„ZA NJIH NIJE BILO MJESTA U SVRATIŠTU “ (Lk 2, 7)
Kako slaviti Božić i biti vjernik u vrijeme pandemije?

Časna braćo svećenici i đakoni,
cijenjeni redovnici i redovnice,
poštovani bogoslovi i vjeroučitelji,
učenici i djelatnici katoličkih škola,
dragi vjernici!

Trenutačne izvanredne okolnosti zbog virusne ugroze pomogle su mi da dublje shvatim poruku zapisa evanđelista Luke o Isusovu rođenju i pronađem odgovor na pitanje koje me ponešto mučilo: Kako slaviti Božić u sadašnjim brojnim ograničenjima i biti vjernik u doba pandemije?

Božićno djetešce u bolesničkom krevetu

1. U prijašnjim božićnim slavljima pozornost mi je privlačio evanđeoski opis samog djetešca Isusa, Marije i Josipa, pastira i anđela, nebeskog svjetla i navještaja radosti. Međutim, čitajući ga u uvjetima ugroze koronavirusom, otkrio sam koliko je aktualna tvrdnja sv. Luke da „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 7), napose kad sam je povezao s Isusovom izjavom: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40) te s Njegovom žrtvom na križu. Spoznao sam da ovoga Božića Isus na svoj način leži na bolničkim krevetima oboljelih od covida-19. Evanđeoski zapis o tome kako za Isusa, Josipa i Mariju nije bilo mjesta u betlehemskom svratištu dobio je za mene posebno značenje pred činjenicom velikog broja zaraženih i oboljelih kod nas i pitanjem hoćemo li ih moći sve smjestiti u bolnice, sadašnja najvažnija svratišta za ugrožene osobe u našoj domovini. Na temelju tog jednostavnog a snažnog evanđeoskog prikaza jasnije sam razumio kako mnoga ljudska srca zbog omalovažavanja opasnosti zaraze koronavirusom i uvjeravanja da ne postoji nikakva ugroza, jer je to navodno sve obična prijevara, nisu sposobna biti svratišta samilosti, suosjećanja, spremnosti na žrtvu za bolesne, za nastojanja oko provođenja pandemijskih mjera kako bismo se svi zaštitili od zaraze.

Vjerom prepoznati dubinu pandemijskog zbivanja

2. Ovogodišnji Božić potiče nas da budnom vjerom pristupimo onomu što nam se ovih dana događa te se poklonimo Isusu Kristu svojim konkretnim ponašanjem prema osobama koje su zaražene i boluju od covida-19. Božić usmjerava našu vjerničku pozornost i osjetljivost također prema preminulima i njihovim najbližima, prema provoditeljima mjera očuvanja od zaraze, a napose zdravstvenim djelatnicima koji danonoćno u bolnicama ne štede sebe, nego se izvanrednom požrtvovnošću brinu o bolesnima i sve čine da pobijede smrtonosni virus. S pravom u njima možemo nazreti anđele koji silaze s neba kako bi navijestili radosnu vijest da je s nama, napose u bolesnicima, prisutan Sin Očev koji je na sebe preuzeo ljudske boli i smrt. Žrtva i brižnost bolničkog osoblja svjedoči da zadnju riječ ima Ljubav koju je Isus unio u našu prolaznost te su svi patnici na nedokučiv Božji način dionici pobjede te iste Ljubavi, Slave Božje, objavljene u siromaštvu betlehemske štalice.

Pastiri pokraj bolničkih kreveta

3. Medicinski su djelatnici i svojevrsni pastiri pokraj bolesničkih kreveta, tih suvremenih jaslica u kojima trpi sâm Isus Krist. Oni svjedoče da onda kad nestanu sve mogućnosti bolničkog, medicinskog i svakog drugog ljudskog svratišta i pomoći, naši bolesnici ostaju smješteni u Božje samilosno srce, očitovano u Isusu Kristu i Njegovoj ljubavi na križu, kao jedinoj pobjedničkoj snazi u našim najtežim životnim stanjima. Osim toga, uvjeren sam kako ovoga Božića i naša ograničenost na obiteljski krug krije u sebi neke duboke dimenzije ljudskog postojanja koje valja vjernički otkriti. Zajedničkom molitvom možemo u svoje domove i srca unijeti Božju blizinu, moćnu oživjeti međusobno razumijevanje i plemenitost. Tako osnaženi bit ćemo jači od svih postavljenih granica i omogućiti da se unatoč svemu i ove godine iskreno radujemo Božiću, snazi nikad uskraćene Božje neizmjerne ljubavi za nas u Isusu Kristu. U vjerničkom iskustvu otajstva svjetla, zasinulog u Betlehemu, koje i u sadašnjim teškim okolnostima čovječanstva pobjeđuje mrak, od srca vam svima želim sretan Božić i blagoslovljenu 2021. godinu!

Protupandemijske mjere i ograničenja euharistijskih slavlja

4. Mogao bi netko pomisliti kako sam se u navedenom socijalnom pristupu Božiću odrekao svoga katoličkog identiteta za koji je ključan Isusov nalog na posljednjoj večeri: „Uzmite i jedite, uzmite i pijte – činite to meni na spomen“(usp. Mt 26, 26; Mk 14, 22; 1 Kor 11, 25)povezan i s dolaskom na misu polnoćku i sudjelovanjem na božićnom euharistijskom slavlju. Važnost navedene liturgijske sastavnice proslave Božića obrazložio je Drugi vatikanski sabor tvrdnjom da je Euharistija „izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života“ (LG 11) iz kojega proistječe sva snaga Crkve (usp. SC 10) i po kojoj se ona očituje i ostvaruje. A Zakonik kanonskog prava o njoj kaže: „Euharistijska žrtva, spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća, u kojoj se ovjekovječuje žrtva križa, vrhunac je i izvor svega bogoštovlja i kršćanskog života, kojom se označuje i ostvaruje jedinstvo Božjeg naroda i dovršava izgradnja Tijela Kristova“ (kanon 897).

Ograničenja postavljena kod nas ovih dana za euharistijska slavlja i samu proslavu Božića zaoštrila su pitanje: Kako biti vjernik u doba pandemije? Nacionalni stožer civilne zaštite i hrvatska Vlada zaslužuju svaku pohvalu i zahvalu za sve što čine da očuvaju zdravlje hrvatskih građana i organiziraju zdravstveni sustav u teškim okolnostima. No, epidemiološki stručnjaci i javni politički dužnosnici u donošenju mjera polaze gotovo isključivo od zdravstvenog i gospodarskog kriterija, stavljajući kršćane u nezavidan položaj. Oni se upuštaju u područje vjere za koje nisu mjerodavni kad sudjelovanje vjernika na euharistijskom slavlju u crkvi stavljaju u istu ravan s odlaskom građana u trgovine, poduzeća, škole, gostionice, kafiće, teretane, te od crkvenih službenika i drugih vjernika očekuju da provode iste ili slične mjere u crkvi i na svetim slavljima kao i u navedenim ustanovama. Ovdje se ne radi samo o pitanju ograničavanja broja vjernika na svetoj misi, nego o daleko dubljem problemu mogućnosti kršćana da i u sadašnjim okolnostima ostvaruju svoj vjernički identitet u Crkvi kao ustanovi božanskog podrijetla. Ako ponajprije zbog psiholoških razloga smatramo da se djeca i mladi trebaju u sadašnjim okolnostima okupljati u školi na nastavi, vjernicima se zbog istih, ali i spomenutih viših razloga ne bi smjelo ograničavati sudjelovanje na svetoj misi u crkvi. Zbog primjene navedenih mjera na Crkvu, bez poštivanja njezine specifičnosti, nemali broj katolika ima bojazan mudrog Gamalijela kad je odvraćao židovske prvake da ne zabranjuju apostolima djelovati u ime Isusovo: „da se i s Bogom u ratu ne nađemo“ (Dj 5, 39).

Mjerodavnost vjere i stručni pristup pandemiji

5. Miješanje javnih dužnosnika u vjerske kompetencije nazire se i u njihovim mjerama kojima određuju ili preporučuju vrijeme u koje će se slaviti božićna misa polnoćka, koliko će vjernika na njoj sudjelovati i kako će biti u crkvi raspoređeni, što će se i kako pjevati, koliko će sveto slavlje vremenski trajati, kako će duga biti homilija, na koji se način vjernici trebaju pričešćivati. Sve navedeno očituje kako nije bilo dovoljne i kvalitetne komunikacije između Hrvatske biskupske konferencije i javnih dužnosnika o crkvenoj i vjerničkoj specifičnosti u trenutačnom izvanrednom stanju. Pri donošenju mjera koje se odnose na vjernike i na liturgijska slavlja nije se posvema pridržavalo autonomije znanstvene struke i autonomije Crkve u njezinu vjerskom poslanju ni pravila Drugoga vatikanskog sabora (usp. SC 22) na koje je podsjetila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u svom Pismu od 15. kolovoza ove godine kada je ustvrdila: „Liturgijski propisi nisu područje na kojem građanske vlasti mogu vršiti svoju zakonodavnu vlast, već samo nadležne crkvene vlasti.“ Valjalo bi učiniti kod nas sve što je potrebno kako bi se potpunije ostvarila odredba spomenutog Pisma Kongregacije za bogoštovlje: „Dužna pozornost na pridržavanje higijenskih i sigurnosnih mjera ne smije dovesti do sterilizacije gestâ i obredâ te u vjernicima, pa i na nesvjestan način, pobuđivati strah i nesigurnost. Povjerava se razboritom, ali odlučnom, djelovanju biskupâ da javne vlasti ne označavaju sudjelovanje vjernika u slavljenju Euharistije tek kao neko ‚okupljanje‘ i da ono ne bude izjednačeno ili čak smatrano manje važnim od okupljanja u rekreativne svrhe.“ Taj je zahtjev to opravdaniji zato što crkvena okupljanja kod nas do sada nisu bila izvorom značajnijih žarišta zaraze. Poštivanje specifičnosti Crkve i vjerničkog identiteta ne znači njihovo privilegiranje, kako to pokatkad nazivaju određeni krugovi u našem društvu. Na to upozorava ovih dana i Trajni odbor Komisije biskupskih konferencija Europske unije u dokumentu koji se osvrće na upute Europske komisije o slavljenju ovogodišnjih božićnih blagdana od 2. prosinca 2020. Dokument podsjeća javne dužnosnike na obvezu izvršavanja članka 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unijepo kojem je „ključno savjetovati se s Crkvama i religijskim zajednicama kad se razmatraju pitanja koja u dokumentima Europske unije imaju vjerski karakter“.

Poštivanje vjerničkog identiteta

6. Smatram uputnim u ovim razmišljanjima spomenuti temelj vjerničke i crkvene specifičnosti, koju bi u sadašnjim okolnostima trebalo poštivati. U vrijeme svoga teološkog studija s nemalim oduševljenjem slušao sam izlaganja profesora fundamentalne teologije koji nam je tumačio kako kršćanstvo nije religija nego vjera. Ilustrirao nam je to na primjeru rasprave zapisane u evanđelju koju je Ivan Krstitelj vodio sa Židovima o Isusu i njegovog odlučnog uvjeravanja: „Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju, tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju, što je vidio i čuo – za to svjedoči“ (Iv 3, 31 – 32). I završava tvrdnjom: „Tko vjeruje u Sina, ima vječni život: a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života: gnjev Božji ostaje na njemu“ (Iv 3, 36). Još je upečatljivija izravna Isusova riječ: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6, 51). Kršćanstvo je prihvaćanje onoga što je Bog objavio, vjera u ono što dolazi odozgor, opredjeljenje za vjerno življenje u skladu s Božjom objavom u Isusu Kristu i ostvarivanje vlastitog identiteta tim putem. Vjera nije jedna od aktivnosti, neko usputno zanimanje, radni zadatak, nego cjeloživotni identitet određene osobe, vrijednosno opredjeljenje za Isusa Krista i njegovo evanđelje, smisao u koji je netko uložio cijelu egzistenciju, ne privremeno nego za vječnost. Kršćanin se stoga trajno nalazi pred pitanjem koje su postavili apostoli židovskim prvacima: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga?“ (Dj 4, 19). Živjeti u društvu sukladno svojem vjerničkom identitetu nije pitanje samo ljudskih sloboda ili prava koja netko može ograničiti zbog određenih zemaljskih ciljeva, nego stvar dobro oblikovane savjesti koju moramo uvijek slijediti i na koju nitko nema pravo vršiti nasilje. Uz priziv savjesti u moralnim pitanjima, mnogi su kršćani stoga to isto činili i s obzirom na svoju vjeru. Ovakav njihov stav nije slijepi fundamentalizam ili fanatizam, nego razumski obrazloženo opredjeljenje dosljednog životnog svjedočenja sustava vrijednosti vlastitog vjerskog identiteta, kojem su brojni kršćani tijekom povijesti bili vjerni sve do mučeništva.

Sudjelovanje na misi i pitanje savjesti

7. Zacijelo bi odgovorni društveni čimbenici u našem društvu pri donošenju odluka ili preporuka vezanih uz vjerničko sudjelovanje u crkvi na svetim slavljima u vrijeme zaraze trebali imati na umu da obustavama ili ograničavanjima okupljanja zadiru u područje savjesti te se zapitati je li mogu očekivati od biskupa, svećenika i drugih vjernika da provode odredbe koje su u suprotnosti s njihovim vjerničkim identitetom. Naime, crkvenim službenicima zadaća je okupljati vjernike u crkvi, a ne ograničavati njihov dolazak te onaj tko izdaje propise vezane uz to pitanje treba provjeriti jesu li oni realni i provedivi. To se odnosi i na slučajeve kad javni dužnosnici donose preporuke o tome što će se pjevati u liturgijskim slavljima, kako će se vršiti neki liturgijski čini, koliko će vjernika biti u crkvi i kako će se ondje ponašati, kad određuju prenošenje svetih slavlja putem digitalnih medija te očekuju da ih biskupi oblikuju u odredbe, a svećenici provode. Crkveni službenici imaju poslanje promicati slavu Božju i služiti joj, a ne odvraćati vjernike od dolaska na sveta slavlja niti ih ograničavati, zabranjivati pjevanje ili bilo što drugo što im je obveza prema Bogu. U tom slučaju zavrijedili bi Isusov prijekor: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske“ (Mk 7, 8). Sudjelovanje na svetoj misi nije disciplinsko, pravno ili samo moralno pitanje, nego identitetsko pitanje svakog vjernika te ga crkveni službenici nemaju pravo osloboditi od toga da živi u skladu s bîti svoje vjere, na isti način kao što ih mogu odriješiti od disciplinske obveze posta i drugih vjerskih dužnosti iste vrste. O tome može odlučiti samo vjernik po vlastitoj savjesti, provjerivši je li to za njega moguće ili nemoguće, je li spriječen to ostvariti ili nije.

Mjere sigurnosti i duhovni imunite

8. Kako bi se izbjeglo zalaženje javnih dužnosnika na područje mjerodavnosti vjere u oblikovanju protupandemijskih mjera, bilo bi mudro među epidemiološke i druge stručnjake koji ih donose uključiti i stručnjake za pitanja vjerskog identiteta. Naime, u vrijeme kad je ljudima potrebna posebna duhovna snaga koja pridonosi njihovu cjelovitom imunitetu, ne bismo se smjeli olako odreći dobrobiti kojoj pridonosi Crkva.

Ovo božićno razmišljanje o mogućnosti biti vjernik u doba pandemije ne želi ni najmanje obezvrijediti mjere koje se poduzimaju za obranu od zaraze koronavirusom i obeshrabriti ljude da ih provode, među ostalim i cijepljenjem koje će uskoro biti omogućeno, nego se zauzima da se pri tom poštuje specifičnost Crkve, kao što se to s pravom čini s bolnicama, školama, trgovinama i drugim ustanovama bitnima za naš život i društvenu zajednicu. Osim toga, navedenom razmišljanju cilj je potaknuti katolike i sve druge dobronamjerne građane da u oblikovanju javnog mnijenja o pitanjima vezanima za zarazu koronavirusom uključe i vjernička mjerila u skladu s načelom koje smo zastupali od početka ugroze koronavirusom: „Ništa vjerničkog ne dokidati, nego prilagoditi.“ Katolik se zacijelo može tako prilagoditi poštivanju mjera protiv zaraze koronavirusom da se ne odrekne svoga vjerničkog identiteta i da to od njega nitko ne zahtijeva zbog bilo kojeg razloga.

Molim Božji blagoslov za sve vjernike da u ovo izvanredno vrijeme ne oslabe u svojoj pripadnosti Bogu i Crkvi, nego u božićnom otajstvu pronađu nadahnuće i ohrabrenje za obnovljenu vjernost Bogu kojem su povjerili svoju sudbinu.

Uz srdačan pozdrav u Gospodinu –
vaš požeški biskup Antun

Požega, 20. prosinca 2020.