Što Gospodin želi?

Kako molimo u zbornoj molitvi Čiste srijede ili Pepelnice, toga dana „započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi“, a sve to nabrojano bit će u središtu naših razmišljanja tijekom korizmenog vremena da bi nam Gospodin udijelio „jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima“ (Z-118).

Ime

Crkva od davnine ovaj dan prepoznaje pod imenom Srijeda pepelnica zbog jedinstvenog obreda koji se vršio na današnji dan. Tako su na Srijedu pepelnicu grešnici, u znak pokore, bivali posipani pepelom, a od prijelaza iz desetog u jedanaesto stoljeće pepelom se posipaju svi vjernici.

O porijeklu imena Čista srijeda ima više teorija. Jedna od njih je da se toga dana pepelom detaljno čistilo kućno posuđe, a druga, vjerojatnija, je da su vjernici od toga dana pozvani raditi na čistoći svoje duše u čemu im pomaže korizmena pokora.

Pepeo

Pepeo je neizostavni simbol današnjega dana, a praotac naše vjere – Abraham, prvi je u Bibliji koji se ispred Gospodina prepoznaje kao prah i pepeo u trenutku dok ispred Njega posreduje za Sodomu:

„Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu“, opet progovori Abraham. – „Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?“ „Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet“, odgovori. „Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?“ – opet će Abraham. „Neću to učiniti zbog četrdesetorice“, odgovori (Post 18, 27 – 29).

No, dok se čovjek prepoznaje kao ništavilo, kao prah i pepeo, s druge strane u ovom tekstu do izražaja dolazi i punina Gospodinova milosrđa prema čovjeku koji je stvoren na Njegovu sliku i priliku, odnosno, iako je čovjek napravljen od praha zemaljskoga, u njegove nosnice udahnut je i dah života (usp. Post 2, 7). Upravo je to tema današnjega dana, ali i činjenica s kojom će čovjek biti suočen tijekom cijele korizme: grešnost – milosrđe te smrt – život.

Tako je i sam pepeo kroz čitavu ljudsku povijest ostao podsjetnik na prolaznost, čišćenje ili poniženje, a u kršćanskoj tradiciji, kao i u židovskoj, simbol je pokore. A ako je simbol pokore, onda se u ovom kontekstu može reći i da je simbol poziva na obraćenje, odnosno na novi život. Sve to lijepo u sebi sažimaju riječi iz Evanđelja po Mateju (11, 21):

Tada stane prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.“

Što se tiče prvih stoljeća kršćanstva, Tertulijan progovara o pepelu kao znaku pokore palih kršćana, a sv. Ciprijan govori o pokornicima koji se u zajednici bacaju ničice i valjaju se u pepelu, također u znak pokore. Sv. Izidor pak tumači zašto gesta posipanja pepelom: da se pokornici sjete da su prah i pepeo ili da si osvijeste da su postali prašinom, odnosno zli; baš kao što je i prvi čovjek, kada je sagriješio, vraćen u prah odakle je i uzet.

Povijest Pepelnice

O porijeklu Pepelnice ne možemo govoriti ne vratimo li se na sakramentar Gelasianum (cca. 7. st.) koji nam čuva svjedočanstvo o tome kako su na današnji dan grešnici započinjali javnu pokoru koja bi završavala ponovnim primanjem u zajednicu na Veliki četvrtak. Iako u obredu koji nalazimo u Gelasianumu ne nalazimo i gestu pepeljenja, taj sakramentar čuva nam lijepo svjedočanstvo o tomu kako se zajednica nije odricala onih koji su zgriješili već ih je preporučivala Gospodinu. Tako su se u Rimu tijekom sedmog stoljeća neki pokornici na današnji dan ispovjedili (da bi mogli pristupiti svetoj pričesti), oblačili bi se u kostrijet i posuli glavu pepelom (u znak pokore).

Iako formulu blagoslova pepela susrećemo u Rimsko-germanskom pontifikalu (9. st.) kao dodatak redu pokore, obred je sigurno mnogo stariji budući da u jednom antifonaru iz osmog stoljeća (Mont-Blandin) nalazimo četiri molitve za blagoslov pepela čiji nam se tekst sačuvao i nakon izdanja Rimskog misala nakon Tridentskog sabora o čemu će govora biti malo kasnije.

U tom povijesnom kontekstu svakako valja i spomenuti i Ordines Romani XI (8. st.) koji svjedoči da je papa na današnji dan slavio misu kod svete Anastazije (postajna liturgija) te da dominus pontifex (ad altare ad sanctam Anastasiam) dat cinerem, a Ordines Romani XII propisuje da papu na Pepelnicu kod svete Anastazije pepeli prior episcoporum, a pritom je izgovarao riječi koje čujemo i u današnjem obredu: Memento quia pulvis es et in pulverem reverteris – Spomeni se da si prah i da se u prah vraćaš. Nakon toga papa bi pepelio biskupe i ostali kler.

Godine 1091. održao se sabor u Beneventu i tada je papa Urban II. odredio da svi, i klerici i laici, prime na Čistu srijedu pepeo na glavu.

Što Gospodin želi i kako „ispuniti“ Njegovu želju?

Kako je bilo rečeno i ranije, u izdanjima Rimskih misala prije liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora ostale su nam sačuvane četiri molitve koje bi svećenik molio prigodom blagoslova pepela. U današnjem obredu svećenik može izabrati jednu od dvije ponuđene:

Bože, ti si na poniženje sažaljiv,
na obraćenje milostiv.
Prikloni se dobrostivo našim molitvama
i izlij svoj blagoslov + na sve koji danas primaju pepeo.
Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života
čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina.
Po Kristu Gospodinu našem.

ili:

Bože, ti nećeš smrti grešnika
nego da se obrati i živi.
Usliši naše molitve
i po svojoj dobroti blagoslovi + ovaj pepeo,
kojim ćemo posuti glave.
Priznajemo da smo prah i da se u prah pretvaramo.
Udijeli nam korizmenim zalaganjem
oproštenje grijeha
i obnovu života na sliku tvoga uskrsnulog Sina.
Po Kristu Gospodinu našem.

Obje molitve naglašavaju tri stvarnosti: Božje milosrđe – čovjekovu grešnost – hod prema uskrsnuću.

Razne su čovjekove želje tijekom života, no čovjek se rijetko zapita želi li si nešto Gospodin… Čitajući Sveto pismo, ali i uranjajući u molitvene tekstove koje nalazimo u Rimskom misalu, na ovome mjestu na konkretan način može se vidjeti koja je to jedina Božja želja za čovjeka: „Bože, ti nećeš smrti grešnika nego da se obrati i živi“.

I tako u knjizi proroka Ezekiela (18, 32) čitamo ono što Bog ne želi, a u prvoj poslanici svetoga Pavla Timoteju (2, 4) čitamo što Bog želi:

Ja ne želim smrti nikoga koji umire – riječ je Gospodina Boga (Ez).

…koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim).

Iako čovjek ima uvijek barem tri želje, Gospodin ima samo jednu, a u ispunjenju te želje računa na čovjeka i njegovo zalaganje da dođe do toga spasenja. Na putu do toga cilja kao jedno od pomagala, kako i molimo u gore navedenim molitvama, nudi se čovjeku „korizmena obnova kršćanskog života“, odnosno „korizmeno zalaganje“ koje nas poziva na obrat života: „Obratite se, dakle, i živite!“ (Ez 18, 32). A da se onda čovjeku nije „zabavljati“ ovozemaljskim (prolaznim) stvarnostima, stvarnost pepela doziva mu u srce i um činjenicu da je stvoren za „blaženi cilj onkraj granica zemaljske bijede“ (Gaudium et spes, 18).

Kako to postići i kako na najjednostavniji način ispuniti Gospodinovu želju? Tako da čovjek što manje griješi. A u tom smjeru korizmeno vrijeme nudi nam dvije mogućnosti: odricanje i dodavanje.

Odricanje i dodavanje

„Odricanje kroti našu sebičnu narav, otvara nam srce za potrebne“, molimo u jednom korizmenom predslovlju. Dakle, to odricanje ne smije biti svrha samo sebi, nego je to odricanje uvijek okrenuto prema drugome. Ta napokon zato i postimo (i ne mrsimo), odnosno, odričemo se nečega u korist nekoga jer:

Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;
podijeliti kruh svoj s gladnima,
uvesti pod krov svoj beskućnike,
odjenuti onog koga vidiš gola
i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost,
i zdravlje će tvoje brzo procvasti (Iz 58, 6 – 8).

Kako su u vrijeme došašća „popularne“ Mise zornice, tako je korizma „popularna“ po odricanju od nečega. No, isto tako, korizma je vrijeme u kojem si čovjek može i nešto dodati, bez da se ičega odriče: više sudjelovanja na Misi, češća ispovijed, više molitve, više činjenja djela milosrđa, više ljubavi prema bližnjemu…

Tako na kraju i odricanje i dodavanje imaju i vode čovjeka prema istom cilju: da „čiste duše proslavimo vazmeno otajstvo“, ali i da postignemo „oproštenje grijeha i obnovu života na sliku uskrsnulog Gospodina“.

Misno slavlje Pepelnice

Misno slavlje Srijede pepelnice ima tri dijela: uvodni obred, službu riječi i euharistijsku službu. U uvodnom obredu izostavlja se pokajnički čin budući da ga nadomješta pepeljenje koje slijedi nakon svećenikove homilije.

„U misi ovoga dana blagoslivlje se pepeo od grančica maslina ili drugog drveća što su prethodne godine bile blagoslovljene“ (Rimski misal, str. 118). Nakon blagoslova pepela jednom od molitava koje su prethodno navedene, svećenik posipa pepelom prisutne, a pri tome može izgovarati jedan od tri ponuđena obrasca:

Obratite se i vjerujte Evanđelju. (Mk 1,15)

Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. (usp. Post 3,19)

Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš. (usp. Post 3,19)

Za vrijeme pepeljenja mogu se pjevati pretpjevi ponuđeni u Rimskom misalu ili Psalam 51 ili neka druga prikladna pjesma. Po završetku pepeljenja slijedi molitva vjernika i Misa se nastavlja euharistijskom službom.

Može li se pepeliti izvan misnog slavlja?

„Blagoslov pepela i pepeljenje može se obaviti i bez mise“. U tom slučaju prije obreda pepeljenja održi se služba riječi s ulaznom pjesmom, zbornom molitvom i predviđenim misnim čitanjima i homilijom. Obred se zaključuje vjerničkom molitvom (usp. Rimski misal, str. 118) čiji se tekst može preuzeti i iz Časoslova.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko