Uvodeći u slavlje biskup Škvorčević je kazao nazočnima da je prvotni razlog njihova okupljanja blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, što se slavio te nedjelje, a kojim Crkva podsjeća da je Gospodin Isus, premda začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije, živio u obitelji, i kako je Bog time potvrdio vrijednost i važnost naših obitelji te potaknuo na nastojanje oko toga, da one budu zajednice poštovanja, mira i ljubavi.

Istaknuo je da se taj blagdan 2023. godine slavio na njezin posljednji dan – Staru godinu, i da stoga tom svetom misom zahvaljuju Bogu za sve svoje obitelji, za sve njihove žive i preminule članove, a zatim za sve ono što im je on darovao tijekom minule godine, uključujući i njegovu blizinu u teškim i mračnim trenutcima, napose s obzirom na ratna događanja u Ukrajini i u Svetoj Zemlji, povjeravajući mu i danas žrtve rata, da one ne budu uzaludne, nego plodne ponajprije mirom, a potom i drugim dobrima. Da bi mogli biti valjani molitelji na spomenute nakane, pozvao je sudionike slavlja da pročiste svoje srce, kajući se na božićni način pjevanjem „Kyrie eleison“.

U homiliji biskup je kazao da je u svom svećeničkom djelovanju imao prigode susresti bračne parove, koji su poduzimali sve što je dopušteno da prevladaju zapreke zbog kojih nisu mogli začeti niti roditi život. Bilo je to nastojanje da postanu obitelj, jer bez djeteta nema obitelji. Ustvrdio je kako muž i žena tvore brak, a da im je potrebno potomstvo kako bi bili obitelj. Naglasio je da se u navedenim koordinatama kreće pitanje braka i obitelji te novog života kao Božjeg dara uz ljudsku suradnju.

Napomenuo je da s obzirom na navedena pitanja očitujemo u 21. stoljeću određenu samodostatnost, te smišljamo neke svoje formule i ideologije o braku i obitelji, i gubimo se na razini osnovnih pitanja našeg postojanja. Ustvrdivši kako svi znamo tko su muškarac i žena, što su majka i otac, te što je to naravni brak, biskup je istaknuo da se navedenim terminom „naravni brak“ želi istaknuti kako nam neke zakonitosti života prethode, da smo ih zatekli, starije su od nas, zadane su nam te ih nismo vlasni dirati, mijenjati i stvarati svoje „istine“, polazeći od naših sebičnih interesa, dovodeći u pitanje Božju zamisao o čovjeku.

Podsjetivši sudionike slavlja da su se sabrali u katedrali kako bi obnovili svijest o braku i obitelji kao Božjim stvarnostima, u zahvalnosti što mogu biti dionicima njegova božanskog nauma, biskup je protumačio naviještenu Božju riječ u misnim čitanja spomenutog blagdana. Kazao je kako ulomak prvog čitanja iz Knjige postanka govori o praocu naše vjere Abramu – Abrahamu, koji je u svom braku sa ženom Sarom bio izložen kušnji neplodnosti, jer njih dvoje nisu mogli imati djece, dok im Bog nije obećao i podario sina Izaka, a onda kušnji žrtvovanja Bogu sina Izaka u bezuvjetnoj poslušnosti njegovoj volji i potpunom predanju vlastitog života i sudbine svoga sina u Božje ruke. Kazao je da je Bog u tim događajima poučio Abrahama kako se dionikom života postaje vjerom u Božja obećanja, što na izvrstan način tumači pisac Poslanice Hebrejima u ulomku drugog današnjeg čitanja, odnosno vjerom u Boga kao izvor života i tvorca svega postojećeg, i da njemu ništa nije nemoguće, pa ni ono što je mrtvo dozvati u život. Bog nije neki šaljivdžija koji nešto obeća pa ne izvrši. Abraham se uvjerio u istinitost Božjih obećanja kad mu je Sara u starosti rodila sina Izaka, i taj će sin kad odraste još jedanput bili velika provjera je li Abraham postao životvoran na temelju vjere u Boga. Naime, Bog će od Abrahama zatražiti da mu tog istog Izaka, kojega mu je čudesno podario, prinese za žrtvu na brdu Moriji, a Abraham će poslušnošću vjere odgovoriti na taj njegov zahtjev, kolikogod je u svom ljudskom, očinskom srcu bio njime ražalošćen. Bio je na Božje traženje spreman i usmrtiti svoga sina, jer je vjerovao da Bog i iz mrtvih može dozvati život, podsjetio je biskup. Bogu ne treba žrtvovani čovjek, nego čovjek koji ima posvemašnje povjerenje u njega i koji je potpuno poslušan njegovim pozivima, ustvrdio je biskup. Kazao je da nas Božja riječ današnjeg blagdana poučava da su i brak i obitelj i novi život koji se u njoj pojavljuje utemeljeni u Božjim mogućnostima, i da čovjek tim mogućnostima treba pristupati posvemašnjom poslušnošću vjere. Ustvrdio je da ako se braku i obitelji ne pristupa s polazišta vjere kao Božjim stvarnostima, nego se supružnici počnu ponašati kao da su brak i obitelj neka njihova ljudska tvorevina, tada se nalaze u opasnosti da u prvim ozbiljnijim problemima i poteškoćama njihovi brakovi završe u rastavi, a obitelj im se raspadne. Tvrdnju je potkrijepio spoznajom stečenom iskustvom praćenja brojnih bračnih zajednica tijekom svoga svećeničkog djelovanja, uvjerivši se da nije propao nijedan brak u kojem su muž i žena bili spremni u poniznosti pred Bogom, pred životom i jedno pred drugim kleknuti i svakodnevno zajednički moliti. Nije se raspao nijedan brak u kojem su supružnici svoje bračno zajedništvo molitvom povezivali s Bogom, učvršćivali ga na njegovim božanskim temeljima.

Biskup je postavio izazovno pitanje: je li se brak i obitelj u Hrvatskoj danas nastoje živjeti s polazišta vjere ili su utemeljeni u nečem drugom te nerijetko završavaju rastavom? Ustvrdio da je rastava braka bijeg od problema, a da je vjernički pristup rješavanja životnih problema u povezanosti s Bogom po Abrahamovu primjeru, pravi korak kojim se ono što je Božjega započelo u bračnom zajedništvu čisti, učvršćuje i spašava. Pozvao je stoga sudionike slavlja da mu se pridruže u molitvi za mlade bračne drugove da se ne izgube već na počecima bračnog života, i da svoje zajedništvo žive kao sakramentalnu stvarnost s polazišta vjere, te nastoje živjeti onaj odnos koji postoji između Krista i Crkve, kako nas potiče sv. Pavao u Poslanici Efežanima.

Upozorivši da je među negativnostima koje se mogu pojaviti u braku i obitelji u posljednje vrijeme u Hrvatskoj u porastu jedan osobito težak oblik nasilja koje se naziva „femicid“ – ubojstvo ženâ, biskup je ustvrdio da muževi koji počine femicid svjedoče zapravo nemoć, jer je nasilje nemoć ljubavi, nemoć kroz koju se razara Božje djelo kojemu je ime brak. Stoga nam valja moliti da se u našim obiteljima spomenuta nemoć liječi onom Božjom moći kojoj je ime ljubav, a ona je njegov dar, naglasio je biskup.

Upozorio je na još jedan teški oblik nasilja u braku i obitelji, kojemu je ime „infanticid“ ili pobačaj. Istaknuo je kako je abortus nasilni čin kojim čovjek, koji se izgubio u svojoj savjesti, Božjem djelu, koje se ostvarilo u krilu majke pristupa s polazišta svoje sebičnosti. „Ako je nasilje nad ženom nedopustivo, kako je onda dopustivo nasilje nad nerođenim djetetom?“, upitao je biskup. „Gdje god se događa nasilje, tu je čovjek prešao granicu života i smrti, počeo se ponašati kao da je on gospodar života i smrti“, nastavio je.

Pozvao je sudionike slavlja da budu budne savjesti i ponizna srca pred Božjim darom života, i da vjernički znaju štititi taj dragocjeni dar u suradnji s Bogom, najvećim zaštitnikom svakog života, uključujući i onog začetog u majčinu krilu. Također ih je pozvao da budu molitelji da danas u Hrvatskoj ne bude ni „femicida“ ni „infanticida“, da prestane nasilje koje rađa ubojstvima, jer ono nije dokaz nikakve jakosti, nego slabosti, te da ljudi vlastitu sebičnost prestanu opravdavati svojim ljudskim pravima, o kojima je u današnje doba popularno govoriti.

Kazao je da ljudska prava trebaju biti ispunjena nesebičnošću, dobrohotnošću, plemenitošću i ljubavlju, i da je to najbolji način da se poštuju i vlastita prava i prava drugoga po načelu da tamo gdje prestaje moje pravo, počinje pravo drugoga. Sebičnost je tjesnac koji u čovjeku zatvara sve životne izvore, što ih je Bog u njemu otvorio, i smanjuje mogućnosti koje Bog daje da se život umnaža i uvećava, ustvrdio je biskup. Rekao je da iz tih životnih izvora proistječe bračno i obiteljsko zajedništvo, u koje uz roditelje i djecu na sasvim poseban način pripadaju djedovi i bake.

Zahvalio je djedovima i bakama za veliku žrtvu koju su tijekom svog života prikazali za mlade bračne drugove, te svoju dobrotu, toplinu srca, plemenitost i ljubav ugradili u svoje obitelji. Zamolio je Gospodina neka pomogne da obiteljsko zajedništvo u Hrvatskoj ne bude utemeljeno samo na nečem materijalnom, nego na duhovnim vrijednostima, prvenstveno ljubavi.

Pozvao je sudionike slavlja neka na svršetku građanske godine zahvaljuju za sva Božja dobra koja su u njoj primili, i neka ne propuste zahvaliti mu za one obitelji u kojima su njihovi članovi čvrsto povezani dobrotom i ljubavlju, omogućujući vlastitoj djeci da se izgrađuju i rastu u istinskom životnom ozračju. Zamolio je Isusovu Majku da moli s njima da tako bude.

Pri svršetku pričesti sudionici slavlja zahvalili su Bogu za sva primljena dobročinstva u ovoj godini pjevajući himan „Tebe Boga hvalimo“. Mons. Škvorčević je nakon toga osobitu zahvalnost izrekao svima onima koji svojom dobrotom i ljubavlju doprinose onoj punini života koja dolazi od Boga, napose onima koji svoju plemenitost ugrađuju u svoje obiteljsko i naše biskupijsko zajedništvo, kako u požeškoj Župi sv. Terezije, tako i u drugim župama. Zahvalio je svojim najbližim suradnicima koji mu pomažu u vodstvu biskupije, da ona može izvršiti poslanje koje joj je povjereno. Zahvalio je nazočnim vjernicima koji svojim sudjelovanjem na svetim slavljima u katedrali uzdižu svoju osobnu i našu zajedničku hvalu Bogu, i svjedoče da su Crkva utemeljena na ljubavi prema Isusu Kristu i međusobno. Poželio je da Bog svima uzvrati svojom božanskim dobrima.

Potom je župnik Mario Večerić prikazao vjernicima statistiku Župe sv. Terezije u 2023. godini, a prepošt Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi Ivica Žuljević u ime nazočnih sudionika slavlja i u svoje ime zahvalio je biskupu Škvorčeviću za njegova pastirska nastojanja koja ugrađuje u Crkvu i društvo, te mu je zaželio Božju potporu u 2024. godini. Zaželjevši sudionicima slavlja miran prijelaz iz stare u novu godinu i da s ovog slavlja ponesu puno Božjeg svjetla u srcima, na sve njih zazvao je Božji blagoslov.