U homiliji je fra Željko istaknuo da evanđelje ponovno u središte stavlja Dobroga Pastira. Isus je, pojasnio je, često koristio tu sliku, ali ne samo kao romantičnu sliku iz prirode koja je bila jako bliska njegovome vremenu, već je to tema koja je starozavjetna te ima teološku važnost.

„U Starom zavjetu pastiri su bili ne samo svećenici, nego i kraljevi i vladari naroda koji su morali čuvati povjereno im stado. Sjetimo se knjige proroka Jeremije koji kritizira pastire: ‘Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje. Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih’. Nakon toga Bog sam preko proroka upućuje utjehu narodu da će on sam biti njihov pastir: ‘I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove’. Bog sam će biti njihov pastir“, poručio je fra Željko.

Propovjednik se osvrnuo i na Psalam 23. te pojasnio da Isus, kada za sebe kaže da je Pastir, priziva svojim slušateljima u svijest Božje obećanje da će on sam biti njihov pastir. „Slika pastira i ovaca ima i teološko značenje koje možemo shvatiti preko slike iz prirode. Ovca za razliku od drugih životinja nije sposobna pronaći sama sebi hranu. Ovca je takva da ovisi o pastiru, ona ne zna prehodati pustinju ili daleki prostor da bi našla neki novi pašnjak. I za nju je pogubno kada se izgubi od svoga stada i od svoga pastira. Njen život je isključivo ovisan o pastiru“, istaknuo je fra Željko.

To je slika Krista – Dobroga Pastira, rekao je propovjednik te nadodao da čovjek ne može sam sebi donijeti spasenje, već ima potrebu za Bogom. Naglasivši da se Evanđelje ne može shvatiti i živjeti bez zajednice, propovjednik je rekao da je čovjek biće odnosa, biće koje nekome pripada. Cijela zajednica je pozvana svjedočiti, potaknuo je.

Još jedan detalj na koji valja obratiti pažnju je glas, rekao je fra Željko. „Evanđelje kaže: Ovce moje slušaju moj glas. Zašto ne piše moje ovce mene gledaju? Zato što ja svoj pogled mogu otklonti, gledati na drugu stranu. Pogled mogu kontrolirati. Sa sluhom je malo teže. I kad sam se totalno okrenuo od Boga, Bog vapije za mnom“, naglasio je.

Glas znači da Bog govori čak i onda kada nam se čini da je Bog zašutio, pojasnio je propovjednik te nadodao da Bog progovara preko drugih ljudi te da treba slušati znakove koje šalje. „Isusov glas nam odzvanja u svijesti čak i onda ako se udaljimo od njega“, istaknuo je.

„Slušati glas nije isto kao i gledati. Za pogled je potrebno svjetlo. Glas se može čuti i u mraku. Pogled se može usmjeriti i drugamo. Pogled u nekim situacijama možemo i spustiti ili ne gledati uopće. Njegov glas odzvanja čak i onda kada ga ne želimo slušati, čak i onda kada se okrenemo od njega, čak i onda kada zatvorimo oči, glas ostaje“, rekao je.

Iz glasa proizlazi poznavanje, pojasnio je propovjednik te dodao da poznavati nekog po glasu znači imati povjerenje. Poznavati znači dati drugome dio sebe, rekao je fra Željko. Govoreći o prvoj zajednici u Antiohiji, gdje su se prvi puta priznali kršćanima, fra Željko je istaknuo da su napokon ujedinjeni u nauku, napokon su svi kršćani. Ta je zajednica, pojasnio je, otvorena misionarskom djelovanju i to po jednostavnom svjedočenju. „U njoj postoji podjela dobara, zajedničko lomljenje kruha, bratstvo i međusobna dobrodošlica i prihvaćanje“, rekao je te dodao da su utorci sv. Antunu dobra vježba za svakoga vjernika.

„13 utoraka sv. Antunu je 13 dolazaka i 13 malih hodočašća. To je zaokružena cjelina i ne želimo se vratiti jednaki, već promijenjeni. Tu se susrećemo s Božjom Riječju i blagujemo njegovo tijelo. Živimo kao nova bića, kao uskrsla bića. U našim životima vlada novost i želimo ju svjedočiti cijelom svijetu“, poručio je, među ostalim, o. Klarić.