Uvodeći u misno slavlje mons. Tomislav Subotičanec spomenuo se naglo preminulog župnika Antuna Sentea te okupljene vjernike potaknuo na molitvu za dušu dragog i preminulog župnika.

Na početku svoje homilije rektor Tanjić rekao je da “logika kršćanske vjere u svom središtu ima osobu Isusa Krista, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća objavio Ljubav koja spašava, poziva na obraćenje i daje oproštenje grijeha te se otkriva na najbolji mogući način u događaju i slavlju Uskrsa. Naša vjera svoje ishodište ima upravo u tome događaju i živi od svjedočanstva vjere onih koji su vidjeli Uskrslog. Upravo stoga je i temeljna struktura naše vjere uskrsna. Događaj Kristovog uskrsnuća postao je temelj i razlog navještaja koji se pretvorio u riječ Pisma, riječ svjedočenja, riječ slavljenja.”

U nastavku je propovjednik rekao da je vjera dar, a ta  jednostavna činjenica uvodi nas u “dimenziju susreta s drugim, s Bogom. Vjera nije prvenstveno plod našeg zajedničkog i osobnog napora. Ona je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u logici dobrota Božje namjere s čovjekom i čovječanstvom. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i logici korisnosti. Ne ulazeći u raspravu o milosti i naravi, možemo reći da je vjera odgovor koji je izazvan, ali ne i uvjetovan. Odgovor koji se ne može roditi iz našeg vlastitog pitanja, ali ga se u pitanju može otkriti i u koji treba uložiti puno napora koje se razumijeva kao učenje vjerovanja, kao stalni napor odgovora na ponuđeni dar.”

“O slobodi nam govori darovanost”, naglasio je rektor Tanjić te nastavio istaknuvši vjeru koja “svjedoči o susretu dvaju sloboda, Božje i ljudske koja jedna drugu ničim ne uvjetuju. Sloboda je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Pavao nam poručuje da nas je Krist za slobodu oslobodio i Kristovo se evanđelje otkriva kao evanđelje slobode. Njegova osoba i njegova riječ su stvarnosti pred kojima se mi otkrivamo kao oni koji slušaju, koji usred smrti, grijeha i patnje otkrivaju da im se daruje riječ života. Ta nas riječ nadilazi čak i onda kada je u potpunosti slušamo i kada je svjesno naviještamo. A ništa ne garantira da ćemo joj se otvoriti i od nje živjeti. Zato što slobodu objave Boga može prihvatiti samo ljudska sloboda”, rekao je Tanjić.

“Vjera mora biti osobna. Nitko ne može vjerovati u naše ime i nitko ne može garantirati mogućnost prenošenja vjere ako ona ne postane osobnom vjerom. Vjera te tvoja spasila, govori nam Isus. Ne nečija druga. U prostoru slobode rada se vjera. Nemir pitanja o prenošenju vjere sprječava uvid u temeljnu činjenicu da je samo rađanje, izviranje vjere nešto što se ne može prenijeti. Iako to može zvučati neobično, ova nas misao oslobađa od svih voluntarističkih strategija i oslobađa za ono bitno koje jasno priznaje da jedino otajstvo Božje ljubavi koje se očitovalo u Kristu može ,,roditi” vjeru u onima koji su otvoreni za prihvaćanje tog otajstva”, istaknuo je Tanjić.

“Za vjeru je potrebno vjerovati i svjedočanstvu Pisma”, naglasio je rektor Tanjić i objasnio da “Pismo svjedoči o odsutnosti tijela i pokazuje prisutnost odsutnoga Duhom i Riječju. Ono prazninu groba ispunja svjedočanstvom i spomenom Riječi koja živi onkraj smrti i koja je uskrsnuću pokazala svoje pravo lice. Vjera počinje kao traženje onoga koji je odsutan, kao gledanje onoga koji je nevidljiv i kao nalaženje onoga koji se ne može naći ni na jednom mjestu. Samo tako vjera jača i samo tako vjernici vjerom jačaju kako kaže Benedikt XVI. pozivajući se na sv. Augustina: «Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.» Zato neka proslava ovoga Uskrsa bude i proslava zahvalnosti za dar vjere”, zaključio je prof. dr. sc. Željko Tanjić.