio da je papa Ivan Pavao II. u homiliji snažno istaknuo značenje činjenice da bl. Alojzije nije bio sâm i jedini u Hrvatskoj, koji je svoju vjernost Bogu, Crkvi i svom narodu posvjedočio spremnošću na mučeništvo. U tom pogledu Papa je ustvrdio: „Nije bio sâm u tome hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša – biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima – divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim 12, 21).“

Mons. Škvorčević zahvalio je sv. Ivanu Pavlu II. što nas i danas ohrabruje da u Hrvatskoj, u kojoj kao da pogled vjere postaje sve slabiji, a evanđeoska opredjeljenjâ sve rjeđa, bl. Alojzija gledamo pogledom vjere. Pozvao je da se na njegovu primjeru uvjerimo kolika je snaga vjernosti Bogu u njegovoj Crkvi, kad čovjek ni u najtežim životnim situacijama, potpuno predan Bogu, zauzeto živi evanđeoske vrijednosti koje je naučio od Isusa Krista, i na taj način ostvaruje najveće dobro ovdje na zemlji i za svu vječnost.

Poželio je sudionicima slavlja da vrednuju ono hrvatsko u koje je ucijepljena snaga Isusove krvi s križa, u koje je ugrađeno Božje djelo Isusove ljubavi za nas, što ga slavimo u crkvi na oltaru. Potaknuo je neka im nikakvi drugi pristupi ne pomute pogled na bl. Alojzija i na tolike druge velike hrvatske ljude, te i oni po primjeru bl. Alojzija svu svoju nadu i očekivanja polože u Božje ruke. Pozvao ih je da se pridruže riječima blagoslova, zahvalnosti i molitve Bogu, koje je Papa Ivan Pavao II. izrekao na koncu svoje homilije na spomenutom euharistijskom slavlju u Mariji Bistrici: „Blagoslovljen budi ‚Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe‘ (2 Kor 1, 3) za ovaj novi dar Tvoje milosti. Blagoslovljen budi, Jedinorođeni Sine Božji i Spasitelju svijeta, zbog tvojega slavnog Križa, koji je u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu postigao divnu pobjedu. Blagoslovljen budi, Duše Oca i Sina, Duše Tješitelju, koji nastavljaš očitovati svoju svetost u ljudima i koji ne prestaješ djelovati kako bi napredovalo djelo spasenja. Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka unatoč nemalim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ. Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji! ‚Oče, proslavi ime svoje!‘ (Iv 12, 28).“ Zamolio je bl. Alojzija da svojim zagovorom pomogne da tako bude.

Na svršetku mise biskup je svim sudionicima slavlja čestitao blagdan bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika Požeške biskupije, sa željom da ono što je Bog ugradio u njegov smrtni i prolazni život bude snaga koja djeluje i u sadašnjem hrvatskom trenutku, dok se druže s njime, dok ga promatraju očima vjere, dok se zajedno s njime mole i traže nebeska dobra. Kazao je da to mogu posvjedočiti i činom obilaska oko glavnog oltara u koji su pohranjene njegove moći, djelić njegova smrtnog tijela. Svima im je zahvalio za sudjelovanje na slavlju na čelu sa svećenicima, a napose djeci Katoličke osnovne škole u Požegi, koja su svojim pjevanjem uljepšala zajedništvo oko bl. Alojzija. Pozvavši ih da se idućeg dana ponovno nađu zajedno u katedrali, te Alojzijevim raspoloženjem srca iskažu štovanje Isusovoj Majci i upute svoje molitve onoj koja nas je svojim ukazanjima u Lurdu ohrabrila u vjeri, nadi i ljubavi.