Povjerena mi je iznimna čast u ovome svečanom euharistijskom slavlju uputiti – u ime svih svećenika Požeške biskupije – riječi pozdrava i dobrodošlice te riječi zahvale. Iskreno mislim da je među nama svećenicima, posebno onima s više iskustva, mnogo onih koji bi u ovome trenutku mogli izreći prigodnije riječi nego li ja. Dopustite mi, stoga, izreći ih iskreno i od srca.

Riječi pozdrava i dobrodošlice, dakako, ponajprije su upućene Vama, preuzvišeni oče biskupe Ivo! Srdačno i puni povjerenja, u poniznosti i poslušnosti, napose onoj obećanoj na dan svećeničkog ređenja, danas zajednički nastavljamo biti radnici na njivi Gospodnjoj u Požeškoj biskupiji u kojoj nas Vi predvodite kao hrabri pastir. Svjesni smo kako je to biskupsko služenje, s jedne strane, odaziv vjernosti Kristu i Majci Crkvi koji daje svoje stostruke plodove, a među njima posebno plodove mira i radosti za koje i Vi nastojite na poseban način svjedočiti. No s druge strane, može se osjetiti u bilu Crkve da je to služenje, također, svojevrstan izazov, teško breme, neka vrsta jarma. Ali „uzmite jaram moj na sebe“ (Mt 11,30), ohrabruje nas Gospodin Isus poručujući ne da mi vučemo njegov teret, nego da, tako ujarmljeni s njim, on vuče nas, naše breme k svome vječnom cilju. To je ohrabrenje, snaga i utjeha za svakoga biskupa i svećenika. Kakvog li temelja za iskreno i istinito zajedništvo spremno na žrtvu!

Stoga, puno je lakše nositi jaram u zajedništvu s onima koji su povjerovali Kristu i krenuli za njim. Oče biskupe Ivo, prezbiterij ove mjesne Crkve, svi svećenici i đakoni, od najmlađih do onih najstariji, duboko vjerujem, žele baš u takvom svećeničkom, sinovskom i bratskom zajedništvu, u suradnji s Vama, nastaviti ostvarivati poslanje koje nam je povjerio Isus Krist. Uz tu iskrenu otvorenost, koju prate mnoge vrline, sposobnosti, talenti, duhovnost, pastoralno iskustvo svećenika, treba računati i na moguće nesavršenosti i ljudske slabosti koje u poniznom duhu povjeravamo milosti našega Učitelja koji može, kao i u životu sv. Pavla, od slaboga učiniti jakim (usp. 2 Kor 12,10).

Preuzvišeni Oče, u započetom ostvarivanju našega međusobno zajedništva, izražavamo Vam iskrene riječi dobrodošlice sa željom da se u miru i radosti osjećate među nama. To činimo u stavu spremnosti da Vas uvijek, a napose u prvim mjesecima Vašeg biskupskog služenja, prihvatimo otvorenim srcem na našim zajedničkim svećeničkim susretima i druženjima, zatim u našim župama zajedno s okupljenim vjernicama, na biskupijskim hodočašćima i drugim događajima, a posebno ondje gdje su okupljeni mladi i djeca, među njima mnogi koji pohađaju pet biskupijskih katoličkih škola i vrtić.

Dok Vas od srca pozdravljamo, u molitvi povjeravamo Vas i Vaša buduća pastirska nastojanja Bezgrešnom Srcu Marijinom koje danas slavimo i častimo.

Nadalje, riječi zahvale upućujemo na prvome mjestu Trojedinome Bogu za ovaj današnji svečani dan biskupskog ređenja drugoga biskupa ove mjesne Crkve. Jednaku zahvalu upućujemo i za dar prvoga požeškog biskupa Antuna.

Vama oče biskupe Antune zahvaljujemo za sva istaknuta i zauzeta nastojanja oko „preslavnog djela evangelizacije“ – toga poslanja koje Vam je na dan Vašega biskupskog ređenja povjerio utemeljitelj ove biskupije sv. Ivan Pavao II. Spomenuto „preslavno djelo“, u ovih 27 godina postojanja Biskupije, opečaćeno je mnogim plemenitim i dragocjenim djelima koja, na svoj način, snažno obilježavaju biskupijski život u njezinom evanđeoskom, pastoralnom, karitativnom, odgojno-obrazovnom i kulturnom djelovanju. Razdoblje od 27 godina za neke je kratko, a za neke dugo. Kako god, „vrijeme je dovoljno dugo za one koji su spremni iskoristiti ga“ (Leonardo da Vinci). Vi ste ga, na svoj način, u mogućnostima koje su Vam se pružale i s onim što Vam je bilo na raspolaganju, nastojali iskoristiti po načelu koje glasi: „Ad maiorem Dei gloriam“ („Sve na veću slavu Božju“).

Ono, dakle, što ostaje i što će ostati za Vama, oče biskupe Antune, veliki je polog koji je zadužen povijesti za razmatranje. Hvala Vam na tome i neka Vas po zagovoru svetoga Lovre prati Božji blagoslov!

Preuzvišeni oče biskupe Ivo! Stižete u prelijepe dijelove Lijepe naše, i brdovite i ravne, omeđene Savom i Dravom, gdje priroda odiše Božjom stvarateljskom ljepotom. Stižete u slavonsku zlatnu dolinu, polja okupana žitnim klasjem i drugim plodovima, a brda krasnim vinogradima. Stižete među slavonske ljude, ljude velikog srca, otvorenog dlana, „pobožnih koljena“. Stižete među one koji nastoje živjeti svoju vjeru uz svoga pastira. Vjerujem da ćete i sami sve to doživjeti kao požeški biskup, praćeni Božjim blagoslovom i zaštitom Isusove Majke. Dobro nam došli i živjeli!