Dr. Alžbeta Grgić: „Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne"

Skup je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi uz blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika, u želji da se iz medicinskog i duhovnog aspekta stručno sagledaju različiti vidovi rada i pastorala s bolesnim i starijim osobama.

„Starenje je jako važna tema. Nažalost, postaje i sve važnija, jer kao narod starimo i briga o starima, bolesnima i nemoćnima će se sve više nametati u fokus pastorala Crkve, ali i u fokus države i društva, kako bismo adekvatnije ostvarili brigu o nemoćnima, što je dužnost Crkve i društva. Susret sa starom i bolesnom osobom uvijek je nov, težak, ali čovjeka uvijek oplemeni. Čovjek se na taj način ostvaruje u svom pozivu. Dar je svaki put kad se možeš ostvariti kao svećenik u svom pozivu kad prilaziš najpotrebitijima“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi. Kotlar je istaknuo kako je važno da osoba ne služi samo u profesiji tehničkim znanjem, nego da to radi s više srca, više žara i s ljubavlju na koju nas Bog poziva u svemu što radimo, osobito kada se radi s potrebitima u bolesti i nemoći.

„Ljubav preobražava svijet. Ničega nema bez ljubavi, to ne smijemo zaboraviti, uz sav razvoj znanosti. Hrvatsko katoličko liječničko društvo je osnovano 1991., a Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestra i tehničara osnovano je 1992. godine. Ta vjersko – profesionalna društva pomažu da se još bolje izgradi odnos čovjeka i pacijenta preko Božje ljubavi“, rekla je dr. Grgić, podsjetivši da su 1995. godine Vlada RH i HBK zakonski regulirali dušobrižništvo u zdravstvenim i socijalnim ustanovama.

„Ivan Pavao II. je 1984. osnovao Papinsko vijeće za pastoral zdravstvene skrbi. Na svima nama je da razmotrimo što možemo učiniti više u pastoralu starih i nemoćnih. Na liječnicima i medicinskom osoblju je da znanjem, iskustvom, etičkim pristupom i stalnom izgradnjom vlastite osobnosti, budu donositelji mira onima koji odlaze, kao i onima koji ostaju. Osim na umiruće, mora se misliti i na obitelj koja ostaje iza njih“, poručila je dr. Grgić. Predavačica je sa stručnog aspekta potvrdila niz iskustava s kojima se ljudi susreću u svojoj svakodnevnici u odnosu sa starijim osobama, pri čemu se često događa nesnalaženje, nerazumijevanje stanja starijih i neznanje kako se ophoditi sa starijim osobama.

Starenje i starost su stanja na kraju prirodnog razvojnog procesa pojedinca. Premda biološka i kalendarska dob često i sve češće nisu povezane, dobnom granicom starosti smatra se od 65 godina naviše.

„Trajanje života se produžuje i bolesti starijih osoba će biti sve zastupljenije. Više od jedne trećine svih bolesnika čini populacija starijih osoba, a najzastupljenija je u ordinacijama primarne zdravstvene zaštite“, rekla je dr. Grgić. Liječnik koji brine o zdravstvenom stanju starijih treba imati široko znanje o kroničnim bolestima koje su često progresivne. „U zbrinjavanju starijeg bolesnika često je potreban timski rad, u kojem će uz liječnika primarne zdravstvene zaštite sudjelovati internist, neurolog, psihijatar, fizijatar, medicinska sestra, socijalni radnik te drugi specijalisti. Znakovi starenja mogu biti vanjski (fizički), to znači funkcijske i somatske promjene u organizmu te unutarnji (psihički) znakovi promjene mozga“, rekla je dr. Grgić.

U starosti se usporava psihomotorni tempo i senzomotorne funkcionalne koordinacije. Stari ljudi često su nesigurni u nepoznatom okruženju. Čest je povećani umor i poremećaj spavanja. Govor starih ljudi je sporiji, ali opsežan, uz poremećaj kratkoročnog pamćenja. Stariji pamte što su naučili u mladosti, ali teško pamte novo. Zaboravljanje, gubljenje i potraga za izgubljenim predmetima su manifestacija senilne psihe. Fizičke promjene uzrokovane starenjem odražavaju se i na ljudsku psihu. Tjelesne i psihičke promjene su povezane i utječu jedna na drugu. Zanimanje za sadašnje događaje je slabije. Rasuđivanje nije dosljedno, suvislo.

Dr. Grgić govorila je i o starenju intelekta, pri čemu stariji zaboravljaju imena bliskih ljudi, ne prepoznaju poznanike ni najbližu rodbinu. Pojam demencija odnosi na nekoliko bolesti koje utječu na mišljenje, pamćenje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. „Demencija ima progresivni tijek, dolazi do promjene osobnosti, ponekad i motoričkih sposobnosti. U svijetu više od 55 milijuna ljudi ima demenciju. Ona je sedmi uzrok smrti i glavni vodeći uzrok invaliditeta i ovisnosti među starijim osobama. Troškovi  demencije u svijetu 2019. godine iznosili su 1,3 trilijuna dolara, a polovica tih troškova je neformalna skrb. Prijatelji i članovi obitelji pružaju u prosjeku pet sati svaki dan nadzora i brige za svoje bližnje. Žene osiguravaju 70% sati skrbi za osobe koje žive s demencijom“, istaknula je dr. Grgić.

Demencija se može pojaviti i prije početka starosti. Kod ljudi koji su se cijeli život bavili mentalnim aktivnostima, slabljenje pamćenja bitno je manje nego kod drugih ljudi. Mentalna svježina i stalno korištenje misaonih procesa dulje se zadržava ukoliko je u mladosti bilo bolje razvijeno.

„Spoznaja da čovjek proživljava posljednje razdoblje života izaziva kod mnogih staračku melankoliju. Psihološke posljedice može izazvati i odlazak u mirovinu. Umirovljenik se često smatra gurnutim u stranu, nosi gorčinu otkaza. Za ljude koji su voljeli svoj posao, prisilni prekid aktivnosti može dovesti do traume, do gubitka smisla života. Mnogi seniori produžuju radni vijek zbog neadekvatne mirovine, koja im onemogućuje održavanje životnog standarda. Za starije koji ne bi imali drugog cilja i ne bi živjeli aktivno, radni odnos ima prednost pred mirovinom. Ako se na poslu pojavi problem, njegov savjet je cijenjen jer je potkrijepljen iskustvom u kojem se dogodio sličan slučaj. S druge strane, smanjuje mu se produktivnost i lošija je kvaliteta rada. Obično mu se ne povjerava vodeća pozicija, a ako ju je imao, traumatično prihvaća njen gubitak“, opisala je dr. Grgić.

Na svjetskom planu, moto aktivnosti za integracijom starih ljudi u društvo promiče se pod geslom „Dodati život godinama, a ne samo godine životu“.

„Prednost umirovljenika je mogućnost slobodnog izbora djelatnosti. S druge strane, glavni problem je korištenje slobodnog vremena. U starosti ne postoji podjela vremena između posla i vikenda ili godišnjeg odmora. Sloboda vremena i prostora te osobna neovisnost najveća je prednost. Sloboda blagotvorno djeluje na psihičko opuštanje i na poboljšanje zdravstvenog stanja. Umirovljenje različito utječe na svaku osobu. Neki u potpunosti iskorištavaju blagodati koje donosi mirovina. Drugi se s tim ne mogu nositi, nedostaju im zaposlenje i život s njim povezan“, rekla je dr. Grgi. Neki stari ljudi vole posjećivati društvena događanja, a drugi preferiraju povučeni život.

„Samci koji su od punoljetnosti živjeli sami, navikli su se i prilagodili samoći vlastitog života. Nakon odlaska u mirovinu, kad je neograničeno slobodno vrijeme, u potpunosti će osjetiti svoju usamljenost. Neki ljudi su usamljeni nakon smrti supružnika u starosti. Život im je ispunjeniji dok mogu otići jednom od potomaka nakon smrti partnera. Međutim, drugačiji je odnos kad mlada obitelj živi s roditeljima jednog partnera“, rekla je dr. Grgić, istaknuvši da emocionalna podrška starijim osobama znači puno više od financijske.

„Jedna od osnovnih ljudskih potreba je biti pozitivno prihvaćen, pripadati negdje, pa čak i ‘umrijeti za nekoga’. Stara osoba često ovisi o pomoći drugih. Najbliži tko može pomoći je obitelj. Odlazak djece iz obitelji, zbog posla ili braka kritični je događaj. Pozitivan je odnos djedova i baka prema unucima. Odnos s praunucima više nije emocionalno intenzivan zbog dobne distance i slabljenja emocionalnog intenziteta. Neki stari ljudi su sretni kad mogu živjeti s djecom i unucima, dok drugi više vole živjeti u staračkom domu ili sami. Kažu da ne žele biti smetnja“, navela je dr. Grgić.

Starenje karakterizira i rastući osjećaj nadolazeće smrti. „Tek u tom razdoblju raste svijest o kratkoći života. Starost je često shvaćena kao ‘priprema za smrt’. Smrt se prihvaća sa strahom ili razumno, kao prirodna nužnost. Treba razlikovati strah od smrti i strah od umiranja, koji je povezan s fizičkom i psihičkom boli“, rekla je predavačica.

Govoreći o medicinskoj i svećeničkoj skrbi za starije, dr. Grgić je rekla da „spoznaja Boga, njegove volje i služenje Bogu vjerniku treba biti cilj i vrijednost življenja. Kroz molitvu vjernik zahvaljuje za sve što je primio u životu, za svaki novi dan i spasenje. U crkvenoj zajednici starija osoba nalazi ljude koji imaju vjeru, žive istom nadom“.

Dušobrižništvo se ne tiče samo duše čovjeka, nego nastoji pomoći čovjeku u svemu što ga muči, pa i izvan duhovnog područja. „Ono treba biti konkretno u stvarnoj pomoći, bez obzira na okolnosti. Svećenik ne treba samo propovijedati, nego mora aktivno pomoći. Pastoralna skrb svećenika za ljude kroz aktivnosti je svjedočanstvo Božje skrbi za čovjeka“, istaknula je dr. Grgić, poručivši: „Osnova pastorala za starije je pomoći im prihvatiti svoju situaciju, pomoći im prihvatiti i životne neuspjehe i poraze te naći utjehu u vjeri.

Ne postoji tehnika, formula, metoda koju bi svećenik jednom svladao i kasnije automatski upotrijebio. Svaki ljudski život je raznolik, svakome treba razumijevanje i drugačija pomoć. Pristup s ljubavlju prema drugoj osobi je vrlo važan. S ljubavlju pokušavamo razumjeti drugoga i njegove potrebe, jer dok ih ne razumijemo, ne možemo učinkovito pomoći drugome. Svakome treba duhovna pomoć, razjasniti osobi unutarnje osjećaje i sukobe i kako se s njima nositi. Svećenik ne može biti stručnjak za sve, no može uputiti na pomoć drugoga“.

Na staru osobu ne treba se gledati samo kao na nekoga kome treba pomoć. Stara osoba ne smije postati samo objekt, ona može drugome nešto i pružiti.

Dr. Grgić navela je pet načela pastoralnog razgovora s umirućima. To su emocionalno uključenje: umirući osjetljivo zapaža držanje svećenika s kojim razgovara. Spremnost da se s umirućim ide dio nepoznatog životnog puta, što smrt znači. Stoga je oslonac i ohrabrenje kada čovjek na tom putu ne mora ići sam, nego s osobom koja dijeli istu vjeru i nadu. Treći princip je autentičnost, uvjerljivost i stvarnost odnosa, a četvrti istinitost. Važno je znati kako umirućem govoriti istinu. U pastirskom razgovoru s umirućim istina se priopćava s ljubavlju i ljubaznošću. Peto načelo je tolerancija, podnošljivo prihvaćanje bolesnika.

„Kraj života je tema od velike važnosti za svaku osobu – zahtijeva istinsku suosjećajnost i solidarnost koje potiču na konkretno djelovanje prema bolesnima i umirućima. Pristup mora biti dostojanstven. Nitko ne može bolesnomu i umirućemu reći da njegov život nije vrijedan življenja niti da njegov život nema smisla. Kraj života i dalje je dio života, koji ima svoj duboki smisao i važno je kako ćemo ga proživjeti. Poštivanje svakog ljudskog života temelj je pravednog i solidarnog društva, a bolest, patnja ili bilo koji drugi oblik vanjskih utjecaja na život ne uništava ljudsko dostojanstvo“, poručila je dr. Grgić.

Medicinska skrb ne tiče se samo ljudskog tijela, liječnik ne treba liječiti samo tijelo, nego nastoji pomoći čovjeku, njegovoj cjelokupnoj dobrobiti. „Ali, medicinska briga ne želi biti zamjena za religiju. U današnje vrijeme mnogi potraže pomoć psihijatra, a ne svećenika. Psihoterapija često postaje briga za dušu. Dimenzija na koju je religiozna osoba usmjerena je opsežnija od dimenzije psihoterapije. Proboj u tu višu dimenziju ne događa se u znanju, nego u vjeri. Cilj psihoterapije je mentalno iscjeljenje, a religije spasenje duše“, rekla je dr. Grgić, poručivši: „Poštujući volju i prava bolesnika, zadatak nam je u vlastitom životu svijet činiti svjetlijim, toplijim i ljudskijim, u čemu nas vodi sustav vrijednosti uređen prema ljudskom dostojanstvu i životu kao temeljnom dobru“.